PROSTORI INTERPRETACIJE
Arbitraran odabir iz liste radova izlaganih tijekom dekade postojanja Galerije Miroslav Kraljević govori i o jednoj lociranoj povijesti na metanivou, ne pokušavajući povezati ove događaje u ikakvu objektivnu pripovijest. Pristup oslobođen interpretacije navodi na ideju o postojanju ideoloških interpretacija povijesti, te vjerojatno i vrste budućih projekcija. Dakle, i kolonijalizacija i imperijalizama koje pretpostavljaju zamišljanje prostora. Postoji realan prostor na koji se interpretacija odnosi, pa manevarski prostor teorije, te naposljetku i onaj zamišljeni.
Historiografija je umjetnosti nastala kao literacija[1], pa je većina kasnijih kritičara i prigovorila kreativnim igrama unutar nove znanosti. Tada su grubo rečeno prihvaćeni naputci o znanstvenome pripovijedanju, no nakon nekoga vremena isti se argument samo preobličio, obzirom se za iste događaje pojavio veći broj različitih scenarija.
Tako primjerice Hayden White opisuje povijest kao metafikciju[2] i metanaraciju. Slično jedan od metodologa povijesti umjetnosti, David Carrier[3], upućuje na fikcionalnost potrebnu za uvođenje veza među jasnim i razdvojitim elementima poput događaja i događanja na jednostavnoj vremenskoj osi. Njihov je odnos nekakva vrsta kauzalnosti [4] prepoznata za određeno područje struke, koja omogućava razlikovanje pripovijesti od obična kronološka nabrajanja. Ipak, većina prepoznatih odnosa pripada nekome diskursu razjašnjenja. Jedino što je otkriveno… formalna je koherencija povijesnih događanja i njegovih teorija… koje nose svoje ideološke implikacije. (Hayden White). Odnosno, objektivna je povijest nemoguća. [5] Svaka je, naime, selektivna i odabire događaje koji su plauzibilni u odabranome pripovjednome okviru. I naposljetku, svaka postaje slobodna u zamišljanju prostora na koji se prethodno samo projicira. Taktički prostor je potreban kako bi se teorija uspostavila. To je teritorij manevra razjašnjenja. Vremenom će ideologije izići iz toga nužnoga prostora te zaći u fikcionalan, koji teško da odgovara realnome. No, ovaj se neće moći sprovesti, najčešće zbog zakona realnosti. [6] Stoga i nije rijetko da opisi u terminima utjecaja i sljedbenika ispuštaju parametre putovanja podataka kroz prostor. Ipak, pronaći razlike manevarskoga od zamišljenoga prostora teorije ponekad je izrazito teško. Situacija je jasna i na primjeru Galerije Miroslav Kraljević. Svaka ideološka perspektiva kolonijalizira prošlost; asimilirajući, uništavajući ili po-stranjujući prethodno razjašnjenje. Tako su isti događaji umreženi u nove narativne strukture sa drugim udaljenim događajima, preoblikujući teritorij interpretacije. No, oni se i dalje odnose na neki postojeći prostor.
Interpretacije mogu segnuti na vrlo udaljene pozicije; od proto-kapitalističke teorije kasna socijalizma do marksističke doktrine. Njeno postojanje spoj je: tradicije spontanih likovnih izložbi u predvorjima poduzeća, dogovora sa predstavnicima tadašnje lokalne uprave koji su svoje odobrenje za građevinsku dozvolu uvjetovali otvaranjem prostora u Upravnoj zgradi INA-Naftaplin-a dostupnih i korisnih građanstvu, postojanja improviziranog izložbenog prostora čuvene Grupe Bijafra na istoj lokaciji te entuzijazma djelatnika INA-Naftaplina… [7] Na zalasku u fikcionalan teritorij gotovo da možemo i osjetiti utvrdu umjetnosti radnika, podrume velike korporacije, mijesto javna okupljanja okolnoga stanovništva. Ali, sva se ta zdanja nalaze van ikakva realna teritorija, emancipirajućći povijest jedne lokacije od nje same.
Rad umjetnice Anne Best izdvaja elemente za nove narativne igre u okvirima prošlosti jedne lokacije. Kao i među realnim i fikcionalim teritorijima teorije, nejasna je i granica povijesti i bajke. Obje ovise o sistemu vjerovanja. Ipak, suvremena se povijest rijeđe nalazi pred jakim sumnjama u autentičnost izvora, model događanja, stabilan protok vremena… Upravo su nastajanja suvremenih legendi pokazala kako sličnosti mita i faktualne pripovijesti, tako i načine njihove emancipacije. Stoga nam je jasnije kako pored mita o mijestima radničke umjetnosti postoje i činjenice o radovima nekih radnika, mita o lokaciji koju je jednom koristila Bijafra, odvojene činjenice o galeriji i grupi… No, i da su njihove veze nejasne bez ideologije interpretacije. Jasno je štoviše, i kako ovdje postoje povijest-i i prošlost jedne galerije ponuđeni novim prepričavanjima u oba prostora.
predgovor: Ana Peraica
1.Plinius, Vasary
2.ili metafikcije, primjerice; Patricia Waugh Metafiction ili Linda Hutcheon historiografska metafikcija
3.D. Carrier. Principles of Art History Writing, University Park and London, Penn State University Press, 1991.
4.Geniji i sljedbenici, škole i učenici.
5.Hayden White; The Content of the Form : Narrative Discourse and Historical
6.Representation zemljopis uzet kao prostorna znanost koja se bavi univerzalnim zakonima prostorne organizacije i ljudskoga prostornoga ponašanja, uvodeći apsolutan pogled u prostor kao odvojeni entitet koji sadrži svoje kauzalne moći
7.Branko Franceschi, Sadašnjost, prošlost, budućnost
Rođena je 1965. U Londonu, UK. Obrazovanje: 1994-95 Rijksakademie van Beeldene Kunsten, Amsterdam 1984-87 Coventry (Lanchester) Polytechnic: First Class B.A. (Hons) Degree in Fine Art. Coventry 1983-84 Hounslow Borough College Foundation in Art & Design, London. Anna Best izlagala je na brojnim izložbama u Britaniji i inozemstvu. Trenutno u suradnji sa Camden Arts Centre-om radi na projektu Mecca, a prošle godine izvela je The Wedding Project za Tate Gallery of Modern Art.
