Damir Očko na samostalnoj se izložbi ‘Kraj svijeta’ bavi jednim od najfascinantnijih mitova u povijesti civilizacije – tome da je zemlja ravna ploha. Izložba se otvara u petak, 12. listopada u 19 sati.
Mnoge verzije ovog mita postavljale su različite simboličke konstrukcije Zemlje i raja u kojima je Zemlja uvijek predstavljana kao ravna ploha, poput stadiuma ili pak polivalentne geomtrijske konstrukcije kako su vjerovali Egipćani. Iako većina koncepata ima različite pozadine (mnoge su vezane uz bibliju, alkemiju ili matematiku) svi redovito uključuju crnu točku na mapi, smještenu na samom rubu – Kraj svijeta.
Novi video Damira Očka prikazuje grupu bića,izgubljenih duša na Kraju svijeta. Oni ne predstavljaju hrabre junake već bića s nejasnim putanjama koja su uvijek izgubljena. Na mjestu na kojem se nalaze, a koje djeluje kao svijet boja u mraku, odlučuju igrati igru u kojoj izmišljaju tim igrača s Kraja svijeta.
———————————-
Razgovor s Damirom Očkom:
Fillm ‘The End of the World’ nastao je tijekom tvog boravka na rezidencijalnom programu u Tirani početkom ove godine. Možeš li podrobnije opisati okolnosti koje su te dovele u Tiranu i uvjete u kojima je rad tamo nastao? U vrijeme prije odlaska u Tiranu osjećao sam veliku potrebu da se nastavim umjetnički razvijati. Nisam više bio spreman konstantno se potvrđivati u sredini u kojoj više ne postoje izazovi. Imao sam ideju za projekt koji se mogao razviti u nešto novo samo ako ga realiziram na pravom mjestu. Igrom slučaja novo-oformljen Institut za suvremenu umjetnost u Tirani pokrenuo je rezidencijalni program. Poslao sam im svoj koncept i nakon dva tjedna uslijedio je poziv Edija Muke da posjetim Tiranu i realiziram projekt. Tirana mi je bila zanimljiva iz više razloga. Znao sam da ću proljeće nakon Tirane provesti u Beču i bilo mi je vrlo bitno da kroz sve to iskustvo boravka izvan Zagreba dobijem ideju o kulturnoj vertikali između Beča, Zagreba i Tirane odnosno razlikama u društvima koja se mijenjaju i koja su se promijenila. Na taj način sam pokušavao zapravo definirati svoje mjesto i svoju sredinu koja mi se više nije činila poticajna. S druge strane, o Tirani nisam ništa znao i bilo je zanimljivo vidjeti koliko predrasude odgovaraju ili odstupaju od stvarnosti. Moj je avion sletio u potpuni mrak. Kasnije su mi u automobilu objasnili da je Tirana vrlo iscrpljena redukcijama struje zbog sušne sezone (nakon tri tjedna uslijedilo je znatno poboljšanje jer su se u to vrijeme održavali izbori za lokalnu vlast). Kroz to početno prilagođavanje u načinu života, moj je projekt počeo dobivati na težini i postupno prerastati u pravi izazov. Svi smo prionuli na opsežan posao. Trebalo je organizirati vrlo zahtjevno snimanje s dvadesetak glumaca, pronaći prave lokacije i skupiti dovoljno kartona po kontejnerima za izradu kostima. Mnogo je ljudi volontiralo i pomagalo u realizaciji projektu i u tom me je smislu ta sredina potpuno oduševila pogotovo u usporedbi s kasnijim iskustvom Beča gdje sam o takvoj reakciji mogao samo sanjati. Primjerice, ljudi koje sam tek upoznao vozili su me po Tirani razgledavati mnogobrojne ‘kaveze’ za mali nogomet, kopali po kontejnerima u potrazi za kartonom, smrzavali se satima na setu visoko u planinskom lancu iznad Tirane ili me uvodili u svijet albanske simfonijske glazbe koja mi je do tada bila potpuna nepoznanica – takvo što je moguće samo u Tirani. Naracija filma podijeljena je u tri cjeline: u prvoj se kamera ne odvaja od velike fontane osvijetljene raznobojnim svjetlom, u drugom iz tajanstvene građevine koja nosi duh društvenih zdanja iz osamdesetih godina prošlog stoljeća izlaze figure na raznobojnim kartonskim štulama s golemim maskama na glavi. U trećem, najspektakularnijem dijelu, ti enigmatični divovi stoje na nogometnom igralištu i oko njih se nasumce kreću ljudi povezanih očiju od kojih svatko malo netko zadržava i slijepo usmjerava nogometnu loptu. Tko su stvorenja sa maskama koja objedinjuju šamane i Pokemone? Kakvu to igru igraju? Stvorenja pod obojanim maskama su lutalice koji se igrom slučaja nađu na kraju svijeta. Mjesto se doima kao napušteni grad ispunjen bojama suspendiranim u mraku. Kako je kraj svijeta posljednja točka lutalice se više ne mogu kretati stoga projiciraju igru u kojoj zamišljaju potencijalne stanovnike ‘kraja svijeta’. Njihova projekcija je zapravo ono što vide oko sebe, stoga se igrači kraja svijeta nalaze također pod maskama suspenzije. Njihove su oči i uši pokrivene pa se tijek igre razvija slučajem. Igraju nogomet sa ponešto prilagođenim pravilima. Lutalica je šestero, a igrača sa kraja svijeta duplo više dakle dvanaest. Kako su nepokretni, lutalice postaju prepreke na terenu a za igrače s kraja svijeta lopta je izgleda uvijek negdje drugdje. Takva igra nema ishod ni kraj. To je nešto što se igra ‘uvijek’.
Svijet koji vidimo u filmu, prema tvom je objašnjenju svijet u kojemu je zemlja ravna ploča. Točnije, radnja se u njemu odvija na samom njegovom rubu. Je li riječ o viziji svijeta prije Galileja ili nekoj postapokaliptičnoj fantaziji? Ili pak o njihovom spoju?
Kraj svijeta je tabu mjesto koje je kroz povijest doživjelo transpoziciju iz mita u političko mjesto. Opće je poznato da je i u srednjem vijeku, a i ranije, postojala jaka crkvena struja koja je zagovarala teoriju o sferičnosti zemlje te da su mnogi ugledni crkveni učenjaci pisali teze kojima bi dokazali isto, no službeno je uvjerenje ostalo da je Zemlja ravna ploča i da se svemir zajedno sa svim svemirskim tijelima kreće u konstantnom i predvidljivom pokretu oko Zemlje. Primjerice, biskup Izidor Seviljski poučava u svojoj ‘Enciklopediji etimologije’ o Zemlji kao globusu, Toma Akvinski sastavlja astrološki priručnik ‘O sferičnosti svijeta’ itd. No, protivnici Kolumbovog putovanja u Indiju u smjeru zapada kao argument su najčešće koristili postojanje ‘kraja svijeta’. U tom trenutku to mjesto postaje argument političke manipulacije, prazan i neuvjerljiv mit koji služi kao statična točka geopolitike nesklone promjenama. Postavio sam si pitanje u kolikoj mjeri suvremena geopolitika i danas održava taj mit na životu. Dakle, radnja se ne odvija u povijesti niti u budućnosti, odvija se upravo sada ali sam je rad zamišljen kao svojevrsno ‘uvijek’, odnosno kao konstantan pokret u kojem se jedno takvo mjesto uvijek iznova pozicionira na karti svijeta. Vrijeme tu ne igra nikakvu ulogu. Rad kulminira igrom u kojoj suspenzija onemogućuje igračima da realiziraju istu. Uslijed takve intervencije (jedan tim je slijep, a drugi nepokretan) sve ovisi o slučaju. Bilo je zanimljivo promatrati situaciju na terenu jer sam cijeli set osmislio kao performans, nije bilo nikakvih većih uputa za glumce, sve što se desilo bilo je spontano.
Spominješ zamjetan broj međunarodnih umjetnika koji borave u Tirani. S kakvim teretom predrasuda oni dolaze i kakve predrasude za sobom ostavljaju? Koliko je opću percepciju Tirane i Albanije moguće dovesti u vezu s metaforom ‘kraja svijeta’?<
Tirana je danas grad koji prolazi kroz radikalne promjene. Karizmatični gradonačelnik Edi Rama odlučio je gradu i pročeljima zgrada dati boje i osvježiti Tiranu vedrim uzorcima. Cijeli grad djeluje kao grad profesora Baltazara uronjen u prašnjavu sumaglicu zbog gustog prometa. Na svakom koraku vas dočeka kakav zapušteni ostatak spomenika iz doba komunizma poput monumentalne piramide u središtu grada niz koju se djeca danas spuštaju na kartonskim kutijama. To su promjene koje Tiranu čine nevjerojatno živim mjestom. U Albaniju je danas jednostavno ući ,ali vrlo teško izaći – pritom mislim na lokalno stanovništvo – stoga me nije čudilo koliko je mjesto postalo internacionalno. Tiranski institut za suvremenu umjetnost radi na nekoliko vrlo opsežnih projekata jedan od kojih je i Tirana Biennale, važna internacionalna izložba koja je grad pretvorila u pravu meku za suvremene umjetnike. Tako na svakom koraku možete naići na zgrade koje su obojili Olafur Eliasson, Liam Gillick, Rirkrit Tiravanija i drugi. Mislim da je upravo ta živa promjena vrlo zanimljiva umjetnicima. S jedne strane su ulice ispunjene generatorima koji se uključuju kad nestane struje i cijeli grad bruji u grmljavini, divlji psi koji postanu vrlo agresivni noću ili promet u kojem te kad-tad udari automobil (imao sam i tu sreću), a s druge strane urbano središte s odličnom atmosferom u kojoj mi se činilo da mogu napraviti baš sve što zamislim. Mnogi umjetnici dolaze s predrasudama, neki ih sruše dok ih neki produbljuju tražeći baš ono po što su došli. Osobno, boravio sam u Tirani dovoljno dugo da shvatim kojom se brzinom mijenjaju stvari i kako ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo.
Za vrijeme tvog boravka u Tirani održavali su se lokalni izbori. Kroz film se provlače političke aluzije poput piramide, nekadašnjeg mauzoleja Envera Hoxe, a danas kulturnog centra, ili pak samih boja koje nose protagonisti tvog videa a kojima je gradonačelnik slikar Edi Rama nastojao transformirati Tiranu. Do koje je mjere moguće rad interpretirati kroz perspektivu političkog trenutka Tirane u današnjem vremenu?
Pokušao sam obuhvatiti ‘mjesto promjene’ pa sam u film uključio najjasniji primjer a to su boje i drastična prenamjena prostora poput piramide koja je od simbola moći i mauzoleja ekscentričnog diktatora postala internacionalni centar kulture. Hoxa je držao Albaniju u krajnjoj izolaciji i sustavu ispunjenom bizarnim pravilima poput zabrane promjene mjesta prebivanja, slušanja glazbe itd. Ta je piramida primjer mjesta koje je prešlo iz jedne krajnosti u drugu. Jednako tako pokušao sam uspostaviti odnos između tabu mjesta i stvarnog mjesta. Tabu mjesto dolazi iz jedne ‘stvarne’ bajke, zemljocentričnog svemira i geopolitičkih odnosa moći a stvarno mjesto je Tirana, mjesto promjene. Takvo hibridno mjesto rezultat je stvari koje su van kontrole lokalne političke volje pa mi se stoga činilo prirodnim staviti rad upravo u taj kontekst,u kojem postoji volja da se realiziraš ali i suspenzija mogućnosti. To me potaknulo da mjesto prikažem kao svijet u kojem su znak života boje suspendirane u mraku.
Slične su se divovske figure poput ‘wanderersa’ u ovom radu prvi puta javljaju u tvom filmu ‘The Boy with a Magic Horn’. Da li se u filmu nalaze njihovi obojani rođaci?
I da i ne. Naime radi se o jednakom principu kreiranja ‘blank’ likova. U ‘The Boy with a Magic Horn’ likovi nose vrlo jasan sadržaj preuzet iz Wagnerovog ‘Prstena Nibelunga’, no istovremeno su ispunjeni karakternom prazninom koju preuzimaju od prostora. Tako njihovi kostimi zapravo jedino mogu postojati kao organski produžetak nepostojeće arhitekture zagrebačke sveučilišne bolnice. Likovi postaju dio arhitekture, nadgradnja na vakuum jedne priče o neuspjehu. ‘Wanderer’ ili lutalica također je vrlo romantičan lik. Kroz devetnaesto stoljeće bilo je vrlo popularno zasnivati priče o samotraženju upravo na lutanju. Wagnerov Votan također luta preodjeven u starca kako bi dobio bolju perspektivu na stvari i promjene koje dolaze. U kontekstu kraja svijeta lik lutalice je zanimljiv jer je riječ o putovanju koje nema polazišnu točku a ni cilj na koji stiže, nije izgubljen niti ima ikakve namjere. To je nešto poput potpuno ‘blank’ načina putovanja. Kad jednom stignu na kraj svijeta likovi lutalice izgube sposobnost kretanja jer izgleda da ne mogu dalje odlutati. Ono što ih povezuje s likovima iz ‘The Boy With a Magic Horn’ je upravo to gotovo arheološko svojstvo da preuzmu mjesto na sebe, zato svaki od lutalica nosi jednu od boja Tirane na sebi. Jedan kolega mi je, nakon što je pogledao film, rekao kako ima osjećaj kako je grad evoluirao u ta bića.
Kartonske kostime koje ‘wandererse’ čine pokretnim skulpturama izradio si sam. U galerijskoj prezentaciji filma izlažeš i objekte na kojima primjenjuješ sličan oblikovni postupak. U kojem se odnosu nalaze ti skulpturalni oblici s mitološkom podlogom na kojoj gradiš ovaj film, ali i ‘The boy with a magic horn’?
Rad koji prezentiram je spoj nekoliko medija poput videa, instalacije, performansa i skulpture. Sve se to isprepliće i u samome filmu pa je tako nogometna utakmica zapravo performans a kostimi su pokretne skulpture. Za izložbu sam odlučio proširiti taj kontekst i na nekoliko objekata. To su zapravo hibridi između tradicionalne skulpture i modela. Ono što ih čini modelima je upravo kontekst rada kojeg su dio. Primjerice jedan od modela je prikaz kraja svijeta po uzoru na mitsku sliku istog gdje brodovi koji zalutaju padaju u beskrajan ponor. Ti se modeli-skulpture nalaze između filma i njegovog proširenog konteksta na sam mit o kraju svijeta, nepoznati prostor, navigaciju i crni grad s kraja svijeta koji u filmu postoji kao mjesto gdje je sve potencirano u mraku.
Film je strukturiran u tri stavka, i uloga glazbe se čini iznimno važnom u percepciji rada. Posebno, barem tako djeluje, u prvoj, lirskoj kontemplaciji svjetlošću obojane fontane, i u posljednjem stavku u kojemu se odvija ta nemoguća igra nepokretnih i slijepih igrača na osvijetljenom nogometnom terenu. Završna špica donosi podatke o izboru glazbe – možeš li ukratko opisati kako je ta kompilacija nastala?
Proveo sam dosta vremena u fonoteci albanske Glazbene akademije preslušavajući albansku glazbu. Otkrio sam uistinu nevjerojatnih stvari poput snimke prastarih marševa i uvertira u socrealističkom stilu koje zvuče upravo jezivo na tim snimkama, dosta simfonijske glazbe inspirirane folklorom ali nažalost jako malo onog čemu sam se nadao, izvorne simfonijske glazbe. Na kraju sam ipak pronašao odličnu simfoniju Mednija Menxhqija čije sam dijelove koristio uz Ravelovu glazbu za prizor fontane. Problem je predstavljao prizor s nogometnom utakmicom za koji nikako nisam uspio pronaći odgovarajuću glazbu koja ne bi situaciji dodala previše ovih ili onih emocija. Kako je situacija trebala ostati potpuno neemotivna na kraju sam se odlučio potruditi oko kompozicije japanskog skladatelja Toru Takemitsua ‘Visions’, režući, preslagujući i premještajući izvornu kompoziciju kako bi se složila sa situacijom na terenu. Moram priznati da sam vrlo zadovoljan rezultatom. Cijeli rad se na kraju našao u trostavačnoj simfonijskoj formi – uvodni prizor, prizor sa dolaskom lutalica i grand finale.
Da li u utakmici nepokretih lutalica i ljudi povezanih očiju igrači uopće igraju jedni protiv drugih, može li joj se ikako prišiti epitet borbe za opstanak? Ako da,u kojem smislu?
Ljudi povezanih očiju su svojevrsna projekcija mogućih stanovnika kraja svijeta. Lutalice, osim što preuzimaju obilježja mjesta na sebe, preuzimaju i tu projekciju. Tako se ono što vide oko sebe, odnosno ono što očekuju od mjesta koje se doima napušteno projicira i na način na koji su likovi povezanih očiju određeni. To nikako ne bih nazvao borbom za opstanak, već pričom o opstanku u društvu suspenzije. No ono što film donosi je snažan osjećaj samoće unutar jedne timske igre.
Razgovor vodila Jasna Jakšić.
