boris demur: slušanje

Spiralni dijalog – ‘slušanje’ Caravaggia’ 

Iako mu je ovo već 46. samostalna izložba, Boris Demur pristupio joj je s ushitom i entuzijazmom znakovitim za početnike. Nije ni čudo jer mu dosad nikada nije bilo omogućeno da tako intregralno i na tolikom formatu predstavi svoje umjetničko poslanje – svoj spiralni sustav – kojim se, potpuno osviješteno i artikulirano, bavi od 1983., a čiji počeci sežu u rane sedamdesete. U Galeriji Miroslava Kraljević uspio je u velikoj mjeri predstaviti svoj spiralni sustav, navlastito njegove tri ključne odrednice: ideju „Sikstine“, prostora u kojemu bi se spiralni sustav najbolje predstavio i sebe samoobjašnjavao, ciklus spirala „Cezanne, St. Victoire“ te njegove studije-replike djela umjetnika u rasponu od baroknog majstora Caravaggia do impresionista poput Cezannea i Maneta, koje Demur drži ključnim povijesnim avangardnim umjetnicima i kojima pojašnjava i geneologiju svoga slikarskog sustava. Ponešto od svega toga bio je u prigodi pokazati, ali u ovako integralnu obliku i na toliko prostora, ponavljamo, nikada.   

Ovdje je u velikoj mjeri rekonstruiran spiralni ambijent iz njegova životnog prostora, točnije iz njegova dnevnog boravka. On i danas funkcionira kao „Galerija jednog slikara“. Galerija jednog slikara, Preradovićeva 37, Zagreb. Sve što se događa u toj galeriji od 15. listopada 1990. godine jest spiralni performance“, zapisao je Demur na prvoj stranici knjige dojmova. „Galerija radi na osobne pozive. Spiralni ambijent sastavljen je od pet serija od po dvadeset ulja na kartonu pod nazivom ‘Cezanne – St. Victoire – spiral – spiralno slikarstvo bio-geo-metrike’“. Taj spiralni prostor, koji će po zatvaranju ove izložbe biti vraćen na svoje mjesto, funkcionira kao atelier, galerija, ali i kao Demurov životni prostor, što mu je izuzetno važno: „Živim de facto u slici“, kaže Demur. „Kad god bih iz bilo kojih neslikarskih razloga izbivao iz ovoga prostora – što automatski znači da sam izbivao i iz slikarstva – kada bih se vraćao kući, vraćao bih se u sliku. Svjesno ili nesvjesno, stalno komuniciram sa slikarstvom. Otuda moja potreba za spiralnim ambijentom u životnom prostoru“.   

U srpnju 1992. godine Demur, prema ideji i u organizaciji svojih kolega Dubravke Rakoci i Gorana Petercola, ostvaruje sličan ambijent u rovinjskom Zavičajnom muzeju: s 88 oslikanih kartona dimenzija 100 x 140 cm prekrio je cijeli strop i sve zidove prostora, stvorivši na taj način čudesan plavi „Spiralni ambijent prema istarskim crkvicama“. „Evocirajući u vlastitoj parafrazi dio nacionalne likovne tradicije“, zapisao je tom prigodom Antun Maračić, „slikar ponovno uspijeva posredovati spoj između likovnog i – u doslovnom smislu – univerzalnog. Umjetnik kao katalizator susreta dimenzija, onaj koji podsjeća na njihovo srodstvo, svoditelj na zajednički nazivnik vlastitoga znaka. Ono što svaki umjetnik jest, Demur nam svojim primjerom demonstrira na paradigmatski način“.   

Važno je znati jedan podatak iz Demurova životopisa: kao student zagrebačke ALU s kolegama Goranom Petercolom te ponovno s Vladom Martekom i Željkom Jermanom u jesen pješači Istrom i upoznaje najveći broj istarskih crkava, koje su potpuno, gotovo do zadnjega četvornog milimetra, oslikane freskama. Tu je tada zapravo upoznao narav ambijentalnoga slikarstva, a u svom je atelieru otada počeo ostvarivati ekspresionističke ambijente. Početkom sedamdesetih godina, naime, pravi ekspresionističke apstraktne asemblaže, kolaže i dekolaže, čime nastaju njegova prva iskustva o mogućnostima proširenja slike, o njezinu ulasku u prostor, a koju godinu poslije sa svojim radovima-tekstovima već postavlja prve ambijente. Primjerice, snimljen je film (na žalost danas izgubljen) o njegovu ekspresionističkom ambijentu: boja je isproljevana po stropu ateliera, po zidovima su lijepljene slike, a na podu nekoliko četvornih metara zemlje donesene iz obližnjeg parka. Bila je to „živa“ slika, iz koje je, među ostalim, rasla trava.   

Od 1976. godine Demur je anticipator, prvi promicatelj (u Hrvatskoj) te aktivni sudionik primarnoga i analitičkog slikarstva koje analizira suštinu slikarske operacije i ovu aktivnost nastavlja mahom kroz akcije u urbanu prostoru. K tomu cijelo vrijeme svoje umjetničke prakse radi instalacije, koje su, kako kaže, „vrlo kratak put do ambijenta“. Ali, može se zaključiti, ono što je prije dvadesetak godina vidio i doživio u Istri, sada mu postaje važnim i poticajnim. Po uzoru na ono što je kao student vidio u istarskim crkvicama radi svoje efektne spiralne ambijente. Dapače, nakon rovinjskog iskustva u njemu se osnažuje želja za spiralnim ambijentima ostvarenim u odgovarajućim (mahom po dimenzijama) javnim prostorima.   

Jedna od ideja stvorena je na licu mjesta – u rovinjskom franjevačkom samostanu, poslije Demurova ambijenta u rovinjskom Zavičajnom muzeju. Franjevci su shvatili da bi im odgovarao jedan takav spiralni ambijent. („Po Jungu“, kaže Demur, „spirala u sebi sadrži i religioznu referencu“). Stjecajem vrlo prozaičnih okolnosti taj ambijent nije ostvaren, ali takva ideja sve više „pritišće“ Demura. Zato je na upravo otvorenu Zagrebačkom salonu izložio isječak skice za spiralni ambijent (fresku) pod nazivom „Spiralna Sikstina“, namjerno naglasivši – brojkom i slovima – njezine idealne dimenzije: 10.000 (deset tisuća) četvornih metara! Time je obznanio da je sposoban ostvariti takav ambijent. Doduše, još uvijek nema konkretan urbani ambijent, ali obznanjivanjem tih uistinu impresivnih dimenzija on je gradu i državi dao na znanje da to može napraviti. „Hoće li ili neće doći do realizacije takva ambijenta, više nije moj problem, nego cjelokupne naše kulturne situacije i sluha za takvo što“, kaže Demur.   

Otkuda ideja o „Hrvatskoj Sikstini“? Demur drži da je ispod Michelangelovih fresaka u Sikstinskoj kapeli, u njihovoj strukturi, supstanciji, suštini, također spiralna forma, spiralni koloplet, riječju sustav spirala. Sve te figure na tim freskama, stotine njih, koje se u literaturi ne drže samo renesansnim, nego i manirističkim slikarstvom, date su u pokrenutoj silnoj dinamici. Svi ti pokreti imaju svoje usmjerenje. Kakvo? Struktura toga kretanja bez sumnje je spiralna. Cijeli taj velebni slikarski sustav, zapravo njegova slikarska suština, ono što je iza i „ispod“ tih prizora, iza onoga figurativnog, u svojoj je supstanciji, drži Demur, spiralna forma, koja svoj realitet ima u kozmogoniji – od mikro prema makro kozmogoniji. „Duhovno u umjetnosti Michelangelove Sikstine razmatram kao spiralni koloplet, spiralnu dinamiku koja referira tu duhovnu supstanciju. To je razlog zbog kojega ustrajavam na ‘spiralnoj Sikstini’. Moj je spiralni ambijent geneološki nastavak Michelangelove Sikstine“, tvrdi Demur, „ali ostvaren apstraktno, čistim slikarskim sredstvima – spiralnim slikarstvom“.   

Kada govori o čimbenicima presudnim za artikuliranje njegova umjetničkog stava, Demur na prvo mjesto redovito stavlja primarno i analitičko slikarstvo, kakvo se u hrvatskoj likovnoj umjetnosti radilo u drugoj polovici sedamdesetih. On, dapače, svoj spiralni sustav i danas svejednako naziva praprimarnim i praanalitičkim spiralnim slikarstvom, pri čemu ustrajano naglašava kako primarno i analitičko slikarstvo nije samo stilski obrazac ili razdoblje (faza) u povijesti umjetnosti, nego i psihoanalitička metoda, i to autopsihoanalitička metoda, i to spiralnim slikarskim sredstvima. „Autoanaliziram i sebe, a autopsihoanaliza, dakako, samo je jedan element u cijeloj kozmogoniji kretanja“.   

Zašto je u Demurovoj umjetničkoj genealogiji važan Cezanne, zašto je svome ambijentu dao upravo ovaj naziv? Cezanne je tvrdio da je priroda sastavljena od valjka, stošca i kugle. Ta su tri osnovna geometrijska oblika, tvrdio je Cazanne, suština ustroja prirode, ali i njegova odnosa prema prirodi. To je analizirao i dokazivao, kroz slikarstvo – slikajući, u seriji radova St. Victoire, motiv istoimene planine, koji se, kao što je poznato, uzimaju kao uvod u apstraktno slikarstvo, kubizam… Međutim, u toj seriji radova Demuru je važnija priroda odnosa između tih triju oblika. Ti primarni oblici što ih Cezanne unosi u svoje slikarstvo nisu u statičnu odnosu, nego, dapače, u dinamičnu suodnosu, ali kakvome? „Pitao sam se koja je forma dinamičnog suodnosa tih oblika“, kaže Demur. „Došao sam do prirodnoga slikarskog zaključka – da su te tri osnovne forme u svojoj dinamizaciji zapravo u spiralnom sustavu gibanja. Iz te je spoznaje proizašao moj spiralni St. Victoire. On je materijalizacija pomne analize Cezzaneova St. Victoirea, točnije onoga što se togađa unutar motiva i sadržaja te serije Cezanneovih slika. Pokušao sam vizualizirati nevidljive planove, nevidljivo ustrojstvo Cezanneova sklopa odnosa u St. Victoireu. Dinamizacija njegovih oblika odvija se spiralno, u spiralnim turbulencijama, i to je njihovo prapodrijetlo unutarnjeg funkcioniranja“.   

Demura je također zanimalo kako izgleda unutarnji spiralni koloplet u St. Victoireu, kako je osvijetljen, koji mu je kromatski identitet. Rješavajući ta pitanja, došao je i do pravih odgovora. Mentalnim i duhovnim planovima toga načina promatranja St. Victoirea, drži Demur, najprispodobljivija je plava boja – od plave do tamnoga ultramarina, koja, naravno, u sebi ima i bijele te violetnoljubičaste sustave. Nnajsuštinskija“ od svih boja – bijela – idealni je duhovni spektar. „U mojoj analizi Cezanneova St. Victoirea“, kaže slikar, „naravno nema zemljanih boja jer ja ne slikam motiv planine, nego unutarnji ustroj, unutarnju supstanciju St. Victoirea, a ona je neutralna, kozmička i ima takve referencije. Jedno sam vrijeme mislio da ću prestati raditi sa svim bojama i slikati samo čisto monokromno bijelo slikarstvo, ali mi to moja slikarska strast nije dopuštala. Međutim, povremeno se, u fazama, neprestano vraćam bijelim monokromijama. Po meni je ‘čista’, do krajnjih konzekvencija provedena analiza Cezanneova St. Victoirea zapravo svjetlosna bjelkasta spirala, bijela monokromija. Njome je do kraja izvedena radikalna slikarska analiza te Cezanneove serije slika, sa svim konzekvencijama i značenjima. U krajnjem ishodu to je – bijela spirala. Ali, život, razni čimbenici materijalizacije i koješta drugo nanašaju mi naplavine kromatike, koje su, međutim, još uvijek dematerijalizirane, jer su plave, ljubičaste, bijele… Ta je kromatika još uvijek u spektru dematerijalizacije boje. Kada je na zidu plava boja, ona je u svojoj spektralnoj analizi još uvijek više dematerijalizirana nego materijalizirana boja.“   

Za Demurovu je umjetnost, kao što je svima onima koji je prate poznato, još važan i pollockovski action painting. Rasap pollockovskog action paintinga zapravo je, drži Demur, značio ponovno traženje forme. Rasap bez forme, u slikarskom smislu, može trajati, kao čista energija, jedno vrijeme, ali ta čista energija, proizašla iz rasapa action paintinga, ipak traži svoju formu, Tako se pred kraj svoga života, tu činjenicu Demur redovito ističe, u potrazi za formom, Jackson Pollock ponovno okrenuo simbolici slikarstva sjevernoameričkih Indijanaca, iz kojega je i njegov apstraktni rukopis djelomice bio proistekao. Čistu energiju nastalu rasapom action paintinga Pollock počinje sublimirati u oblik, deriviran iz simbola indijanskih totema ( osim iz Monetovih „Lopoča“ i „Žalosnih vrba“ ). Demura je u Pollockovoj rigoroznoj analitičnosti akcije zanimala forma, njeno nastajanje.   

Međutim, Demurova forma nije se, poput recimo Pollockove, iznjedrila iz simbolike, koju, na nesreću, slavni američki apstraktist nije uspio razviti jer je tada tragično skončao, nego su njegove spirale analogije prirodnih formi kretanja i gibanja cijeloga univerzuma, cijeloga „movinga“ u živome svijetu. Da priču o svenazočnosti spirale skratimo na uistinu najkraču „verziju“: materija se, dokumentirala je eksperimentalna fizika današnjice, samoorganizira putem autovalova. Ti su prirodni procesi već snimnjeni i kad se pomoću jakih elektronskih mikroskopa razgleda film na kojemu su ti procesi registrirani, vidi se živo područje spirala! Ti prirodni pokreti u univerzumu – kroz oblik spirale – postali su temom njegova slikarstva.   

Jednako tako bio mu je važan i Yves Klein i njegove antropometrije. S iskustvom primarnoga i analitičkog slikarstva, pollockovskim i yveskleinovskim iskustvima kao putokazima – svijesno ili nesvjesno – artikulirao je svoje „spiralno akcijsko slikarstvo“ koje se tako efektno utjelovljuje u ovome ambijentu. Sve što smo spomenuli – action painting, dripping, antropometrije … sve je to tu naglašeno, bolje reći neskriveno, ali istodobno artikulirano u izuzetno idndividualiziranu, nadasve osobnom, neponovljivom rukopisu – u formi koja je analogna prirodnom spiralnom kretanju.   

Da bi bio što dosljedniji, Demur, što ga veže za yveskleinovske antropometrije, svoje spirale više ne slika kistom, nego rukama, nogama, otiskivanjem tijela. Svoje slikarstvo ostvaruje kao prirodni pokret, kao prirodnu radnju, što slikarstvo, oduvijek je on to tvrdio, i jest. Slikarevi prirodni pokreti – u likvidu boje – postaju slikanje. Slikarstvo je dokument, materijalizacija slikareva kretanja kroz likvid boje. Tako je ljetos, u sklopu Bijenala mladih Lamparna Labin ‘95, na krovu upravne zgrade napuštena rudnika ispred sebe, poput sijača, proljevao polikolor i stopalima stvorio tri goleme spirale (10 x 6 m). Bio je to svojevrsni spiralni ples s jasnim reminiscencijama na, ovdje objedinjene, civilizacijske stupnjeve: pokret, ples, ritual i na kraju molitva.   

Po zidovima ovoga ambijenta posložene su replike-studije likovnih djela nastalih u širokom vremenskom rasponu od Caravaggia do impresionista. One predstavljaju slikarev dijalog s tim slikarima. „Ulazim u suštinu slikarstva tih autora, analiziram te njihove slike, ali budući da nisam povjesničar umjetnosti, ne služim se lingvističkim instrumentarijem, nego u dijalog ulazim slikarskim sredstvima – kistom i bojom. Prošetao sam se, da tako kažem, po svom slikarskom instinktu, ali sada s posve drugim iskustvima i spoznajama od onih koje sam imao u prvim susretima s njima, dakle kao student ALU, kroz povijest slikarstva od Caravaggia do Cezannea, a od Cezzanea do danas ‘priča’ je ispričana preko primarnoga i analitičkog slikarstva, Pollocka i Kleina. Nakon studija na ALU ponovno se vraćam toj umjetnosti – zanima me „kralježnica“ povijesnih avangardi, od Caravvagia do Cezannea i Maneta. Tu nema puno imena. Ulazim u dijalog s njima, s tim da me zanima avangardno slikarstvo. Zato sam tu počeo s Caravaggiom koji je važan slikar upravo zato što je u svome vremenu avangardan. Nakon renesansene idealizacije, on u slikarstvo unosi realizam i naturalizam, ostvaren s jakim kontrastima…

Njegov je opus presudan za pojavu Velazqueza, Halsa… Ta su dvojica opet važna za pojavu Maneta itd.   Ono što mene tu instikvtivno privlači, što zadire u moju ‘lijevu stranu mozga’, u ono intuitivno, mentalno, jest št se zapravo događa ‘iza’ i ‘unutar’ njihovih slika. ‘Skeniram’ te njihove slike iz povijesti avangarde i otkrivam što se nalazi ‘iza’ i ‘ispod’ prizora koje slikaju, iza njihove naglašene ikonografije, figuracije… To je njihov biopjutorski sustav u kojemu je informacija ‘namotana’. Duhovna supstancija tih slika i mnogo toga drugoga stoji iza onoga predstavljačkoga u njima, u drugoj strani njihova realiteta, u onome što je iracionalno, duhovno u njima, što emanira iz njih. S tim slikama, prema kojima, u skladu sa svojim slikarskim instinktom, gajim sklonost, uspostavljam svojevrstan kontakt – kistom i bojom – koji prerasta u dijalog. U tom dijalogu ja, međutim, šutim. ‘Pričam’ u svome spiralnom sustavu, a ovdje uistinu ‘šutim’, ‘slušam’ što mi govore ti slikari iz povijesti slikarske avangarde, što mi govore o slikarstvu, o vremenu, o supstanciji slikarstva… ‘Slušam’ ih kistom i bojom, a kao rezultat toga ‘slušanja’ ostaju ove studije. One materijaliziraju to ‘slušanje’ slikara o slikarstvu. Ductus je moj jer drukčije ne može biti, ali tijekom mojih ‘slušanja’ nema intervencija u izvorniku. Nikada se ne uplićem u govor tih autoriteta, nego samo ‘slušam’ – kako bih od njih učio o slikarstvu uopće, ali posebice o onome što je u slikarstvu. Zanima me vlastiti identitet – identitet slikarstva, ali i autoidentitet moga slikarstva!   Vratimo se pitanju s početka teksta. Zašto je ovo Demuru važna izložba. On ( još jedanput ) želi upozoriti na svoju slikarsku geneologiju. On je nikada nije mistificirao, nije želio zatirati svoje slikarske tragove, nego, dapače, kao umjetnik igra otvorenih karata i iskreno naglašava svoja ishodišta i napajališta. Zašto to čini i može činiti. Zato što je, unatoč tako brojnim izvorima, duboko svijestan izvornosti – u konačnici – svoga iznašašća, svoga indivudalnoga rukopisa, spiralnog sustava.   

Cijeli je ovaj ambijent stoga stara priča: o pitanju vlastita umjetničkog identiteta. TA je priča vječni motiv svakoga umjetničkog poslanja!   

Ivica Župan   

– – – – – – – – – – – – – – –

Ambijent u Galeriji Miroslav Kraljević sastavljen je od 125 slika spirala izvedenih tehnikom ulje na kartonu, dimenzije 50 x 70 cm i 10 slika različitih veličina, izvedenih tehnikom ulje na platnu po Carravagiu, Hallsu, Rubensu, Manetu i Cezannu, u razdoblju 1994. – 1995.

– – – – – – – – – – – – – – – – – – –

Boris Demur rođen je 1951. godine u Zagrebu. Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Raul Goldonija 1975, a grafiku na istoj akademiji u klasi prof. Alberta Kinerta 1977. godine. Od 1975. do 1977. godine suradnik je Majstorske radionice prof. Ljube Ivančića. Živi i radi u Zagrebu, Preradovićeva 37, tel. 439717.