Filozofija je cijelo stoljeće na samrtnoj postelji, a mrijet joj se neće jer nije ispunila svoju zadaću. Tako se njezin oproštaj sa životom mučno oteže. Tamo gdje nije skončala u pukom pisarničkom djelovodniku misli, vuče se na umoru u blještavoj agoniji, u kojoj joj na um pada sve ono što je za života zaboravila kazati. Suočena s krajem, želi olakšati dušu i odati zadnju tajnu. Priznaje: velike teme, to su bile izlike i poluistine. Ti, navodno lijepi izleti u visine – bog, univerzum, teorija, praksa,subjekt, objekt, tijelo, duh, smisao, ništa – sveto je ništa. To su imenice za mlade ljude, autsajdere, klerike,sociologe.
Riječi, riječi – imenice. samo zatrepere i tisućljeća otpadaju iz njihova lijeta. (Gottfried Benn, Epilog und lyrisches Ich)
Ove riječi Petera Sloterdijka iz knjige ‘Kritika ciničkoga uma’ bile su poticajem za rad koji je pred nama: deset pojmova olovkom ispisanih na zidovima galerije i mnoštvo plavih loptica na podu. Pojmovi -imenice: bog, univerzum, teorija, praksa, subjekt, objekt, tijelo, duh, smisao, ništa – ‘velike’ riječi,stoljećima temeljne teme filozofije napisane su rimskom kapitalom, pismom kamenih spomenika, simbolom trajnosti i vječitosti. Diskretni sivi grafit olovke lako se briše s bijelih zidova galerije i u prividnu je neskladu s odabranim pismom. Na ovom zidu trajnost sustava i forme i nestalnost materije supostoje. Ne sukobljuju se.
Rad je zamišljen za prostor u kojem je ostvaren. Galeriji se prolazi odozgo i posjetitelj najprije zamjećuje pod. Zato on nije smio ostati prazan. Akcentiran je vizualno i sadržajno. Definiranje i promišljanje odnosa prema izložbenu prostoru jedna je od konstanti Jerkovićeva rada. Ni kod izlaganja slika on nije bio ravnodušan prema izložbenu prostoru: prilagođavao mu se artikulirajući ga.
U travnju 1996. godine, za izložbu T.EST, nastao je rad slična koncepta, čija je izvedba uvjetovana stanjem zatečenim na licu mjesta, u jednom dvorištu pokraj zagrebačkoga Cvjetnog trga. Navedeni pojmovi ispisani su plavim slovima na odbačenim betonskim elementima urbana namještaja – ostacima žardinjera.
Koristeći elemente osobnog, prethodno razrađenoga likovnog sustava (krug, plavo, riječi -citati) autor preispituje neke od temeljnih pojmova kojima se često nesvjesno i bez prava razloga ‘nabacujemo’ kao lopticama. Imaju li ti pojmovi budućnost? Jesu li dostojni rimske kapitale? Ili su to riječi čije je doba prošlo, kako tvrdi Sloterdijk? Jesu li te riječi izgubile značenje i tek su imenice ispražnjena sadržaja?
Možda će nas autor njihovim upornim ponavljanjem i ispisivanjem potaknuti da razmislimo o njima, da ih prisvojimo i ispunimo značenjem.
U prethodnim radovima Jerković je ‘materijalizirao apstraktno i neograničeno’ u plavim monokromima, plohama čiste boje, lišenim ekspresivnih i gestualnih elemenata. Odabir monokroma istodobno je samoograničavanje, ali i otvaranje meditaciji i kontemplaciji. Kao polja čiste boje osnovnih geometrijskih oblika (kvadrat, krug) ili s upisanim tekstom, te su slike svojevrsne mandale. Određene uzorkom (kao i kod mandale temeljenih na krugu i četverokutu) one su zapravo uporište meditacije, likovni predložak misaonog procesa, koji se, u ovom slučaju, zasniva na temeljima zapadne kulture (memoria, universus, cosmogonies…).
Kontinuitet misaone komponente djela, nazočne i u izloženoj instalaciji, potkrijepljen je brojnim simboličkim konotacijama njezinih pojedinih elemenata. Uz spomenutu simboliku pisma, važna je simbolika boje i oblika. Rječnik simbola definira plavu boju najdubljom i najnematerijalnijom od svih boja, bojom duha, beskonačnosti i mudrosti. Bojom neba, najčišćom od svih boja.
Krug je savršen oblik najveće homogenosti. Oblik bez početka i kraja. Simbol kozmičkog neba i vremena. Za Platona univerzum je kugla. Po Prorocima od Boga emaniraju tri kugle koje ispunjaju tri neba. Jedna od njih je plava kugla – kugla mudrosti.
U radu ‘Imenice i loptice’ krug – slika – ploha postaje tijelo – kugla. Preciznije: loptica koja se s povlaštena položaja na zidu galerije spustila na pod. Od kruga, objekta meditacije postala je objektom igre. Kontemplativnost je postala igrom? Meditativni um postao je cinički um?
predgovor Markita Franulić
Anto Jerković rođen je 1958. godine u Tuzli. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1983. godine. 1983 – 1986 suradnik je Slikarske majstorske radionice HAZU u Zagrebu. Živi i radi uZagrebu.
