(U)MJESTO SLIKE – PANIKA
Siromasna hrana obicno upucuje na socijalnu bijedu, laganu egzistencijalnu mucninu, lose obiteljske odnose, nekvalitetu komunikacije i nemogucnost razumijevanja. Nema nekog narocitog razloga zasto na fotografijama Damira Babica (U)mjesto slike, ne bi bilo isto, tim vise sto nas umjetnik naslovom izlozbe tjera da potrazimo supstitut za prizor koji nam se nudi. Poteskoca je time veca sto s fotografijama hrane alterniraju fotografije gusto zacepljenih odvoda, pa nas imaginarni vizualni prostor ispunjava horror vacui i nelagoda klaustrofobije pri cemu se zacepljuje i lagodni protok nasih asocijacija.
Fotografije zganaca i ostalih jestvina, iako ugodno toplo zute, snimane su u krupnom planu koji nas prisiljava na pomalo neprimjereni pogled na hranu. Kako je hrana jako pritjesnjena iza resetaka nalik zatvorskim koje su joj utisnute u povrsinu, na fotografijama ne postoji prostornost pa je gledalac prisiljen odmaknuti se od fotografije. Dokle god za to postoji fizicki prostor, isti se prizor nepregledno i neprestano ponavlja, a imaginarno taj se uzorak nastavlja u nedogled. Kada se nadjemo opkoljeni resetkama, nasa se perspektiva mijenja i ne mozemo vise biti sigurni da li se i dalje nalazimo kao gledaoci izvan prostora ili unutar njega, ne znamo da li je hrana iza resetaka ili smo to mi, da li prizor promatramo ili u njemu sudjelujemo. Babic tako manipulira i galerijom, pristajuci i na njenu funkciju kao izlagackog prostora, ali i opiruci se tome; od nje stvara ambijent u kojem je publika izlozena tjeskobi. Suprotno od velikih, toplih fotografija hrane koje se ujednacenim ritmom multipliciraju, u isti su prostor smjestene i manje fotografije zacepljenih odvoda, nezivih boja i hladnoce koja usprkos krupnom kadru fotografije odbija svaku pomisao na dodir, premda tekstura materijala na fotografiji izaziova taktilnost. Dispozicija ovih manjih, nasumce rasporedjenih fotografija reflektira i nemir koji one izazivaju, iako je scena na njima gotovo potpuno staticna. Mirni koncentricni krugovi doduse naznacuju gibanje, ali ono je ograniceno samo u sebi, nema izlaza, odrazava potpunu pregnantnost situacije i paniku.
U Babicevim djelima, ne samo sada vec i ranije, nije nepoznata dihotomija koja ponekad moze znaciti kontradikciju, ali moze i dvojako davati naglasak istoj teznji.
Nekada, u objektima s imaginarnim pejzazima potpunu napustenost pustinje naglasavali su krupni prednji plan, duboka perspektiva, prostornost i horizont, a kad se u dvodjelnim objektima u fotografiji koristio jednako krupnim planom kao i sada, nebo bi uvijek dobijalo svoj samostalni i autonomni prostor cime bi u jednu ruku akcentuirao pustos, ali bi odrazavao prostornu ravnotezu. Na izlozbi (U)mjesto slike tijesni prostor hrane dodatno stisce i tjeskoba zacepljenosti, a mirni ritam dispozicije konstantne zatvorenosti, samo se dodatno pojacava s posvuda razbacanim zacepljenim odvodima koji nam na neocekivanim mjestima naglasavaju bezizlaznost. Osim samih osjecaja koje poticu ove fotografije, pa ih vec time mozemo socijalno okarkterizirati, da Babiceva djela jesu smjestena u socijalni kontekst, takodjer mozemo znati iz njegovih predhodnih djela. „Neboderi u noci“(1990) takodjer su multipliciranjem uzorka, ali i stvarnom dimenzijom asocirali na momente globalne, kao i „Neocekivani posjetitelj“(1992), na momente intimne urbane samoce. Izlozba (U)mjesto slike u sebi donosi otpor prema slici, u brojnim aspektima onog sto slika kao predmet predstavlja, zato je Babic supstituira fotografijom. Donekle nosi i otpor prema vizualnom predstavljanju, pa je ono svedeno na multipliciranje stalno jednakog prizora tako stisnutog u format kadra da je pogled suzen na najmanju mogucu mjeru. Iako Damir Babic voli naglasiti svoju primarnu vezanost uz literaturu, opire se i naraciji. Pa ipak, uz sav otpor, komunikaciju ne moze izbjeci, kao niti svoju ekspresiju. Vjerojatno zato, u laganoj tjeskobi svoje egzistencije, trazeci mjesto osjecajima koje izrazava, smjestio ih je – u mjesto slike.
(predgovor: Janka Vukmir)
Ciklus (U)mjesto slika čine
21 fotografija, velicine 70 x 50 cm. Snimljeni su reljefi od ljepljivog papira prekriveni zgancima i razlicitom hranom, povezani u pretezno nejestive kombinacije. U hranu su utisnute po dvije cijevi nalik na resetke pa „slika“izgleda poput pogleda kroz zatvorski prozor. „Slike“i sama njihova matericnost okvir su za prostor u kojem se trebaju nalaziti i u kojem tek trebaju biti zacete. Metafora tog prostora je zatvor, mjesto na kojem je protok slika zaustavljen, u kojeg one vise ne ulaze, niti iz njega izlaze; prostor izolacije. Hrana, naglasena utrobna vizualnost i tjelesnost „slika“jest materija koja ih uvjetuje i onemogucuje, stvara i unistava; zahtjev za sljepocom kako bi se konacno nesto vidjelo, a njihovo ponavljanje nemoguc je zahtjev za jednom slikom.
ŽIVOTOPIS
Damir Babić rodjen je 6.8.1962. u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo 1991. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Djure Sedera.
IZLOŽBE
1989. – Galerija PM, Zagreb Galerija SKUC, Ljubljana Jugoslavenska dokumenta, Sarajevo 1991. – Galerija SKUC, Ljubljana (Djukic, Babic) Gliptoteka HAZU, Zagreb Int. Malrvochen in der Steiermark, Graz 1993. – „Tijela pejsaza“, Galleria Ravecca, Genova 1. medjunarodni biennale mladih, Rijeka 1994. – Nova hrvatska umjetnost, Moderna galerija, Zagreb 1995. – „Dva lazna naziva“, Galerija PM, Zagreb 1997. – „(U) mjesto slike“, Galerija OTOK, Dubrovnik 1998. – „(U) mjesto slike“, Galerija „Miroslav Kraljevic“, Zagreb