Ivan Kožarić: Nove grafike

UMJETNOST REDUKCIJE

„U prirodi nalazimo sve što hoćemo, ali čovjek mora biti dostatno kultiviran da želi naći samo ono što je potrebno“. ( A. Lhote )   

Ostalo je sačuvano jedno od najranijih grafičkih ostvarenja Ivana Kožarića, kojim i započinje ova zanimljiva zanimljiva izložba njegovih grafičkih listova: mali linorez, dimenzija 10 X 10 centimetara. Predstavlja, reklo bi se na prvi pogled, dva dječaka kako sjede na nekakvu uzvišenju. Njihovi su likovi ostvareni krajnje pojednostavljeno, potpuno reducirano, chiaro-scuro, „posno“, s uklonjenom svakom deskriptivnošću, bez ikakvih detalja. Kada sam od Kožarića saznao da mu je to prva ili barem jedna od prvih grafika, koja k tomu donosi likove dječaka, pomislio sam da je možda po srijedi pokušaj prizivanja uspomena iz djetinjstva, kada je ljeto provodio u arkadičnu Komarovu u Banovini, odakle je podrijetlom.   

Međutim, nakon pomnije analize, iako je, ponavljam, Kožarić tu sve vrlo škrto impostirao, učinilo mi se da sadržaj toga linoreza nema nikakve veze s Banovinom. Po načinu kako je autor postavio likove tih dviju muških osoba, po umrtrvljenu, gotovo beživotnu položaju njihovih tijela, kao Dalmatincu odmah mi je bilo jasno da je u pitanju nešto „morsko“. Kožarić je, učinilo mi se da čak pogađam i dio dana koji je pokušao fiksirati, nastojao „uhvatiti“ ljetno raspoloženje dvaju dječaka koji sjede na morskoj hridi u trenutku kada je sunce najžešće prži – u ranim poslijepodnevnim satima – pa u njihovim mlohavim tijelima nema snage ni da se bace u more, nego samo za siestu.   

Kožarić je potvrdio da je uistinu po srijedi „marina“: linorez je napravio 1946. godine u Lovranu, gdje je tada radio na restauriranju crkve.   Već je već to djelce očitovalo kako je i njegovu grafičkom radu, koji, evo, upravo u galeriji „Miroslava Kraljevića“ prvi put izložbom predstavlja javnosti, za koji je na 17. izložbi grafike iz 1992. godine dobio nagradu Kabineta HAZU i Prvu nagradu na izložbi „Eurograz ‘93 ( Ostblick-Westblick )“ održanoj 1993. godine u Grazu te kojom je ove godine predstavljao Republiku Hrvatsku na 21. međunarodnom grafičkom biennalu u Ljubljani, imanentno puno toga znakovita za njegovo kiparstvo, slikarstvo i crtež – u prvom redu mislimo na krajnji redukcionizam u izrazu, gotovo minimalizam.   

Međutim, s izuzetno minimalnim sredstvima, duboko i autentično zaokupljen svojom idejom, kao što svjedoči taj mali linorez star pola stoljeća, Kožarić, možemo se uvjeriti i na ovoj izložbi, sa samo nekoliko poteza – precizno i jasno, energično i sigurno – ostvaruje maksimalnu vizualnu i uopće umjetničku poruku, bogatu u svom značenju.  

„Isposnički“ redukcionizam na jednoj i maksimalnost umjetničke poruke na drugoj strani, konstanta nazočna i u njegovu grafičkom opusu, datira od prvih Kožarićevih radova. To je jednostavno važan dio njegove svekolike umjetničke vokacije, koji će braniti i pred najvećim iskušenjima. Tako je, da spomenemo tu danas manje poznatu činjenicu, 1956. godine, kada je u senjskoj Katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, radio svoj Križni put, iz postaje koja se odnosi Isusov susret s Poncijem Pilatom jednostavno izostavio – on nije nazočan, ali je i te kako prisutan!   

Od svih brojnih grafičkih tehnika današnjice Kožarić rabi najprije linorez, a poslije i suhu iglu i bakropis. Zašto? Uvažavao je te grafičke tehnike jer je kod njih uočio ona svojstva koja će najbolje i najizravnije slijediti njegovu likovnu zamisao. Možda ih je priglio i zato što – kompetentan i siguran – voli izravnost i spontanost, ne računa na mogućnosti korekcije ni „uljepšavanja“ što ih danas nudi uznapredovala tiskarska tehnologija. Osim toga, načelo eksperimentiranja, toliko znakovito za njegovo djelovanje, konstanta njegova stvaralaštva ( „Treba riskirati da bi se na pravi način išlo naprijed, da bi se našlo sebe“; „Zadržati kontinuitet neslaganja sa samim sbom“; „Svaki put ispočetka“, samo su neke od zahtjevnih maksima kojih se ustrajano pridržava), možda se najbolje ostvaruje upravo u tim grafičkim tehnikama. U hrvatskoj grafici i likovnoj umjetnosti uopće – a i to vrlo uvjetno – može se reći da je Kožarić najbliži umjetnicima bliskim estetici minimalizma.

Međutim, recimo to na kraju, resi ga ekstremno individualizirani način rješavanja grafičkih problema, a u hrvatskoj grafici također malo gdje zamjećujemo toliku interpretativnu slobodu. Stoga ga je potpuno nemoguće vezati za postojeće klasifikacije u grafici uopće. U grafici je on svojevrstan presedan – nema predšasnika ni nastavljača.

Ivica Župan

ŽIVOTOPIS

Ivan Kožarić rođen je 1921. godine u Petrinji. Pohađao je Obrtnu školu, kiparski odjel kod Vanje Radauša, a od 1943. godine Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu kod Frane Kršinića, Vanje Radauša i Antuna Augustinčića. Izlagati počinje 1953. godine. Početkom šezdesetih godina jedan je od osnivača kultne zagrebačke grupe Gorgona. Uz mnogobrojne samostalne i skupne izložbe širom svijeta valja istaknuti Biennale u Veneciji 1976. godine, Biennale u Sao Paolu 1979. godine, selekciju hrvatske suvremene umjetnosti u Duisburgu 1994. godine te izložbu Gorgone na Biennalu u Veneciji 1997. godine. Dobitnik je 17 nagrada. U javnim prostorima izvedeno mu je 11 skulptura. Izveo je 15 intervencija u urbanim prostorima. Predsjedavao je HDLU-om. Član je HAZU. Živi u Zagrebu.   Izloženo je 12 grafika izvedenih u tehnici suha igla, u razdoblju 1992. – 1995. godina.