Zagreb, Dom hrvatskih umjetnika, Trg hrvatskih velikana bb, srijeda, 17. 6. 1998. 20.00 sati, Split, prostor Umjetničke Akademije, Tvrđava Gripe, četvrtak, 18. 6. 1998. 20.00 sati.
Alanna Heiss osnivačica je i izvršna direktorica P.S.1 Centra za suvremenu umjetnost u New Yorku. Uzimajući u obzir nevjerojatnu brojku od 2000 izložbi koje je tijekom svog rada osmislila i/ili organizirala, zacijelo je najuspješnija ličnost američke alternativne galerijske prakse s početka sedamdesetih godina i jedna od najutjecajnijih osoba suvremene umjetničke scene na svijetu. Njena karijera i slava zasnovane su na izložbama koje su predstavljale prekid sa ustaljenom muzejskom praksom. Godine 1971. u suradnji sa Brendan Gill osnovala je „Institut for Arts and Urban Resorces“ čija je glavna funkcija bilo organiziranje izložbi suvremenih umjetnika u za to izabranim napuštenim građevinama New Yorka, što je poduprlo i ubrzalo razvoj umjetnosti napravljene za specifičnu lokaciju (site-specific art). Od samih početaka radi sa umjetnicima poput Phillipa Glassa, Sola LeWitta, Dennisa Oppenheima, Josepha Beuysa i Brucea Naumana. U prostorima koje je tijekom godina vodila uspijeva neprekidno održavati intrigantan program kojim afirmira, čak i anticipira, najnovije tendencije i otkriva zaboravljene ili nedovoljno poznate autore. Surađujući sa kolegama iz Europe, kao što su Germano Celant, Achille Bonito Oliva, Kasper Koenig itd, uporno radi na promociji europske umjetnosti u SAD-u. široki dijapazon njenog interesa manifestira se kroz nesvakidašnji raspon izlaganog, od izložbe „čvor: Arte Povera“ (1985.) do „Staljinov izbor: Sovjetski soc-realizam“ (1993.). Istovremeno, u Europi promovira američke umjetnike. Na Venecijanskom Biennalu kao komesar predstavila je Isamu Noguchia, a kao kurator Johna Cagea ili jednu od najčudesnijih popratnih izložbi biennala „Casino Fantasma“ koja je pokazala vitalnost i kontinuitet njenog eksperimentalnog predstavljanja umjetnika na netipičnim lokacijama kao što je u ovom slučaju bio venecijanski Casino Municipale.
U New Yorku se poslije 1976. godine usredotočuje na dva prostora: „P.S.1 Museum“ i „Clocktower“, koji su pod njenim vodstvom stekli kultni status među umjetnicima i stručnjacima. Veliki preokret dogodio se u listopadu prošle godine. Nakon trogodišnje obnove ponovno je otvoren P.S.1, sada kao Centar za suvremenu umjetnost. Deset tisuća ushićenih uzvanika već je na otvorenju dalo naslutiti ne samo aklamacije kritike (jedan ekstatični kritičar P.S.1 je nazvao Louvreom suvremene umjetnosti) već i okretanje ustanove širokoj publici.
Promidžbena fotografija Alanne Heiss, kako se pobjedničkog osmijeha i herojske poze uzdiže nad P.S.1, duhovita je i nimalo pretjerena ilustracija njenog krunskog dostignuća. Fizički sitna, ali zato energična, otvorena i komunikativna, Alanna Heiss jedna je od osoba koje oblikuju način predstavljanja suvremene umjetnosti, a time i novu umjetnost.
U siječnju ove godine Alanna Heiss je s jednostavnošću svojstvenom velikanima pristala na intervju, koji je po njenom izboru napravljen na jednoj od krovnih terasa P.S.1. Nakon razgovora pokazala je zanimanje da u Hrvatskoj održi predavanje o svom radu. Taj je događaj ujedno prilika da Alanna Heiss vidi djela naših umjetnika i nagovještaj mogućnosti da u svjetskim razmjerima malo poznata hrvatska suvremena umjetnost kroz velika vrata dospije na galerijsku pozornicu New Yorka
Razgovarao: Branko Franceschi
B.F.: P.S.1 znači Public School 1 (1. Osnovna škola). Nakon velikog uspjeha Vaše cijelokupne zamisli može li ga se nazvati Osnovnom školom za suvremenu umjetnost?
A.H.: U pravu ste i možda ćemo ga uistinu tako početi zvati. Velika razlika između starog P.S.1 i novog P.S.1 nije fizička promjena. On sada izgleda puno bolje, zidovi se više ne urušavaju, iako pukotine još postoje. Glavna promjena je u tome što sada široka publika može vidjeti suvremenu umjetnost. Nekadašnji P.S.1 bio je vrlo zatvoren, vrlo tajnovit, pa čak i zloslutan. To je bila ogromna zgrada s malim ulazom, a od posjetilaca se očekivalo da o umjetnosti mnogo znaju. Morali ste biti ili kustos, ili umjetnik, ili sakupljač, odnosno na bilo koji način uključeni u svijet umjetnosti. Novi P.S.1 posjećuje oko tisuću ljudi dnevno, koji možda nisu znalci, već pripadaju kategoriji koju nazivamo široka publika. Ali, nemojte se zavaravati. Svi ti ljudi su ipak mnogo bolje upoznati sa suvremenom umjetnošću od većine uobičajenih posjetilaca muzeja. Moraju biti jer bi u suprotnom, dragi Bože ne daj da se to dogodi, padali niz hodnike u koje smo i Vi i ja skoro pali dok smo „puzali“ po krovu razgledavajući umjetnička djela. Ti ljudi nisu ni umjetnici, niti kritičari, niti kustosi, koji također posjećuju P.S.1, ali su i bolje upoznati s umjetnošću od prosječnog posjetitelja muzeja. Oni najvjerojatnije posjećuju i SoHo i druga takva mjesta.
B.F.: Budući ste Vi pokretačka snaga cijelog projekta, ispričajte nam njegovu povijest i objasnite ideju koja Vas je vodila.
A.H.: Sedamdesetih se godina javila zamisao uporabe napuštenih zgrada, koje nisu bile izgrađene u svrhu muzeja, za izlaganje suvremene umjetnosti. Umjetnička djela nastala šezdesetih i sedamdesetih godina nisu neophodno zahtijevala mramorne hodnike i hramove od kojih se američki muzeji uglavnom sastoje. Moja zamisao bila je zanemariti zgradu i naći velik prostor s određenim obilježjima neophodnim za predstavljanje različitih djela. Kada bih ga pronašla, napravila bih izložbu koja se u njega najbolje uklapa. Nakon više godina, nakon promjenjenih 20 do 30 zgrada, umorila sam se od toga da svaki put moram uvoditi novi prostor, novu adresu, novu publiku, nanovo uvoditi instalacije i tome slično. Zapravo smo postigli veliki uspjeh. Njujorškim umjetnicima svidjeli su se ovi projekti, a sakupljači i kustosi rado su ih posjećivali, pa nam je svaki okrug ponudio jednu zgradu. Pod „mi“ podrazumijevam malobrojni upravni odbor i skupinu kustosa. Od prvog trenutka kad sam ugledala ovu zgradu znala sam da će biti izvanredna. Odavde se može vidjeti Manhatten, koji je izuzetno blizu, udaljen oko pet minuta javnim prijevozom, svega jednu stanicu. S druge strane osvijetljenje je prekrasno, a prostor je monumentalan. Ovo je najveći centar za suvremenu umjetnost na svijetu, bio je prije, kao što je i sada. Nije se bilo teško odlučiti za zgradu P.S.1. Namjeravali su je srušiti, iako je za zajednicu predstavljala povijesnu vrijednost. Ljudi su je željeli zadržati, no nikome nije trebala. Problem su veliki troškovi održavanja za koje je naš Upravni odbor uspio sakupiti novac. Spadamo u gradske muzeje, ali grad ne snosi sve troškove. U Americi je veoma čest slučaj da, kao kod nas, privatni, gradski i državni uredi rade zajedno.
B.F.: Kad ste već spomenuli i kad već gledamo Manhatten, da li je nepovoljno to što je P.S.1 smješten u Queensu?
A.H.: Ljudi o tome raspravljaju. S organizacijskog stajališta to je nedostatak utoliko što ljudi na Manhattenu boluju od psihotične odbojnosti prema putovanju izvan njegovog područja. Ta odbojnost ne postoji u Europljana. Naši posjetioci oblikuju naše programe, a činjenica je da nam od 1976. godine više od 30% publike dolazi iz Europe. Posjetitelji masovno pristižu iz Zapadne, no ne toliko iz Središnje i Istočne Europe. To je utjecalo na naš profil. Okrenuti smo Europi gdje i nastaju mnoga zanimljiva djela. Nakon ponovnog otvaranja dolazi nam puno ljudi s Manhattena, kao što, uzimajući u obzir da je ovo uobičajena nedjelja, možete vidjeti. Vidjet ćemo koliko će to dugo trajati. Mislim da će njihova zaljubljenost u ovu za njih, ali ne i za ljude iz Queensa, egzotičnu lokaciju do proljeća splasnuti. Vidjet ćemo što će se dogoditi kada im više nećemo biti novost.
B.F.: Da li postoji mogućnost da se oko P.S.1 stvori novo galerijsko područje, kao što je „DIA Centar za umjetnosti“ stimulirao razvoj Chelsea u tom pravcu?
A.H.: Ovo područje ima mnogo potencijala. Otvaraju se mnoge galerije. Izgrađen je prvi stambeni neboder. Pored nas je Gradska banka podigla i visoki poslovni neboder. Trgovci nekretninama u veoma siromašnim okruzima poput Lower East Sidea ili Williamsburga, oduvijek su izlazili u susret umjetnicima koji su željeli doći živjeti ili izlagati. Ovaj dio nikad nije bio siromašan tako da su troškovi iznajmljivanja uvijek bili prilično visoki, što nije pogodovalo prirodnom doseljavanju umjetnika kao u Williamsburgu ili nekim drugim mjestima. Mislim da će se ovo područje dodatno obogatiti. Izgradit će se još stambenih nebodera i nešto galerija, ali ne vjerujem da će biti dramatičnih promjena. Da li ste Vi zainteresirani za nekretnine i građevinarstvo? Voljela bih da jeste.
B.F.: Da. Zanima me ovaj blok zgrada nasuprot P.S.1.
A.H.(smije se): Svi smo zainteresirani za taj blok zgrada.
B.F.: Mislio sam da je Vaš osobni interes suvremena umjetnost.
A.H.: Da, jeste. U tom je području sva moja obaviještenost i znanje, ali zainteresirana sam i za popularnu glazbu. Uz završen studij filozofije, diplomirala sam i glazbu na konzervatoriju. Posljednjih deset godina koliko u Europi radim kao kustos bile su veoma uspješne, posebice otkad sam organizirala izložbu u spomen Johna Cageu za trajanja tadašnjeg Venecijanskog biennala. Spominjem ga jer je on bio u Zagrebu i veoma ga zavolio. Umro je neposredno pred tu veliku izložbu u Veneciji. Snimili smo i CD u namjeri da omogućimo mladima pristup njegovoj glazbi te da im omogućimo da uopće za njega znaju. Zamolila sam petnaestak rock glazbenika da mu odaju počast time što će ili izvesti neko od njegovih djela, ili će skladati nešto novo. Postigli smo veliki uspjeh i dobro se zabavili. Od tada se više bavim popularnom glazbom i rock glazbenicima. Intervjuirala sam Laibach, koji mi se izuzetno svidio. Rad im je veoma zanimljiv zbog njihovih političkih smjernica. S njima su me upoznali Irwinovci, grupa koja je Vama sigurno dobro poznata. Irwin je ovdje održao mnoge izložbe. I u Clocktower-u, mojoj drugoj zgradi na Manhattenu, i u P.S.1. Nadam se da ćemo ih još imati prilike vidjeti u SAD-u.
B.F.: Sadašnji P.S.1 otvoren je nakon trogodišnje obnove zgrade. Pretpostavljam da je prva izložba bila vrlo važna. Kako ste je zamislili i organizirali?
A.H.: Ovo nije samo izložba. Mi smo najveći centar za suvremenu umjetnost na svijetu. Udomili smo pet velikih izložbi od kojih niti jedna ne bi s lakoćom stala u normalan izložbeni prostor. Pružila nam se mogućnost da izložimo samo jedan postav ili da pokažemo kakav će naš program biti u budućnosti. Odlučili smo se za ovo drugo. Sa mnom veoma predano rade dva kustosa, jedan od njih je Kazue Kobata iz Tokija, a drugi je Klaus Biesenbach iz Berlina. Njih dvojica i ja, kao umjetnički direktor, odlučili smo pokušati pokazati ljudima koji po prvi put posjećuju P.S.1, a nadamo se da će ih biti još i više, kako će P.S.1 izgledati u uobičajenim situacijama, a ne u izvanrednim, poput otvorenja. Izlažemo retrospektivu Jack Smitha, na koju je trebalo čekati sedam godina, zatim retrospektivu Johna Coplansa, koju sam ja postavila, te pregled 30 godina rada Jackie Winsor, slavne američke kiparice. Također imamo i Lynne Yamamoto, mladu azijsko-američku umjetnicu s Havaja, te Martina von Haselberga, Nijemca s boravkom u SAD-u, koji je protekle godine napravio seriju vrlo uznemirujućih fotografija, te mnoge druge. U zgradi se nalaze stotine projekata. Neki su zamršeni, skupi i veliki, dok su drugi maleni, ali ipak divni. Postavljeni su doslovno kroz cijelu zgradu. Nadam se da ćemo ovakavu koncepciju uspjet održati. Vi me pitate sva ta zanimljiva pitanja, a ja samo nepovezano brbljam, bez kraja i konca, i na kraju shvatim kako uopće nisam odgovorila na Vaše pitanje. Da. Željeli smo da ljudi vide upravo ovakav postav. Slijedeću godinu nastavit ćemo sa istom zamisli, s tim da će izložbe biti drugačije, no jednako spojive. Nastojat ćemo upoznati javnost sa kretanjima u suvremenoj umjetnosti u cijelom svijetu. To je naš posao i to moramo raditi. Nalik je na dogovaranje nastupa bendova u noćnom klubu. Razmišljate o tome kakvu ćete publiku imati i nastojite uskladiti različite interese, a istovremeno upoznati ljude s onim što se događa.
B.F.: Da li je raspored ili koncepcija izložbi čvrsta i nepromjenjiva?
A.H.: Zapravo, uvijek ih nastojim razbiti. Pridajemo umjerenu pozornost činjenici da smo odlučili izlagati djela nastala 50-tih godina do onih suvremenih. čim to kažem prisjetim se, a nadam se i Vi, naše najveličanstvenije izložbe u posljednjih pet godina, velike izložbe nazvane „Staljinov izbor“. Tom sam se izložbom bavila osam godina. Umalo sam i poginula u jednom, sada možda smiješnom, ali u ono vrijeme veoma dramatičnom događaju u Kremlju. Izložbu sam organizirala u doba takozvane jednodnevne revolucije 1992. godine. Bila sam ranjena i umalo sam iskrvarila do smrti, pa su me morali zrakoplovom prebaciti u Finsku. Snimljen je i kratki film o mom spektakularnom odlasku iz Rusije. Slike su tada po prvi put izložene izvan Rusije, što se vjerojatno više nikad neće dogoditi. Na izložbi je bilo više od stotinu slika iz različitih ruskih muzeja, i to onih najdražih Staljinu. Bilo je nevjerojatno teško napraviti tu izložbu. Kad sam je otvorila, svi ti umjetnici, s izuzetkom jednog, bili su već odavno mrtvi. Postavljali smo i izložbe djela onih umjetnika koji su već odavno mrtvi, a za koje se vjeruje da su na neki način još uvijek živi. Jedna od tih mistika je i švedska slikarica Hilma af Klint, za koju se vjeruje da je još uvijek među nama, posebno ovdje u P.S.1. Ta je izložba bila na veliku radost i zadovoljstvo mnogih slikarica iz Amerike i Europe. Slikaričini rođaci pohranili su njene slike prije 40 godina, no mi smo ih uspjeli ponovno otkriti, nakon što im je netko na tajnovit način priopćio kako je P.S.1 pravo mjesto za te slike. Onog trenutka kada se odlučim za živuće slikare ili za slikare koji djeluju u zadnjih 40 godina, predomislim se, i izložim djela Hilme af Klint ili djela kojima je Staljin bio izbornik.
B.F.: U stvari, ja sam Vas želio pitati koliko dugo će sadašnje instalacije biti postavljene?
A.H.: Različito dugo. Velike izložbe, a to Vam govorim kao dobro obaviještenom profesionalcu, poput one Jack Smith-a, sele se u Muzej Andy Warhola, a potom u Berlin krajem veljače. Ostale nisu tako pokretne pa ih vraćamo u skladišta i studije. Većinu djela izlažemo uglavnom oko godinu dana, no postavljali smo ih i na tri do devet mjeseci. Ograničeni smo vremenski i novčano pa ne možemo stalno mijenjati postav. Htjela bih da uzmete u obzir kako u P.S.1 imamo četrnaest zaposlenih, ne računajući čuvare, ali uključujući čistače. Cijelo vrijeme jurimo uokolo, nemamo mobitele, već radimo na jedan smiješno primitivan način. Svi ljudi koji rade u P.S.1 su mladi, izuzevši mene, zato što jedino oni mogu izdržati radne uvjete koji nisu ugodni. često je veoma hladno, a moraju se i puno penjati i silaziti niz stube. Idealno je ako imaju oko dvadeset godina. Ja imam 53 godine, tako da sam sretna što imamo dizalo.
B.F.: Kad smo već spomenuli novac, možete li nam reći način financiranja P.S.1?
A.H.: Financiranje je noćna mora. Gradski muzeji, i grad općenito, bili su vrlo velikodušni prema nama. No grad New York ne bavi se muzejima, a P.S.1 nije Metropolitan Museum of Art, iako je gotovo istih dimenzija. Dodijelili su nam znatnu svotu za održavanje, ali ne i za osiguranje i slične troškove, tako da mi sami moramo prikupiti ostatak novca. Umjetnici nam pomažu u svemu. Ovo je uistinu mjesto za umjetnike. U mnogim sam intervjuima rekla, i sad to ponavljam, da energija koja pokreće ovu ustanovu nije ni nafta niti plin, već sami umjetnici. čvrsta odlučnost simbolizira većinu umjetnika u New Yorku, koji nisu neophodno Amerikanci, već ljudi koji žive u New Yorku. Oni žele raditi ovdje, i to veoma naporno, žele pokazati svoju umjetnost na mjestu za koje osjećaju da ih razumije. Sve će učiniti kako bi im to pošlo za rukom. Radit će kao kuhari po noći, ali će stalno usavršavati svoju umjetnost. Mi smo sušta suprotnost bogatim ili barem osiguranim muzejima, koji ne pozivaju umjetnike i stolare da rade zajedno. Kod nas stolari ne rade samostalno, već zajedno s umjetnicima.
B.F.: Budući radim kao voditelj galerije, svjestan sam da postoji problem komunikacije između djela suvremene umjetnosti i publike. U Vašem ga prostoru nisam primjetio. Ljudi se smiješe čim prekorače prag i atmosfera je uopće vrlo opuštena.
A.H.: Drago mi je da to kažete. Prilikom preuređivanja zgrade nastojali smo uvesti strukturne promjene u zgradu tako da se ljudi mogu kretati naokolo. No, svjesno smo ostavili zgradu nedorađenom. Ljudima dajemo karte za snalaženje, tako da se oni mogu slobodno kretati. Na taj način mnogo riskiramo. Umjetnička djela izložena su i u našim uredima, tako da ljudi ulaze kad god žele. Nema granica. Izgled zgrade je sada drugačiji, ali ja sam čvrsto odlučila pokušati, a Vi ste potvrdili da sam u tome uspjela, porušiti barijere koje postoje u većini muzeja između umjetnosti i posjetilaca. Odlučili smo jednom zauvijek uništiti tu barijeru, i to na više načina. Pobrinuli smo se da naši čuvari budu mladi ljudi, često pripadnici manjinskih skupina, koje niti jedan drugi muzej ne bi zaposlio kao čuvare. Puno su prijazniji s ljudima i ne ponašaju se kao da su bolji od drugih. Cjelokupni stav P.S.1 upravo nije orijentacija na svima razumljivu umjetnost, s obzirom da ja nisam poklonik takve umjetnosti u Americi. Ipak, želim omogućiti ljudima da ukoliko žele pogledati tu vrstu umjetnosti to mogu i učiniti, bez da se zbog toga osjećaju loše. Ne smiju se osjećati nedovoljno pametni ili manje vrijedni. U većini američkih muzeja za nešto se smatra da je dobro zato jer je nama strano, jer mi nismo dio toga. U P.S.1 to nije slučaj. Mi radimo upravo suprotno. Ako su ljudi opušteni, onda smo uspjeli.
B.F.: Trenutni postav je labirint kojeg treba istražiti. Ta dodana atraktivnost na izvjestan način postaje dojmljivija od samih djela.
A.H.: Ta opasnost uvijek postoji. Ali u P.S.1 imamo obje vrste izložbenog prostora. Postoje veoma tradicionalne galerije u kojima su djela izvješena na zidu, a izložbeni prostor izgleda poput bijele kocke, kako je to u svom djelu iz 1966. godine napisao Brian O’Doherty. Tek kad izađete iz njih prostor postaje labirint. Ukoliko umjetnik želi očuvati prirodan odnos sa promatračem i arhitekturom, onda mora izlagati u galerijskom prostoru. No, ukoliko umjetnici potiču sami sebe da postignu više, onako kako ih mi potičemo, onda oni mogu postići „razumijevanje“ između ruševne zgrade i publike. Svi umjetnici to ne uspijevaju postići. Prilično je zastrašujuće. Također je prilično zastrašujuće kad toliko ljudi, koji ne pripadaju vašem užem krugu, luta svukud po zgradi. Tisuću se stvari može dogoditi i to me brine. Razmišljam o tome cijele dane i noći, no kad bih zatvorila neki dio od javnosti osjećala bih da gubim tu čudnu vezu s publikom koja se temelji na povjerenju. Mi im vjerujemo i brinemo o njima. To je jednostavno čudesno. Imali smo svega nekoliko incidenata, i gotovo da nije bilo slučajeva da posjetitelji uništavaju izloške. Zar to nije izvanredno? U podrumu smo izložili dvije slike Roberta Rymana, koje su ujedno i najvrijednije slike živućeg umjetnika suvremene umjetnosti u cijelom svijetu. Vrijede milijune dolara, a nalaze se u prostoriji ispod pločnika. Istina je da tražimo od čuvara da zaključava tu prostoriju, jer je to ipak prevelik izazov, no i čuvara se može lako savladati i odnijeti slike. Sjetite se Stedelijk muzeja.
B.F.: U jednom dijelu zgrade odvija se i nacionalni i internacionalni rezidencijalni program.
A.H.: Mi imamo dogovor sa šesnaest zemalja o dodjeli ateliera, s tim da njihov broj varira. Pri tom svaka zemlja snosi životne troškove umjetnika kojeg mi odaberemo na godinu dana. Oni ne stanuju ovdje u P.S.1, već su im tu samo atelieri. Cijelo krilo zgrade zatvoreno je za javnost. To je jedino mjesto u P.S.1 gdje posjetitelji nemaju pristup. Tu umjetnici rade. Sama činjenica da umjetnici u P.S.1 rade i u ovom trenutku dok o tome govorimo više je metafizičke prirode jer mi ne smijemo ulaziti u ateliere. Smatramo da se prema umjetnicima ne smije postupati kao da su u zoološkom vrtu i gledati ih dok rade, već se treba unaprijed najaviti. Za sve nas u P.S.1 važno je upamtiti kako su umjetnici ti koji stvaraju umjetnost, a ne kustosi ili upravitelji zgrade. Oni su naša savjest i kada se osjetimo osobito važnima, samo se moramo prisjetiti kako ne stvaramo mi umjetnost već oni.
B.F.: S obzirom da ste izvrsno upućeni u najnovija kretanja, recite nam Vašu viđenje buduće umjetnosti.
A.H.: Meni je savršeno jasno da su prijelazi u popularnoj kulturi od najvećeg utjecaja na umjetnost. Kombinacija glazbe, mode, umjetnosti te propagande, od značajnog je utjecaja još od Warhola i još je uvijek velikog intenziteta, tako da će, ukoliko se poveže sa novom tehnologijom pružanja podataka postati još privlačnija ljudima i vrlo kičasta.
B.F.: I za kraj, kako Vas se doima trenutna njujorška galerijska scena?
A.H.: U ovom je trenutku vrlo zabavno biti u New Yorku. Galerije su zadivljujuće dobro organizirane, i svaki mjesec postavljaju izložbe kojima bi se ponosio bilo koji provincijski muzej. Sve to je besplatno otvoreno za javnost, tako da svatko tko želi izvrsnu naobrazbu o umjetnosti ne mora ići na fakultet. Dovoljno je doći u New York, uzeti sobu u jeftinom hotelu i obilaziti izložbe neprekidno puna tri mjeseca. Začuđujuće je koliko su muzeji i galerije bogati izlošcima. Zvuči kao reklama. Od gradova me još jedino zanima London. London je upravo zbog tih prijelaza u glazbi izuzetno važan. Posjetit ću ga idući tjedan. Svakih pet tjedana provedem jedan tjedan u Europi, dok London posjećujem i do deset puta godišnje. Ljudi pričaju kako se sad puno toga dešava u Italiji. Ne bih to mogla potvrditi jer tamo nisam bila, ali to su posljednje novosti.
