Izložba Be A Happy Worker: Work-to-Rule! polazi od različitih perspektiva na koncept rada i ‘usporavanja’ rada, dotičući se pitanja kvalitete rada i života u nekadašnjim i novim uvjetima, pitanja globalne podjele rada te kreativnih refleksija o industrijskom i postindustrijskom radu. S druge strane, izložba se dotiče nostalgije za vremenom vjere u industrijsku modernizaciju, kasnije sudbine koja je zadesila radnike i radnice nakon transformacija i propadanja tvornica u regiji.
Wikipedia objašnjava pojam Work-To-Rule kao industrijsku akciju u kojoj radnici ne rade više od minimuma propisanog zakonom radnog mjesta te, iako i dalje slijedeći sigurnosne i druge pravilnike, kao oblik protesta usporavaju proizvodnju. Taj postupak, u lokalnom kontekstu poznat pod nazivom ‘bijeli štrajk’, remeti uobičajeni tijek radnog procesa njegovim znatnim usporavanjem, dok elementarno poštivanje pravilnika omogućuje mimoilaženje izravnih disciplinskih mjera. Pored toga što aludira na potrebu preispitivanja mogućnosti općeg smanjenja ili proizvodnje bilo kakvog ‘viška rada’, naslov izložbe poigrava se i s mogućim krivim čitanjem ovog pojma danas, u matrici neoliberalnog kapitalizma. U tom bi se smislu termin mogao interpretirati kao ‘Work-to-Dominante’ ili ‘Work-to-Succeed’, te referirati na modele subjektivnosti i fleksibilnosti karakteristične za kasni kapitalizam. Drugim riječima, ‘Work-To-Rule’ ovdje s jedne strane simbolizira minimalan angažman, obavljanje minimalnih radnji koje zahtjeva određeno radno mjesto kao funkcionalan način pokazivanja moći u poziciji definiranoj fordističkim modelima proizvodnje, ali istovremeno i upravo suprotno: efekt korporativne meritokracije u čijim jednadžbama naporan rad dovodi do financijske dobiti, rasta moći i napredovanja u korporativnoj hijerarhiji. Paradoksalnost i moguće krivo čitanje fraze može poslužiti kao ishodišna točka za razmišljanje o dihotomiji između dva načina proizvodnje: fordističkog, baziranog na ‘nužnosti’ i proizvodnoj kvoti i post-fordističkog gdje je proizvod ‘nematerijalnog rada’ prije svega poruka’. Kako izbjeći iscrpljujuće nizove u kojima smo ujedno i subjekti proizvodnje i subjekti potrošnje, u uvjetima u kojima proizvodnja koja uključuje korištenje kreativnih potencijala pojedinca u fazi potrošnje redovito zahtjeva i subjektivno uključivanje konzumenta? Na koji način danas možemo promišljati izravnu vezu novca i rada i pomišljati na njeno raskidanje kako bi se moglo živjeti nove forme subjektivnosti na dostojanstven način?
Izložba Be A Happy Worker: Work-to-Rule! polazi od različitih perspektiva na koncept rada i ‘usporavanja’ rada, dotičući se pitanja kvalitete rada i života u nekadašnjim i novim uvjetima, pitanja globalne podjele rada te kreativnih refleksija o industrijskom i postindustrijskom radu. S druge strane, izložba se dotiče nostalgije za vremenom vjere u industrijsku modernizaciju te kasnije sudbine koja je zadesila radnike i radnice nakon transformacija i propadanja tvornica u regiji. Kroz radove umjetnika iz šire regije izložba propituje i političke i društvene aspekte aktualnih pretvorbi i privatizacije u doba divljeg kapitalizma u istočnoj Europi, glorifikacije Zapada kao raja poduzetničkih mogućnosti ali i opć
