Dvije serije radova kojima se upravo predstavlja Antun Maračić – Cro Car Crash Chronicle, after War/hol (Galerija proširenih medija) i Usput-spomenici (Galerija Miroslava Kraljevića) – nastajale su neovisno jedna o drugoj.
Usput-spomenici su, kako svjedoči autor, započeti ranije, ekstenzivno, bez konkretna plana i cilja. „To je bio motiv koji me je, uz neke druge, privlačio. Tu i tamo, kad bih naišao na konkretan slučaj, snimio bih ga i ti su se snimci s vremenom akumulirali. Kao „legitiman“ motiv osviješteni su puno kasnije od već izlagane serije Cro Car Crash…
Kad se ukazala prilika istodobno izlagati u dva zagrebačka izložbena prostora, ‘otkrio’ sam kompatibilnost ova dva motiva i medija, njihovu komplementarnost i dopunjivost“, kaže autor „pa sam tim povodom ciljano, dodatno snimio veći broj slučajeva, najviše na dubrovačkom području.“ Serija Cro Car Crash Chronicle, after War/hol, dio je Maračićeva većeg ciklusa Usvojene slike u kojemu autor ekstrahira i grafički prezentira novinske slike mjesta i predmeta vezanih za zločin ili nesreću. Rad se sastoji od niza skeniranih i povečanih te digitalno, na A5 formatu isprintanih fotografija iz dnevnog tiska, s prikazima automobilskih nesreća. Ti isprinti, postavljeni jedan uz drugoga, čine vrpcu-friz koji tako teče duž cijele raspoložive galerijske zidne površine, prezentirajući neprekidan proces katastrofe. Svaki pojedini isprint (foto-grafika) u lijevom gornjem uglu ima ispisan naziv, Cro Car Crash Chronicle, after War/hol, a u nasuprotnom desnom gornjem uglu ispisan jedan od dana u tjednu, i to u fontu jedne od domaćih dnevnih novina. Na taj način Maračić parafrazira novinsku maniru obilježavanja stranice, pri čemu naziv novine fingira spomenuta sintagma, a izostankom nadnevka i godine, č;ini se, autor nastoji postići učinak nevezanosti za konkretno vrijeme, izraziti kontinuitet tragičnog događanja na cestama. Odnosno, kako je svojedobno napisala Nataša šegota Lah – „… kako ponedjeljaka i utoraka i srijeda… na lageru godina, ima nedogledno, autor anonimizirajući datum, nesumnjivo ističe ‘neprestanost’„. Ispod fotografije i pripadajuće novinske legende, koja je integralno skenirana i otisnuta (primjerice „peugeot je uništen u silovitu sudaru s autobusom“), nalazi se, kao i u drugim Maračićevim fotografičkim serijama iz ciklusa Usvojene slike, konvencionalna signatura olovkom: lijevo je ispisano „E. A.“, u sredini „Usvojena slika“, a desno se nalazi Maračićev potpis. U ovom je slučaju Usvojena slika također nešto dvosmisleno. Odnosi se, kako na adoptiranje novinske fotografije, tako i Warholova motiva. Otuda i engleski naziv Marač;ićeva rada koji ima višestruku funkciju. To je prije svega produžena parafraza originalnog imena Warholovog ciklusa iz šezdesetih, precizno imenovanje nove inačice motiva (kronika hrvatskih automobilskih udesa), ali i onomatopeja događaja – zvuka sudara, prevrtanja, silovitosti i brzine kršenja automobilskog lima… Slijedi znakovita natuknica „after War/hol“, igra riječi koja upućuje na citatnost rada, ali i na lokalnu specifičnost nedavna rata u Hrvatskoj. Razdvajanjem umjetnikova imena dobiva se dvosmislenost kojom se, osim na umjetnički presedan (po Warholu), upučuje i na vrijeme zbivanja (poslije rata), tj. na mirnodopski kontinuitet tragedije. Hrvatska se, skoro pola stoljeća nakon Warholova ciklusa Car Crashes, nastala 1962/63., ozbiljno približava američkom „standardu“ u pogibiji u prometnim nesrećama (zacijelo ni u SAD danas ne gine toliki postotak vozača!). „To je opsesivno dnevno cestovno poslijeratno ubijanje (after War), dnevna klaonica i razbijaonica bez pauze, stanke, odmora, prekida. Nema blagdana, neradna dana, vremena apstinencije…. Svaki dan, svaki dan, non-stop“, kaže Maračić. Upravo tu neprekidnost autor želi naglasiti gustim spajanjem isprinta-grafika koje kružno teku duž cijeloga galerijskog prostora, prekidani samo šupljinom galerijskih vrata. To je također bio način da se unificira format fotografije, tj. da se postigne ravnina crte, monotonija, ali i da se očituje autorova fascinacija dnevnim gubilištem kao sastavnim dijelom života, uračunatošću toga stratišta u našoj svijesti kao nečega o čemu jedva da se više raspravlja, nečega neizbježnoga i neprestanoga, što je legitimno ukalkulirano u naš civilizacijski program. Fascinacija je to našim pristajanjem na takvu datost, svojevrsnom općom kamikaze-psihologijom i rutinom smrti. Tehnički, mutež otiska predstavlja pandan neraspoznatljivosti zgužvane forme bivšeg automobila, afirmira ideju iregularnoga, a zanimljiv je i modus prikazivanja vremena, vremenskog kontinuiteta: kroz nesreću, linijom grča, stradanja, civilizacijske destruktivnosti… Ustrajavanje na potpisivanju svakoga od tih brojnih slučajeva stvar je apostrofiranja svakoga od njih, zaustavljanja uza svaki pojedini prizor tragedije. „Nešto kao upozorenje, evidentiranje, usporavanje i konačno učinak slow-motiona. Kontriranje prizoru i opsesivnosti destruktivnog zbivanja na tekučoj vrpci“, kaže autor. Serija Cro Car Crash…. ne afirmira samo globalnu, civilizacijsku upitanost, nije tek golo registriranje fenomena ljudske pogibije. Naprotiv, ovaj friz nedvojbeno očituje umjetnikovo htijenje da se, simbolički, posvjedoči svaka pojedina priča, da se bude nazočnim uz svaki slučaj ljudske tragedije. No opsesivnost temom – smrti ili u najmanju ruku sakaćenja u slupanu automobilu – nosi u sebi i neke ambivalentnosti. Uz pijetet, čini nam se, istodobno pronalazimo i specifičan maračićevski cinizam, posebice naglašen urednim potpisivanjem svih isprinta-grafika u frizu (nije li bilo dostatno potpisati tek prvi isprint?), a koji je i dodatno apostrofiran sporadičnim ubacivanjem fotografija najnovijih, sjajno dizajniranih (high-tech) automobila isprintanih u koloru. Kud ćeš većeg cinizma: među crno-bijele fotografije slupanih vozila, koje su nekome donijele smrt, a nekome „tek“ invaliditet različita stupnja, Maračić – poput šuma, nepravilnosti, uljeza u monotonu kontinuitetu nesreća, gotovo kao neko uznemiravanje staložena tijeka – u friz ubacuje vozila koja u svojoj agresivnoj promidžbenoj poruci obećavaju ono što se u doba sveopćeg konzumizma samo poželjeti može: modernost, i to u svakom pogledu, recentan, „up to date“ dizajn, sigurnost, sreću, udobnost, zadovoljstvo, uèinkovitost, performanse, dinamiku, brzinu… Nadalje, ta sjajna, glamurozna vozila izvan su vremena: u njihovu predstavljanju nema čak ni bilježenja dana u tjednu, što slupana vozila imaju; ona su bez bilo koje druge oznake osim pripadajuće im, često groteskne, promidžbene legende. I u ovoj seriji Maračić zanavlja svoju staru temu Ispražnjeni okviri – iščezli sadržaji kojom se – mahom u mediju fotografije i redovito sa sjajnim rezultatima – bavi od početka devedesetih. Ovom prigodom, doduše, autor ne rabi kameru, nego uzima gotove, već reproducirane fotografije, no učinak je, kako je ustvrdila Evelina Turković, „u suštini identičan onome kada se sam služi kamerom: iste senzacije, isti stupanj individualnosti“. Usput-spomenici, postavljeni u Galeriji Miroslava Kraljevića, tematski se – osim na radove u PM-u – sjajno, organski vežu na Maračićeve prethodne antologijske fotografske cikluse. Primjerice na Rat-art iz listopada 1991., seriju snimaka obrambenih zagrebačkih uličnih struktura-skulptura, potom na No Grad i njegov subrealizam, nastao u prosincu 1991. u Novoj Gradiški, za žestokih neprijateljskih topničkih napada na grad koji je tada živio svoju „no-varijantu, svoj subrealizam“ i kada se Maračić usredotočio na osmrtnice, tada dominantan gradski motiv ili još izravnije – na Ubiti mrtvog! seriju snimljenu 1992. također u Novoj Gradiški, kada se autor bavio nestalim porculanskim portretima pokojnika s nadgrobnih spomenika, koji su tako – eliminacijom memorije, traga-svjedočanstva o njima – po drugi put, i definitivno, usmrćeni. Kao izuzetno asocijativna i metaforična serija fotografija, Usput-spomenici otvaraju šarolik diskurs o tome nadasve bizarnom motivu, rasprostranjenu po cijelome svijetu. Diskurs je to o „lažnim“, „manjkavim“ grobovima, spomenicima bez sadržaja, privatnim uspomenama na javnoj cesti, točkama zastoja na mjestima brzine, meditativnim mjestima u općoj vrevi, šarenim punktovima u sivilu ceste, vedrim slikama s tužnim povodima, osobnim sentimentima na mjestima neboravljenja, općem mementu individualnim povodom… Za razliku od katastrofičnosti, tragićnosti, sivila, turobnosti i beznadnosti ukalkulirane statistike dnevnoga cestovnog stratišta, odnosno mutnih isprinta po novinskim fotografijama serije Cro Car Crash…, Usput-spomenici su, paradoksalno (što autor naglašava i opremom) – vedre slike. „Naime, u kontekstu sive i monotone ceste, na kojoj su prisutni samo prolazak, brzina i neobaziranje, dakle uz asfalt i jednoobrazni cestovni ‘namještaj’, ovi su ‘krajputaši’ punktovi boje, šarenila plastičnog, ali i svježeg cvijeća. U impersonalnoj otuđenosti ceste to su male oaze osobnosti, obzira, emocije… Trenuci zastajanja, ponuda kontemplacije, memento na konkretno poginulo biće, bizarne enklave koje sugeriraju mir, opominju i tjeraju na razmišljanje. U odnosu na grobove u kojima se nalaze fizički ostaci ovo su tek znakovi potencirane odsutnosti tijela, šarene ljušture negdašnjeg bivanja. Pošto se nalaze na mjestima tragičnih događanja, tj. na redovito opasnim mjestima (zato se nesreća i dogodila), oni su, iako im to nije primarni cilj, i mjesta upozorenja. Jednako tako, usput-spomenici su i mjesta uzurpacije javnog prostora u privatne-intimne svrhe, individualiziranje bezlična okoliša. Katkada su to poprišta pravih, izvedbeno zahtjevnih arhitektonskih zahvata na mjestima posve nepogodnim za gradnju, ponekad i prostorno vrlo protežnih, s pripadajućim prilazima i hortikulturnim rješenjima, zasađenim stablima… Ponekad su locirani na prekrasnim vidikovcima, s pogledom na more, u daljinu…“, kaže autor.
S oba se ova ciklusa Antun Maračić iznova potvrđuje kao jedan od rijetkih naših umjetnika koji je našao odgovor na devedesete, čija morfologija nije nomadističko prepisivanje globalnih svjetskih trendova, nego autentičan i originalan rukopis izrastao iz svoga vremena i vlastite sredine. No, budući da dotiče važne teme te budući da je iskren, snažan i sugestivan i jer je sve umnogostručene značenjske slojeve i ravni njegovih sadržaja teško pobrojiti – taj rukopis otvorena je platforma u koju svatko može aplicirati svoju viziju ispražnjenosti i odsutnosti. A originalna morfologija postaje amblematskom za opće stanje recentne duhovnosti pa ju je, kao takvu, posvuda lako iščitavati.
Ivica ŽUPAN
IZLOŽENI RADOVI
Cro Car Crash Chronicle, after War/hol, digitalni ispis na grafičkom papiru, A5 format, 2001-2002. Usput-spomenici, kolor fotografije, 50×60 cm, 1998-2002.
biografija:
Antun Maračić rođen je 12. prosinca 1950. u Novoj Gradiški. Godine 1971. diplomirao je na Pedagoškoj akademiji (likovne umjetnosti), a 1976. slikarstvo na ALU Zagreb, u klasi prof. šime Perića. Od 1976. do 1979. bio je suradnikom Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Od 1978. do 1979. član je Radne zajednice umjetnika Podroom, od 1981. do danas aktivnim je suradnikom zagrebačke Galerije proširenih medija. Od 1987. do 1990. priredio je niz izložaba u Galeriji AM-M14f/1-Z, u neformalnu prostoru vlastita stana. Godine 1991. kratko vrijeme radi kao voditelj Galerije Studentskog centra u Zagrebu. Od 1992. do 1997. voditeljem je zagrebačke Galerije Zvonimir. Od 1998. do 2000. vodi zagrebačku Galeriju proširenih medija. Od listopada 2000. ravnateljem je Umjetničke galerije Dubrovnik. Antun Maračić autor je mnogih tekstova o umjetnosti – recenzija, kritika, eseja, polemika – objavljenih u dnevnom i periodičkom tisku, u specijaliziranim revijama za kulturu i umjetnost, priredio je velik broj izložaba i napisao brojne predgovore u izložbenim katalozima svojih kolega.
Godine 1995., kao autor teksta i fotografija, zajedno s povjesničarkom umjetnosti Evelinom Turković, objavljuje monografsku knjigu o kiparu Ivanu Kožariću pod nazivom Atelijer Kožarić. Godine 1996. objavljuje vlastitu knjigu fotografija i tekstova Ispražnjeni okviri – Iščezli sadržaji 1991-1994., a 1998. objavljuje knjigu Pavo Urban – posljednje slike Kao multimedijalni umjetnik priredio je 33 samostalne, sudjelovao na stotinjak skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu te izveo više vlastitih akcija i performancea. Živi u Dubrovniku i Zagrebu. Adrese: 10 000 Zagreb, Hrgovići 87; tel. 01/383-2246; 20 000 Dubrovnik, UGD, Put F: Supila 23; tel: 020/426-590. e-mail: antun.maracic@zg.hinet.hr
SAMOSTALNE IZLOŽBE
1976. Čakovec, Muzej Međimurja (sa Ž. Kipkeom) 1976/77. Zagreb, Galerija Vladimir Nazor (sa Ž. Kipkeom) 1979. Zagreb, Podroom Zagreb, Galerija Nova (sa Ž. Kipkeom i M. Molnarom) 1980. Zagreb, Galerija Studentskog centra 1982. Zagreb, Galerija Događanja, Ichform 1984. Zagreb, Galerija proširenih medija, Predstava 1986. Zagreb, Galerija proširenih medija, L’art en passant 1988. Zagreb, Galerija proširenih medija, Slike 1989. Dubrovnik, Galerija Sesame, Slike 1990. Sarajevo, Galerija Kamernog teatra Zagreb, Galerija ESCE 1991. Zagreb, Galerija proširenih medija, Ambijent Dubrovnik, Prostor Kovačka 3, Sloboda je manifestacija vrhunske neljudskosti Zagreb, izlog knjižare August šenoa, Umrijet će u pustoši svoga mrtvog srca 1992. Zagreb, Muzejski prostor, Nova Gradiška – No Grad i njegov subrealizam Zagreb, Kulturno-informativni centar, Svečana prisega St. Lambrecht, 9. Kunsttlerbegegnung im Stift St. Lambrecht, „Total egal“ (s N. Dančuom i V. Ćosićem) Koprivnica, Galerija S (Podravska banka), Rat-art Nova Gradiška, Sveučilište A. M. Relković, No-Grad, Svečana prisega 1993. Dubrovnik, Galerija Sesame (s I. Kožarićem) Zagreb, Studio Muzeja suvremene umjetnosti, Plastički eseji o zlu 1994. Zagreb, gradski eksterijeri, Ispražnjeni okviri – Iščezli sadržaji 1991-1994. Dubrovnik, Izložbeni salon Matice Hrvatske, Opasnost, grafička mapa 1995. Zagreb, Galerija Zvonimir, Opasnost, grafička mapa, promocija i jednovečernja izložba Slavonski Brod, Muzej Brodskog posavlja, Borba se nastavlja Zagreb, Galerija Matice Hrvatske, Ispražnjeni okviri – Iščezli sadržaji 1991-1994. 1997. Zagreb, Galerija Gradska, Stablo 1998. Dubrovnik, Klub Otok, Galerija Kovačka 3, Ispražnjene zlatarne 1991-1998. 1999. Rovinj, Galerija SV. Toma, Ispražnjene zlatarne 1991-1999. 2000. Split, Klub galerija Ghetto, Usvojene slike Zagreb, Galerija Josip Račić, Ispražnjene zlatarne 1991-2000. 2001. Lyon, Galerie Le Bleu du ciel, Photographies et installation Rijeka, Galerija O. K. MMC-a, Usvojene slike 2002. Zagreb, Galerija proširenih medija, Cro Car Crash Chronicle Galerija Miroslav Kraljević, Usput-spomenici AKCIJE, PERFORMANSI 1978. Zagreb, Podroom, Umjetnik radi 8 sati tjedno, jednodnevna akcija-izložba 1980. Zagreb, Lumpenkunster-Travestit, jednodnevna akcija u gradskim prostorima 1981. Zagreb, Trg P. Preradovića, jednodnevna izložba-akcija Zagreb, Umjetnički paviljon (otvorenje 13. salona mladih) i gradski prostori, All right, look at my shoes, višednevna akcija Zagreb, galerijski i gradski prostori, All right, look at my new shoes, jednodnevna akcija 1982. Zagreb, Galerija Karas, jednosatni performance: stajanje sa zrcalom na licu među eksponatima, na otvorenju izložbe Kritičari odabiru Zagreb, Galerija suvremene umjetnosti (otvaranje izložbe Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina) i gradski prostori, Mu, jednovečernja akcija 1984. Zagreb, Prostor proširenih medija, Predstava, performance 1989. Split, Kula Dioklecijanove palače, pokazivanje knjige-rada D. B. Mangelosa, performance u okviru simpozija Re/vizija označavanja Dubrovnik, kuća M. Ercegović; Sarajevo (privatni ugostiteljski objekt), predstavljanje knjige-rada D. B. Mangelosa A&h utophie (performance, predavanje, video projekcija) 1991. Dubrovnik, Prostor Kovačka 3, izrezivanje kamena s platna, performance na otvorenju izložbe Sloboda je manifestacija vrhunske neljudskosti Zagreb, knjižara August Šenoa, Umrijet će u pustoši svoga mrtvog srca, akcija s Vladom Gotovcem 1995. Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, Dijeljenje letka Ladscape of Death, na otvorenju izložbe Riječi i slike.
NAGRADE
1994. Nagrada Ministarstva kulture i prosvjete za grafiku, na 18. zagrebačkoj izložbi grafike u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu
