Estetika katastrofe
Prije točno 250 godina, 1755. Lisabonski zemljotres uvelike je promijenio usmjerenost društvene misli i umjetničkih ostvarenja osamnaestog stoljeća. Više od 40 posto površine Portugala stradalih ove godine u šumskim požarima ostalo je bez vidljivog komentara, a niti nedavna katastrofa New Orleansa, nije, za sada, ni na koji način utjecala na smjer promišljanja svijeta. Zašto?
Prirodne katastrofe nisu bile niti tada, a kamoli danas ništa neuobičajeno. Ono što se promijenilo, a u jednoj od inkarnacija/varijacija postalo zaštitnim znakom postmoderne jest definicija katastrofe same. Umjesto predstavljanja samo kao neuobičajenog, jedinstvenog, neočekivanog događaja koji predstavlja lom u povijesnom tijeku stvari, u dvadesetom stoljeću ljudsko iskustvo prepuno je šokova, sukobljavanja, kriza i opasnosti. Osim toga, izloženi smo i medijskom praćenju takvih događaja, gotovo nezamislivom do prije samo stotinjak godina. Permanentno medijsko ponavljanje i fokusiranje na nesreće, međutim banalizira, marginalizira i trivijalizira magnitudu događaja. Brojnost katastrofa (od ratova i sukoba, preko industrijskih i prometnih do prirodnih) uvelike je povisila i naš prag tolerancije, te danas smatramo katastrofu sastavnim dijelom života.
Ova izložba, fokusirajući se na pojedinačna požarišta na Jadranu doprinos je drugačijoj, osobnoj percepciji kataklizmičkog događaja. Ciklus fotografija obraća se ne samo estetskom već i emotivnom u promatraču, upozoravajući na iznimnu krhkost prirodnog poretka, a posljedično i čovjeka samog. Jer sa svakom velikom prirodnom kataklizmom nešto umire, podsjećajući nas i na vlastitu smrtnost. U ravni mišljenja nagon smrti djeluje tako što prekida veze i proces simbolizacije; odbacivanje stvarnosti uvijek je u službi cijepanja Ja, a najočitije je kroz protjecanje vremena. Vrijeme je nostalgično, a fotografije aktivno podstiču nostalgiju. Fotografija je elegična umjetnost, umjetnost (su)mraka. Sve fotografije su memento mori, jer zaustavljaju trenutak. Odsijecanjem trenutka i njegovim zamrzavanjem fotografije svjedoče o neumoljivom topljenju vremena. U tome zaustavljanju utkane su i čežnja za preosjetljivošću, za okončanjem prodiranja ispod površine, za iskupljenjem i slavljenjem života. Svi ti elementi izvorno erotskog, životnog osjećaja prisutni su i ovdje kroz ‘vremensko putovanje’ iz godine u godinu na isto mjesto, i provjeravanje/memoriranje pravog, prirodnog napretka – od trenutka smirenja, neposredno nakon požara, kada se još može prepoznati ono prošlo, izgubljeno prema budućem uspostavljanju punoće, od istih elemenata, ali drugačije posloženih, prekinutog, naizgled paradoksalno rezultatom ljudskog „napretka“ – turizmom. Ljudi su, usprkos svemu, fascinirani smrću i nesrećama. Najjednostavniji je primjer za to masa koja se gotovo niotkuda skupi oko mjesta bilo kakve nesreće. Ta fascinacija posljednjih je desetljeća ušla i u sferu turizma. Mjesta smrti privlače milijune turista svake godine: Auschwitz-Birkenau, Oklahoma City, Somma, muzej aparthejda u Johannesburgu. Mjesta industrijskih nesreća, poput Bophala ili Černobila, tek zauzimaju svoje mjesto u razvijajućoj industriji medijskog spektakla. Bez obzira nazvali ga „dark tourism“(Lennon i Foley), „thanatourism“(Seaton), ili „black spots“(Rojek), ne samo da se radi o sve lukrativnijoj djelatnosti, već i o fenomenu povezanom s narastajućom estetizacijom u medijskom bilježenju događaja, ali i praksi prenošenja diskursa holokausta na sve suvremene katastrofe -od epistemoloških i estetskih pristupa, do ideja o ulozi medija kod sličnih događaja -čime postaje imaginarij kao „konstruirani krajobraz kolektivnih aspiracija“. (Appadurai)
Paul Virilio je 2002. predložio osnivanje Musee des accidents, koji bi služio kao prostor za sakupljanje i prisjećanje na nesreće svih vrsta koji, za sada, nije ostvaren ali je ostvarena privremena izložba foto i video materijala prirodnih i ljudskim djelovanjem izazvanih katastrofa.
Ova pak izložba odlazi i korak dalje od „jednostavnog“ bilježenja. Ponajprije, konsekutivnim odlascima na isto mjesto svake godine negira se konačnost apokaliptičnog čina (požara), i pokazuje da i u naizgled mrtvom, gotovo svemirskom pejzažu postoji životna snaga koja prevazilazi uobičajenu antropocentričku perspektivu, time nužno postavljajući u pitanje i uobičajenu sliku o odnosu smrti i života na individualnoj razini. Dodatnim se predmetima, u svakoj promociji neophodnim pomagalima za uspješan odmor, ostvaruje neočekivani transfer već na razini naizgled nekompatibilnih općih ikona (spaljena zemlja i beech accessories) da bi svojevrsnim „prosvjetljujućim“ obratom cikličnost prirodnih procesa, bila prenijeta na cikličnost ljudskog „napretka“. Mjesta opožarena ekstenzivnim turizmom, postaju novi turistički proizvod. Ljudska fascinacija uništenjem i smrću spojena je sa suvremenom opsesijom slobodnim vremenom na gotovo savršen način: različiti modusi prelijevaju se i pretapaju jedan u i jedan s drugim, a jedna od središnjih tema ljudske misli, smrt, ritualizirana je u kanonu umjetnosti, i postaje smrt s kojom se možemo nositi. Smrt prostora na ovim fotografijama mora biti prihvaćena, doživljena kao estetski užitak, ali i upozorenje na osjetljivost jedinstvenosti života -sve manje od toga bio bi neuspjeh autora, ali i promatrača.
Igor Marković
– – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Barbara Blasin rođena 1973. u Zagrebu. Diplomirala Studij dizajna, grafički smjer na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2002.
