Dan Oki – Meditativna složenost u formalnoj jednostavnosti
Dan Oki je autor koji vrlo ozbiljno shvaća medij u kojemu djeluje. Stoga se i njegovi radovi čine ozbiljnima, kako u formalnom tako i u sadržajno-narativnom smislu. Eksperiment kod njega nikada nije svrhom samome sebi već uvijek ima neko općeumjetničko, pa i etičko opravdanje. Dakle, Dan Oki (aka Slobodan Jokić) jest umjetnik. I to ne u pejorativnom smislu te riječi.
Dan Oki radi Art film, video i kompjutorsku animaciju upravo artističkom promišljenošću, uvijek u vidu imajući cjelinu. Bila ona eksplicitno ili samozatajno naznačena. Bila razvidna ili prikrivena, ideja cjeline i njezine zaokruženosti ostaje obilježjem umjetničkog procede ovoga već puno desetljeće djelujućeg autora.
Zaokruženost cjeline, dovršenost iskaza, težnja za porukom autorskog rada… Koliko ove naznake osebujnog „umjetničkog stila“ imaju zajedničkog s duhom vremena u kojemu (ili, točnije, nasuprot kojemu) „umjetnik stvara svoje djelo“?
Premda i sam za materijalnu podlogu svojih radova koristi riječ „tape“ – što bi moglo asocirati na ono što se u drugome mediju naziva „tekstom“ – Dan Oki stvara koherentno uobličena djela. Djelo je pak, kako bi rekao Fredric Jameson, kategorija tradicionalne umjetničke provinijencije i nije kao takvo prispodobivo fragmentarnoj prirodi suvremenih medija i njihovoj digitalnoj raspršenosti, eklektičnosti, ne-cjelovitosti…
Po svemu rečenom, po svojemu shvaćanju umjetničkog medija u kojemu djeluje, Dan Oki bio bi gost na suvremenoj video sceni, gost iz milieua eksperimentalnog filma, koji misli više filmski nego „videotski“. No je li zbog toga i manje zanimljiv u mediju videa? NAPROTIV!
Dan Oki svojim radovima (tapeovima) stvara jedan osebujan kolaž najrazličitijih formalno-stilskih slikovnih zapisa kojime, ipak, kako već spomenuh, uvijek slaže zaokruženu cjelinu. Njegovi su „video-tekstovi“ promišljeni i domišljeni kontemplativnom dosljednošću i čistoćom rijetko prispodobivom u ostalih video autora što potječu s ovih prostora.
Jokić nikada ne krije da važan izvor svojih precizno dorađenih umjetničkih struktura ima u filozofiji kao takovoj, odnosno etici napose. Ipak, koliko je naglašeno estetizirani, postmoderni medij poput videa sa svojom osebujnom moralnom „hladnoćom“ sukladan s ovakvim etičkim, modernim pristupom, drugo je pitanje. Teorijski svakako ne, ali u slučaju umjetničke prakse Dan Okija ovaj je pristup legitiman, izuzetno uvjerljiv i recepcijski zanimljiv. Jokićev najnoviji rad, dovršen ove godine, kombinacija filma i videa, „Divine Beings“, ekološko je humanistička naracija postavljena s iskrenom brigom za životni svijet. Autor u off-u priča o svojoj zadivljenosti svijetom životinja, koja svoj korijen ima još u djetinjstvu, kada je imao svoj mali intimni ZOO, skrivan u podrumu kuće.
S jasno uobličenom sviješću o nadolazećoj ekološkoj kataklizmi, Dan Oki staloženo jednoličnim glasom priča o svojim iskustvima ugroženosti životinjskog svijeta, ali i živoga svijeta uopće, što ih je stekao u različitim prijelomnicama svoga života. Slike koje prate priču asocijativno su slagane. Nije ih lako jednoznačno pokušati objasniti, no one u svojoj prigušenoj, sumornoj „crno-bijelosti“ obogaćuju umjetničku cjelovitost i audio-vizualnu dojmljivost rada.
Slike iz javnoga parka u Tokyu supostavljene su u kontrapunktu s udaljenom bukom grada. Tišina parka još jače dolazi do iskaza u svojoj umrtvljenosti i artificijelnosti. U parku je sve mirno, nema žive duše na vidiku… Jedino što je pokretno jest migoljeći se rep ribe u umjetnom jezercetu… Kontrapunkt umjetne tišne parka i gotovo „prirodne“ buke grada upotpunjen je staloženim glasom naracije čiji ton govori da je, nažalost, vjerojatno za sve već kasno. Rijeke su zagađene, šume iskrčene, a živi svijet zatočen je u parkovima poput ovoga u gotovo virtualnom svijetu suvremenog hipertehnologiziranog Japana.
Zavijanje vukova sablasno priziva mukli Munchov krik s najpoznatijeg ekspresionističkog platna… Udaranje slona o vrata nastambe reminiscira na shizofrene poremećaje pojedinca na postmodernom kraju milenijuma.
Okijeva sjećanja iz djetinjstva kao da dolaze iz nekih drevnih vremena kada je još bilo neke nade. Kritika ljudskog nemara prama vlastitu okolišu i u njemu sadržanom životnom svijetu pretvara se u rezigniran stav prema nemoći ljudske zajednice da nešto konkretno učini u zaštitu svoje životne sredine. „Sometimes it is very sad to be a human.“
Ovim, vrlo eksplicitnim iskazom Oki zaokružuje još jednu umjetnički koherentnu cjelinu.
Cjelinu koja iskazuje moralno-etičku samosvijest toliko neprispodobivu Zeitgeist-u kojega smo svjedoci, a u kojemu se potpuno relativiziraju svi fenomeni suvremenosti. Fenomeni koji se više ne sagledavaju na ravni nekog humaniziranja egzistencije s kraja našega vijeka.
Oki je uporan u ponovnom osvještavanju nekih zatomljenih naznaka upravo te davne zaboravljene ljudskosti. Humanosti iskazane kako prema živome svijetu tako i prema čovjeku samom. A sve to u gotovo nepodnošljivoj lakoći naracije i nevjerojatnoj svijesti o mediju kojime se služi. Formalno jednostavno, a toliko meditativno duboko! Ovaj je, doslovce, „filmski video-tekst“ potrebno iznova odgledavati da bi se još jasnijom otkrila Dan Okijeva filozofijska i ljudska zabrinutost za svijet kojeg nastanjujemo kao i meditativna složenost u formalnoj jednostavnosti.
predgovor: Marijan Krivak
ŽIVOTOPIS
Dan Oki (1965, Zadar) umjetnik je koji od druge polovice osamdesetih djeluje u Europi, na različitim područjima medijskih umjetnosti poput eksperimentalnog filma i videa, instalacija, kompjutorske animacije, Interneta, fotografije i performancea. Studirao je film i video na De Vrije Academie u Den Haagu, u klasi Franza Zwartjesa, te na odjelu za vizualnu umjetnost pri Hogeschool voor de Kunsten – visokoškolskoj ustanovi za napredan medijski studij iz Arnhema. Njegovi su radovi izlagani u brojnim europskim i svjetskim kulturnim centrima te institucijama za novomedijske umjetnosti….
Samo su neke od njih: 10(mes Instantes Video – Manosque, Francuska; Moderna galerija Ljubljana, Slovenija; Videonale – Bonn, Njemačka; Montevideo/TBA – Amsterdam, Nizozemska; Kunstkorridoren Nadada – Kopenhagen, Danska; Pegasus Theatre – Oxford, Engleska, Image Forum Festival – Nagoya, Japan; MM Centar SC – Zagreb, Hrvatska…
