Melita Sorola Staničić: Slike

Kako danas u Rijeci slikati

„painterly“ – „post-painterly“?

Melita Sorola Staničić „nastupila“ je sa svojim slikama kao jedna od najnovijih „prinova“ na riječkoj (hrvatskoj) likovnoj sceni krajem prošlog i početkom ovog desetljeća, pored nekoliko drugih mlađih slikara i grafičara s likovnog odjela Pedagoškog fakulteta u Rijeci: Jasne šikanja, Borisa Kačića i ostalih.   

Počeci razvoja njenog senzibiliteta i pristupa slici i slikanju koincidiraju s novo-enformelnim, odnosno novo-apstraktnim zbuvanjim u nas krajem 80-tih. Sa „kontroliranom gestom“, „znakom, gestom i materijom po drugi put“. I Sorola je „on the road again“, od samog početka. Mnogi po sebi („izvorno“) heterogeni uplivi uključeni su postupno, korak po korak, u njen konstrukt slike. U Sorole, zajedno s njenom vezanošću za tradiciju lirske apstrakcije, svjetskog i našeg apstraktno-ekspresionističkog i, u manjoj mjeri, enformelnog slikarstva, ostaje trajno prisutna i sklonost ka figuraciji, ka temi akta.

Makar u diskretnim naznakama i naizgled neobavezno „mimetičkim“ asocijacijama na tijelo, put, figuru, koja se često krajnje reducira te jedva nazire – kao znak, gestualno, tonski ili valerski blago diferenciran, ali ipak do kraja uronjen i integriran u monokromno i nerijetko akromatsko „obojeno polje“. Nazire se neka mogućnost otklona ili pak „priklanjanja“ spram području ispitivanja američkog „post-painterly“ slikarstva (Motherwll, Rothko, Newmann…). Magličasto plavo/modro/sivo/bijelo – geste, slikarska akcija se stišavaju, ublažavaju, kontroliraju – da ne naruše integrativni ili čak totalizirajući efekt „polja“.   

U novije vrijeme Sorola sve više pokazuje interes i za „hard edge“ slikarstvo, za oštre rubove i oblikovanje to jest konstrukciju, gradnju, multipliciranje formata. To dublje zadire u koncept slike i u problematiku artikulacije i međusobnog usklađivanja njenih elemenata. Slikarska akcija je dovedena u pitanje, stavljena pod nadzor i na muke, a ponegdje i potpuno eliminirana. Kao i figuracija. Otsutna je, na drugim je slikama „prisutna“. O „spontanitetu“, „slobodi“, „igri“ i „slučajnosti“ ne može na nekim od slika sa ove izložbe biti ni govora. Radi se o strogoj geometrijskoj konstrukciji formata i precizno odmjerenom odnosu svih elemenata slike: mehanički jednoliko obojanih (plošno prebojanih) traka tamne modre i svijetle plave u apstraktno-geometrijskoj kompoziciji oštrih i ravnih rubova. Pravokutne trake boje međusobno su razgraničene, ne miješaju se, ne prelaze granice, a njihove pravilne stranice su paralelne ili identične s rubovima formata. Sorola je tako uključila i suprotni pol, ekstremnu „drugost“ gestualnog ekspresionizma u vlastiti pristup slici i svome radu. Pritom je vlastiti slikarski „senzibilitet“ oslobodila od terora „autorstva“, „subjektivnosti“, „individualnosti“, „rukopisa“, koje u drugim nekim radovima, zadržava, njeguje, razvija. Time je dosegla jednu od osnovnih ambivalencija u pozicionom rascjepu suvremenog umjetnika.   Istodobno je tvrđe definirala i upisala svoju slikarsku poziciju u koordinatama novije riječke likovne scene – koju za nju možemo označiti prezimenima Stipanov, Mogin, Pomgrac, Božić, Grdić i šikanja…

Predgovor: Branko Cerovac   

ŽIVOTOPIS

Melita Sorola Staničić rođena je u Rijeci, 1964. godine. Diplomirala je 1989. godine Na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, odjel likovne kulture – slikarstvo. Od 1982. godine živi u Voloskom. Izlaže od 1987. godine.