http://www.wolodzko.art.pl/english/prace_pol/transazja.htm
predgovor Ryszard Ziarkiewicz
“ŠTO VIŠE PUTUJEŠ, TO MANJE ZNAŠ”
Agnieszka Wolodzko je umjetnica, autorica tekstova o umjetnosti, organizatorica izložbi. Surađuje sa Galerijom Wyspa, radi u Laznia centru za suvremenu umjetnost, predaje na multimedijalnoj akademiji u Gdansku. Ipak, čini se da je iznad svega svjetski putnik. Posjeduje dušu lutalice, koja se pokazuje čak i za boravka kod kuće ili kad planira izložbe u Centru za suvremene umjetnosti u Gdansku. I njena umjetnost odražava ovaj burni, lutalački karakter. Projekt “Transazija” otkriva ga u punoj snazi.
Početkom studenog 2000. godine vratila se sa putovanja koje je trajalo 34 dana i vodilo od Hong Konga preko Kine i Rusije do Poljske. Bilo je različito od svih prethodnih i to ne samo po dužini od 15.800 kilometara koje je provela u kineskim i ruskim spavaćim kolima, već što je od samog početka bilo planirano kao umjetnički projekt. “Bila je to vrsta akcije za koju sam odvojila 1 mjesec, oduzela ga od svog života i posvetila području umjetnosti” – kako u kratkom opisu možemo pročitati. – “Obrisi projekta nisu bili precizni: željela sam putovati vlakom preko Kine i Rusije tijekom ključne 2000. godine. Putovanje je bilo improvizacija pa nisam ništa unaprijed organizirala. Nisam rezervirala putne karte, niti hotele. Prepustila sam se sudbini. Projekt ima dva aspekta. Prvim je okrenut meni: studija putovanja kao osobnog iskustva. Na ovoj razini, bila je to studija opstanka u teškim okolnostima koje sam sama sebi priuštila – izdržati puno dana zatvorena sa slučajnom grupom ljudi u vrlo neudobnim uvjetima. Drugim aspektom okrenut je prema vani, posvećen je promatranju kineskog i ruskog društva u periodu raskida sa ustaljenim vrijednostima. Zanimalo me da li osobni životi sudionika ovih društava imaju kaotičnu strukturu ili su uređeni i, potom, po kakvom sustavu vrijednosti.”
Po uspješnom završetku svog projekta, Agnieszka je ušla u mali krug umjetnika – putnika, koji neobičnim spojem hrabrosti i monumentalnosti izazivaju ne samo moje poštovanje, već i izvjesnu ljubomoru prouzročenu prirodnošću kojom kreću osvojiti svijet. Agnieszkin projekt u materijalnom smislu rezultirao je sa 700 fotografija, jednim neobično zanimljivim putnim dnevnikom zabilježenim u govornom obliku na CD-ROMu i web-siteom www.wolodzko.art.pl. Sve ovo približava nam sam projekt, ali ne može predočiti njegov fizički, ne-artistički smisao. U slučaju svjetskih putnika, umjetnost je samo nadomjestak. Fragmentarno bilježenje događaja. Zbog toga sam odlučio projekt “Transazija” predstaviti u formi razgovora s autoricom, tijekom kojeg se izreklo i nešto riječi o umjetnosti. I to je u redu.
Ryszard Ziarkiewicz: – Agnieszka, čini mi se da si polovicu svog života provela putujući. Agnieszka Wolodzko: – Nemoj pretjerivati. Mislim da uopće puno ne putujem. Doduše, prilično puno za nekoga tko u svojoj mladosti, za studiranja, nije mogao putovati jer je bilo nemoguće dobiti putovnicu. Svakako su u to vrijeme moji zapadnoeuropski suvremenici mogli vidjeti više svijeta. Vjerojatno će generacija današnjih tinejđera puno putovati naokolo
RZ: – Početkom studenog vratila si se iz Kine i Sibira..Hong Kong je bio tvoje odredište . AW: – Ne u potpunosti. Još prije dvije godine sanjarila sam o putovanju Transibirskom željeznicom od Moskve do Vladivostoka. Međutim nisam uspjela pronaći novac. U lipnju prošle godine, nakon što sam se vratila sa Islanda, odletjela sam na konferenciju u Graz. Tamo se zatekao Kinez iz Singapura, inače sudionik konferencije, koji me po čitanju mog članka objavljenog u Beču odlučio pozvati u Hong Kong. Bilo mi je zabavno kako sam odmah po povratku iz susjedstva polarnog kruga pozvana u područje Rakove obratnice. Odmah sam pristala. Zvučalo je kao šala. Odlučila sam svoj namjeravani put preko Azije spojiti sa putovanjem u Hong Kong. Odletjela sam u Beijing, a potom sam koristila samo vlakove: najprije od Beijinga do Hong Konga, zatim natrag zaobilaznim putem u Beijing, stajući u mnogim gradovima kako bih što više toga vidjela. U Beijingu sam boravila tjedan dana. Potom sam preko Manđurije otputovala u Irkutsk, gdje sam od studenta engleske filologije, svog znanca sa Interneta, iznajmila stan. Iz Irkutska sam Transibirskom željeznicom otputovala u Moskvu, a odande vlakom u Gdañsk.
RZ: – Kakva je razlika između tebe i običnog turista?
AW: – Ja nisam turist, ja sam putnik i to žena – putnik. Na svojoj azijskoj ruti nisam srela žene koje putuju same. Turisti teže odmoru pa sve organiziraju na način da se putovanje razvija što je god efikasnije moguće te da se pri tom što manje umore. Također, biraju takav način putovanja da na odredište stignu čim prije. Moj je plan od samog početka potpuno drugačiji. Osim uprvoj fazi, izbjegavala sam avione. Odlučila sam putovati vlakom. Kad letiš, udaljenosti prelaziš takvom brzinom da se osjećaš istrgnuto iz konteksta. To je strašno. Pri tom uopće ne doživljavaš prostor kojim prolaziš. Činjenica da se iznenada nađeš u drugom dijelu svijeta, doima se potpuno besmislenom. Ne osjećaš koliko mnogo različitih krajolika ostavljaš za sobom, na koji način različiti ljudi žive uz rutu koji prelijećeš.U projektu me zanimao kako kontakt s ljudima, tako i osobno iskustvo putovanja kao mog dobrovoljnog izdvajanja u slučajnu grupu ljudi. Bila sam jako znatiželjna kako ću reagirati u takvim situacijama, kako ću se uspjeti organizirati
RZ: – Dakle, u svojoj krvi nosiš lutalački poriv? AW: – Ne znam. Na putovanju se osjećam slobodnom. Imam osjećaj da je sve moguće. RZ: – Prešla si vlakom gotovo 16.000. kilometara. Kako Istok izgleda kroz prozore vlaka? AW: – Prije svega imala sam priliku vidjeti Aziju potpuno drugačiju od uobičajenih slika u putnim filmovima. Kad putuješ toliko tisuća kilometara vidiš ne samo turistima najatraktivnije prostore, već i sivilo običnosti. Mogu ti reći da sam bila šokirana ružnoćom Kine. Postoji puno stereotipa o različitim zemljama. Tako je meni Kina prije svega čaj, polja raži, porculan, svila, crveni lampioni, pagode.Umjesto toga sa prozora vlaka vidjela sam kaos, prljavštinu, groznu ekološku devastaciju, primitivan agrikulturni sustav. Takvi su bili moji prvi utisci, potpuni šok. Sad mislim da putnik iz Zapadne Europe dolazeći vlakom u Gdansk ili Varšavu proživljava sličnu traumu. Možda svijet gledan iz željeznice nikad ne izgleda dobro. Naravno, poslije sam putovanje prekinula u različitim gradovima i vidjela pozitivne aspekte, prije svega nesvakidašnju dinamiku razvitka Kine kojom se ostvaruje veliki napredak: iz zaostalosti XIX, direktno u XXI stoljeće. U ekološkom smislu Kina je prilično uništena. Puno je problema s vodom, a kako sam čula posjekli su skoro sve šume. Topla voda je racionalizirana u svim kineskim hotelima i svuda su natpisi koji upozoravaju na štednju. O Rusiji mogu reći da sam kroz prozor vidjela tajgu, tajgu i opet samo tajgu. Nekakvu stepenicu više u odnosu na Kinu. U Irkutsku se još uvijek osjeća prijašnje bogatstvo. Na tom području bili su rudnici zlata, ugljena i drugih minerala. Poslije revolucije grad je pao u siromaštvo. U Staljinovo vrijeme u zrak je dignuta najveća pravoslavna crkva. Sada su otpočeli s obnovom starih kuća, ali za to će trebati vremena. Rusi su me pitali kako Rusija izgleda u odnosu na Poljsku. Gledajući Irkutsk, odgovorila sam: “Ovako je u Poljskoj bilo prije 20 godina.”
RZ: – Želiš li reći da je Kina globalnom svijetu bliže od Rusije? AW: – Kina se puno brže razvija. Nevjerovatno je koliko se tamo gradi, uzimajući u obzir da ljudi tamo rade kao prije više stoljeća. Sve rade rukama. Kramp i sjekira jedino su oruđe. Ljudi u znoju pod slamnatim šeširima nose kamenje u naprtnjačama obješenim na oba kraja motke i tako grade poprilično moderan grad! Istovremeno Rusija stagnira. Ljudi su vrlo frustrirani kad vide da smo mi naše reforme otpočeli u isto vrijeme, a da se oni zadnjih godina nisu pomaknuli niti korak. Naravno, ovo se ne odnosi na Moskvu koja je prekrasan, dinamičan grad.
RZ: – Vlak i slučajni sudruzi na putu – to je dominantno iskustvo projekta “Transazija”. Po tvom putnom dnevniku netko bi mogao shvatiti da su to bila traumatična iskustva. AW: – Kineski dio puta bilo je prilično autistično razdoblje radi potpune nemogućnosti komunikacije. Ponekad sam pokušala razgovarati pomoću crteža, ali nije puno pomoglo. Konačno to što sam bjelkinja na samom je početku stvorilo distancu. Promatrali su me poput životinje u ZOO-u. Suputnicima se naročito sviđalo promatrati me dok pišem. Vjerojatno je većini njih bio prvi put da su vidjeli ikoga pisati latinicom pa sam izazvala senzaciju. Na njihovim se licima odražavalo zaprepaštenje da netko može pisati na tako apsurdan način, horizontalnim cik-cak linijama. Ipak, ponekad sam upoznala ljude koji su sa mnom željeli komunicirati. Jednom sam putovala s čovjekom koji je znao nešto engleskog i bio vrlo zainteresiran za Poljsku. Radio je kao inženjer na proizvodnji strojeva za obradu mesa i nikad nije bio u inozemstvu. Sad mi šalje e-mailove. Drugom prilikom srela sam vrlo dragog kineza koji uopće nije govorio engleski, ali se neobično trudio uspostaviti kontakt. Naravno da nisam razumijela niti jednu riječ, a on je bio uvjeren da ću ga razumjeti ukoliko istu izjavu ponavlja polako i puno puta. S druge strane Rusi su vrlo prijateljski, odmah te uvuku u društveni život, poslužuje se šampanjac i kavijar. U odnosu prema Poljskoj imaju osjećaj poštovanja i ljubomore, čak i izdaje. Razgovori na Transibirskoj željeznici bili su vrlo neobični. Tek sam tad shvatila da oni smatraju kako smo se mi okrenuli Zapadu, napustili ih te da gradimo novi zid između njih i Zapadne Europe. Ovaj nevidljivi zid stajat će na našoj istočnoj granici nakon što se priključimo EU. Prije mog odlaska iz Poljske prijatelji su me savjetovali da napišem testament. U Kini su bili zaprepašteni da želim sama putovati Rusijom, a u Rusiji su me smatrali herojem zbog mog samotnog putovanja Kinom. Zapravo, osjetila sam se nesigurnom kad sam stigla u Irkutsk i saznala da je prije tjedan dana proglašena amnestija te da svi kriminalci iz istočnih zatvora vlakom sele u europski dio Rusije. Usput, Transibirskom željeznicom sam putovala zajedno sa vojnicima koji su se išli boriti u Čečeniju. U tom je vlaku bilo svega i svačega i ubrzo sam shvatila da bi se tamo svašta moglo dogoditi. Ali, čak ako su drugi i patili, meni nije pala vlas s glave. Možda ja to sada krivo opisujem, cijelo vrijeme puta bila sam u stanju euforije
RZ: – Izgleda kao da si tamo otišla u egzil. Naša povijest i kultura smještaju Istok nisko u sferu tame i strave. Da li tvoje putovanje opravdava ove predrasude? Zar nije bilo ičeg smiješnog? AW: – Moj prvi dan u Beijingu bio je komedija pogrešaka. Bilo je vruće i sparno. Hodala sam ulicama starog dijela Beijinga i bila jako žedna. Ušla sam u mali dućan i kupila plastičnu bočicu s providnom tekućinom misleći da je mineralna voda. Na ulici sam povukla dugačak gutljaj i shvatila da je to votka od raži. Istog sam dana otišla posjetiti Zabranjeni grad. Kad sam stigla do trga Tienanmen stala sam u dugački red za karte. Nakon što sam je kupila, shvatila sam da je taj red namijenjen kupnji karata za javne zahode.
RZ: – Kako se Kinezi i Rusi ponašaju prema ženi-putniku? AW: – Kinezi su potpuno ravnodušni. Čak ne običavaju pomoći pri nošenju prtljage, potpuna ravnodušnost. Ako padneš pri pokušaju da ruksak podigneš na visoku policu, oni samo promatraju. Vidjela sam da se ni kineske žene ne oslanjaju na mušku pomoć. Svaka mora biti hrabra i pomoći sama sebi. U protivnom neće preživjeti. Odnos Kineza prema ženama je s onu stranu moje sposobnost shvaćanja. Odustala sam i više to ne pokušavam shvatiti. Moralo bi se zapravo zapamtiti da su još početkom XX stoljeća imali nekoliko žena i mnogo konkubina. Možda je to način za razumijevanje njihove nejednakosti. Rusi su pak vrlo romantični i puni žara. Uzdišu i prevrću očima. Vjenčavaju se, razvode i ponovno zaljubljuju. Zemlja je ogromna i njihove priče o ženama ostavljenim u različitim dijelovima prijašnjeg Sovjetskog Saveza, tjeraju na smijeh.
RZ: – Kako si doživjela Poljsku nakon tvog povratka. Da li se išta promijenilo u tvom odnosu prema životu? AW: – Tek nakon svog povratka primjetila sam koliko se toga kod nas posljednjih godina promijenilo te kako smo i mi dinamično društvo. što reći o sebi? Prijatelji mi govore da se nitko nije vratio iz Azije isti kao prije.Zacijelo se mnogo toga sakupilo u mojoj glavi. * Kineska poslovica
[životopis]: Born in Gdañsk, 1961. In 1986 she graduated from the Department of Painting and Grafics at the Academy of Fine Arts in Gdansk. address: ul. Traugutta 80/1, 80-229 Gdañsk, Poland phone: +58 341 07 06 e-mail: aw@wolodzko.art.pl
Occupations: Art curator: 1992-1997 at the Gallery Wyspa, Gdañsk, since 2000 based at Centre for Contemporary Art in Gdañsk as a curator of the Social Sculpture program. Art. critic: since 1998 cooperates with “Magazyn Sztuki/Art. Magazine”, since 1999 – a correspondent of “Flash Art.” Art. teacher: since 1995 at the Multimedia Academy, Gdañsk
Solo exhibitions:
1998: Club Mózg, Bydgoszcz, Poland 1997: “To see”, Gallery Wyspa, Gdañsk, Poland 1996: “My/Your Blood”, Gdañsk University, Poland 1995: Gallery Bohema, Klaipeda, Lithuania 1994: “Active Ground” (with Magret Dannenfeld), Gallery Wyspa, Gdañsk , Poland 1994: “Suchen”, Evangelische Akademie, Loccum, Germany 1992: “Waste Land”, Gallery Wyspa, Gdañsk, Poland
Group exhibitions:
2000: “Coastline”, Reykjavik, Iceland 1999: Exhibition accompanying the International Seminar “Art. and Spirituality”, Riga, Latvia 1999: “Public Relations”, Centre for Contemporary Art. “Bathhouse”, Gdañsk, Poland 1999: “Networking”, P-House, Tokio 1998: “The Bible of Networking”, Sali Gia Gallery, London, Great Britain 1998: International Artists’ Workshop “Sources”, Centre for Polish Sculpture, Oroñsko, Poland 1998: “The Bible of Networking”, Konstakuten, Stockholm, Sweden 1997: “Idean Paikka – Paikan Idea”, Cable Factory, Helsinki, Finland 1996: “Introversions”, Gallery Amfilada, Szczecin, Poland 1996: “The Sound of Silence”, the former City Bath House, Gdañsk, Poland 1996: “Signed – Sealed – Sold”, International Centre for Arts, Poznañ, Poland 1996: “Collection of the Gallery Wyspa”, International Centre for Arts, Poznañ, Poland 1995: “Wyspa. The Site of Idea, the Idea of Site” the former City Bath House, Gdañsk, Poland 1995: “Journey into the Other”, Evangelische Akademie, Loccum, Germany 1994: “Konzeption PL”, Gallery Rolinck, Steinfurt, Germany 1993: “Lichthaus – Aussenraum – Kunstraum” Bremen, Germany 1993: “Art-City-Machine”, the former City Bath House, Gdañsk, Poland 1992: “Open Atelier”, the former City Bath House, Gdañsk , Poland 1991: “Unga konstnarer fran Gdañsk”, Stiftelsen Polska Kulturfonden, Stockholm, Sweden 1988: “Arsenal”, Gvardia Hall, Warsaw, Poland 1987: “Biennale of Gdañsk Art”, BWA, Sopot, Poland .
Participation in seminars (speeches):
2000: “Artists Instead of Social Services? – Social Sculpture in Gdansk” during the conference “Crossing Cultures: Theories & Practicies on Engaged Art.”, Hong Kong 2000: “Social Scupture” during “Talking Cities” Conference in Graz, Austria 1999: International Seminar “Art. and Spirituality”, Riga, Latvia 1998: “Challenge. Transformation of Contemporary Art”, Polish-Swedish Seminar, Academy of Fine Arts, Gdañsk 1997: Interdisciplinary Seminar on Art and Science “Consciousness in the Open Information Society”, Kyrkogardso, Finland 1996: “A New Space for the Culture and Society”, the Conference of Council of Europe, Prague 1994: “The European Legacy: Towards New Paradigms”, the 4th Conference of the International Society for the Study of European Ideas /ISSEI/, Graz, Austria 1993: “The Artist without a Critic”, a lecture at the Seminar of Young Art Critics at the Centre of Polish Sculpture, Oroñsko 1993: “Tower Babel Project”, Helsinki, Finland 1992: “The Granary Island in Gdañsk as a Source of Inspiration for the Artists of the Wyspa Gallery”, International Seminar Island Project, Gdañsk 1992: “Young Polish Sculpture”, seminar, the Centre for Polish Sculpture, Oroñsko 1991: “Art and Artistic Life in Contemporary Gdañsk”, Konstakademien, Stockholm
