RUB
fotografija: Boris Cvjetanović
“Nevidljivi rubovi”, “Plačljiva igra (Padajući gore)”, Postav u Galeriji Miroslav Kraljević, 2000.
Predgovor: Alen Ožbolt
NEKOLIKO ZAPISA SA RUBA (RUB, UČITELJ, GOSPODAR
Bilo je … Bilo je nekoć … .da li takav početak upućuje na nešto “bezvremensko i neprostorno”? Može li išta postojati bez vremena i prostora; da li je to uistinu moguće u – ovo u već je mjesto – prostoru, društvu ili prirodi? Možda kao izrečena, fonetička riječ ili pojam? Ali ova zvučna vibracija ima svoj izvor ili mjesto, i svoje trajanje, i svoj završetak u vremenu kada zamre. Da li prostor i vrijeme tada ostanu? Teško je izbrisati, stoga više nema jednog prostora, niti jednog vremena.
Osoba, ako je tek potrošač, zasigurno je “mnogo širi prostor” od fizičke granice svog biološkog ili medijskog tijela. Između empirijskog, biološkog, neposredno danog, između “samospoznaje svakodnevnog postojanja” sa jedne i fantazije ili “psihičke stvarnosti” s druge strane, kako ih naziva Freud, postoji neizbježan rascjep. Sve razine tijela stječu se na jednom mjestu, u psihoanalizi zvanom društvena fantazija. Po analitičkoj teoriji fantazam je uvijek fantazam seksualne relacije, neuspješnog ili promašenog susreta. Zato, društveno biće uvijek posjeduje izvjesnu pukotinu, rascjep i antagonizam. Psihoanaliza tvrdi da je to drugo, simboličko, fantastičko tijelo te potom i naše šire društveno i lingvističko tijelo, presudno za naše “biološko” tijelo; ali, istovremno, ne može biti ograničeno samo na tijelo kao prostor, iako je po Lacanu – “anatomija naša sudbina”.
Od davnine, niti urbani prostor, niti arhitektura, ne predstavljaju samo gostoljubivu sigurnost, ili “domaćinstvo”, ili “dom”. Kao razmjere i strukture u prostoru, uvijek ih doživljavamo kao imaginarne te o njima razmišljamo ne samo kao o fizičkom zauzimanju prostora ili njegovom materijalnom obliku, već kao o materiji na putu ka svjetlosti, otvorenosti. Svjetlost nije nužno prevara ili iluzija, pa nije niti religija. Unutrašnji prostor arhitekture jest npr. kostur ili okvir, otvoren da bi bio ispunjen životom (mesom i krvlju). Samo su spomenici arhitekture goli i mrtvi, dok su drugi ispunjeni živom tvari koja uzima u obzir otvorenost i prazninu kao prirodu zatvorenog prostora. Prazan unutrašnji prostor ulaskom čovjeka – čak i onda kad je unutrašnjost naglašeno funkcionalna – postaje naseljen, a time i imaginarni prostor, veći i širi od samog sebe, nadilazeći svoju namjenu, zakone ili fizičke dimenzije. Zaključci su mnogobrojni. Nije više važno što je nadređeno, a što podređeno. Moguće je da cijeli svijet bude živ, a moguće je da nama koji nismo pustinjaci bude najljepši, najčudesniji pogled onaj na pustinju.
Grad i arhitektura tradicijski i suvremeno, pored zaštite i čuvanja golog tijela i života, predstavljaju velikog, gotovo divovskog nositelja i okvir zadovoljstava, užitaka. Grad je u funkciji raznovrsnog i bogatog življenja, proizvođenja i konzumacije užitaka svojih građana, ali i moći i kontrole upravitelja, slave i časti vlastodržaca, a bijede mnogobrojnih beskućnika – koji, ipak, mogu preživjeti samo u gradu, a nikako u prirodi. Ako je arhitektura funkcionalna ili dekorativni eksces (različitim uvaženim vlasnicima, odnosno glavonjama medijskog, finacijskog ili političkog života), grad – ako je tog imena dostojan – živući je, pokretan nositelj podivljale imaginacije. Grad nije krov nad glavom, zaštita tijela i života, njegova forma ne slijedi funkciju, već je proizvodi sam život, kaos, dočim se arhitektonski oblici moraju povinovati školi i tradiciji, a nadasve novcu. Arhitektura stoji, konstruirana je poput odjeće koja čini čovjeka. Grad gori, neprekidno u pokretu i promjeni. O arhitekturi govorim zato da zamislite bijednu rupu, ograničen prostor, zatvorenu sobu bez prozora, vrata…Čovjeka izbačenog iz svijeta : da li je to potpuni zatvor bez nadzora, kazna ili sreća; ili to možda usrećuje? Strah od smrti također je strah od tame, gubitka vida; mrtvački kovčezi dekorirani su iznutra i izvana. Kakvu još danas svrhu ima suvremena galerija, po čemu se razlikuje od škripućeg muzeja? Promenada, ili dosadna dnevna soba centrirana oko TV prijemnika, pusta hotelska soba za goste, vreva kupovnog centra, vrućina športskog stadiona ili krvavo ratište, zamračena spavaonica ili zadimljena kuhinja? Otkud uzbuđenje, ako su genitalije posjetitelja pokrivene?
Po meni uloga i “nastup” umjetnosti ne pripada ni javnom, ni zajedničkom prostoru, niti umjetnost treba težiti pojednostavljenju, pamfletu, jasnoći, svakodnevnom: Potraga i bijeg, bijeg u nepoznato, pa potom povratak ka definiranom i kontroliranom vidljivom svijetu. Može pronaći i izgubiti, otići i vratiti se. Više nije sigurno da li umjetnost ima “ljudsko lice”, “ljudsku mjeru”; samo je s ljudskog izvora, od tamo gdje je subjekt uvijek u-pisan – vidljiv. To nije optička varka, to su razlike između kulture i umjetnosti: kultura je za sve, umjetnost za pojedinca. Kultura je hrana, umjetnost je glad. Kultura je zatvor, umjetnost je slobodna. Kultura je upotreba, umjetnost je pomanjkanje. Kultura je funkcionalna, umjetnost ne funkcionira. Kultura je konvencija, umjetnost razbija i njih i kulturu. Kultura je jezik, umjetnost je lajanje. Kultura je odjeća, umjetnost je ž
