Darija Dolanski Majdak posljednjih godina pomoću karakterističnih serijalnih akumulacija pravilnih kvadratića – usustavljenih u okomice i vodoravnice – kreira inačice složenih i nadasve atraktivnih neoplasticističkih slika. I na radovima kojima se predstavlja na izložbi „duboko Ž„ ponovno je stvorena bogata i intenzivna rešetkasta konstrukcija-ispuna, mreža kvadratića identičnih veličina, ali različitih akromatskih nijansi. Harmonični redovi tonski riješenih kvadratića uzastopna tijeka „kreću“ se okomitim i vodoravnim vrpcama istovjetnih širina koje se izmjenjuju duž cijele površina formata slike, pri čemu se stvara dinamičan i ritmičan pattern snažna optičkog dojma. Uvijek u relevantnim postignućima samoobnavljajući opus ove slikarice, nastaje rigoroznošću, samoodgovornošću i samorefleksivnošću, poznavanjem i razumijevanjem pojedinih, njoj bliskih problema geometrijskih stilova iz bliže ili dalje povijesti umjetnosti te posebice umjetnosti vlastita vremena, ali nadasve zahvaljujući ženstvenosti, jedinstvenoj ženskoj intuitivnosti i rafinmanu.
Međutim, unatoč rečenoj autoričinoj erudiciji, ovaj se rukopis ne poziva ni na jednu povijesnu kompozicijsku mrežu, niti se ono što se zbiva na slikarskim podlogama sučeljava nekoj od konstruktivističkih dogmi, a ne može se govoriti ni o parodijsko-ironijskoj konstrukciji stilskih prerogativa neoplasticizma. šire gledajući, ovdje se također ne radi ni o obraćanju modernističkom nasljeđu, retorici postmodernističkog revizionizma modernističke estetike, pa ni o poetici revivala neo-geo i drugih neo-konstruktivističkih i neo-konceptualističkih trendova bliske prošlosti. Ovih pet slika jednako tako nije ni simulakrum povijesnih stilova niti geometrijskih struktura nastalih u doba povijesnih avangardi. Darijin noviji ciklus slika individualniji je, subjektivniji i opušteniji od recentnih ciklusa „Skyline“ i „High Tension“ kojima se posljednjih godina predstavljala zagrebačkoj i riječkoj publici i još emancipiraniji od iskustava konstruktivista, posebice nepolasticista poput Mondriana i van Doesburga, prepoznatljivih mjesta konstruktivističkih demonstriranja racionalističkih pronalaženja forme, „skrivalica“ i serijskih tijekova proračunate povijesne geometrije, u kojoj su svi geometrijski likovi bili izračunati, a slike se doimale kao tiskane a ne naslikane. Ovdje se ne može govoriti niti o osviještenu ustrajavanju na modernističkom apstraktnom vokabularu uopće. „Geometrija“ je tu upotrijebljena kako bi se njezinim posredovanjem proces mišljenja – u čistim jezičnim jedinicama – učinio transparentnim i kako bi se svjedočio proces jezičke igre u njezinu unutarnjem odvijanju. O Dariji se stoga može govoriti kao o apstraktnoj slikarici koju zanimaju isključivo odnosi između oblika i boja u likovnom prostoru. Slikarska mrežna matrica tek je djelomice – i to u početnom stadiju – unaprijed zadana i precizirana; utemeljena je na matematičkoj logici i progresiji. Ženska intuicija ovdje ima golemu ulogu jer autorica zacijelo, barem u većini slučajeva, ne zna unaprijed ishod svoga slikarskog napora, niti svih njegovih mijena i preobrazbi. Darijina je atraktivna struktura, dakle, najvećma proizvod autoričine proizvoljnosti i nadasve ženske intuicije, što je posebice naglašeno i u samom nazivu izložbe „duboko Ž“, čija se referencijalnost – tako iščitavamo ovu izložbu- odnosi na žensku intuitivnost, senzualnost i profinjenost. Naime, samoodgovornost što si ju je Darija svojedobno nametnula sve više popušta i ona je danas sve opuštenija slikarica i kontrolirana i svjesna organizacija površine i geometrijska proračunatost na ovih pet slika popušta pred slikarskom intuicijom, zaigranosti, improvizacijama u samom procesu rada, pri čemu određeni udjel može imati i slučaj. Velik broj fluktuacija uzavrelih i uzgibanih kvadratića, pauza, cezura, njihovih spiralnih okreta i zaokreta, promjena smjerova njihova kretanja, dojam horizontalne i vertikalne energije, preplet i koloplet linija, gusta pravilna mreža samo djelomice objašnjavaju ovaj opus. Značenjsko-vizualna polja ovdje nastaju iz autoričine uključenosti u umjetnička i šira duhovna gibanja svoga vremena. I najnovije slike, koje su, čini se, tek započeta strukturalna i koloristička istraživanja iz kojih se dalje mogu razvijati novi ciklusi slika, stvaraju most između klasičnoga geometrijskog izraza i suvremene teksture koja upućuje na računalni raster u gigantiziranoj predstavi. U svom dinamičnom meandriranju ukrštene se linije danas ne doimaju kao tradicionalni neoplasticizam, nego se u svojim neuhvatljivim putanjama i akceleracijama, doimaju kao detalji tehnologija današnjice, gledani kroz filter kvadratnog mozaika pixela, kibernetika, primjerice računalna animacija, beskonačni printovi iz cyberspacea, neuronski putovi velikih računala ili su nalik labirintičnim sustavima elektroničkih prijenosnika čije bi skrivene sadržaje tek trebalo dekodirati. Još atraktivnije postavljene okomice i vodoravnice u dinamičnom meandriranju, u neuhvatljivim putanjama, kao da se međusobno ispresijecaju brzinom elektronske plazme čija logika ritmova nama nije razumljiva. U omeđenu i formatom slike ograničenu prostoru djela na senzibilan se način stvaraju dimenzije prostranstva i vrlo senzibilizirane pokrenutosti, pa čak i iluzija prostora i pokreta. Atraktivan sustav pulsirajućih polja u svom kretanju okomicama i vodoravnicama kao da vizualizira Darijin doživljaj onoga što se događa u nevidljivoj, a tako izazovno propulzivnoj pozadini informatičkih radnje, onoga što se – kao nama vizualno uskraćeno – bešumno širi elektronskom plazmom. Stvara se osjećaj da uzavrele tonske linije poput plazme pulsiraju platnom i da čak, prislonimo li dlan na platno, možemo oćutjeti njihovu propulzivnost i brzinu frizova.
„Po tri bijela ‘A’ kvadratića, pažljivo razmještena na tri različite vodoravne razine na površini platna, tvoreći trokut i akord, ishodište su, ‘pozitivno’ ili ‘visoko’ i formalno počelo rada. Od njih kreću akromatske tonske skale, zrcalno u oba smjera – gore i dolje – dok se ne sastanu u crnom ‘dubokom Ž’ kvadratiću -to je novo, ‘negativno’ ili ‘duboko’ središte svake skale. Ovom crnom središtu pridružuju se, lijevo i desno, po jedan bijeli ‘A’ kvadratić i tu priča počinje ispočetka. Tako se dobiva, čitajući sliku slijeva nadesno, shema ŽAŽ-ŽAŽ-ŽAŽ (duboko Ž). Kad je jedanput ustanovljena ta osnovna shema, tj. sustav rada, moguće su i poželjne varijante, pa se dogodi da nas ‘svemirci’ gledaju iz mraka (gle-psssk), ili iz četiri ishodišna crna kvadratića spiralno zarotiraju skale u slijedu bcdefghij (KKK), što stvara sljedeću shemu: ŽAŽ-ŽabcdefghiŽ-ŽAŽ. U tom trenutku improvizacija postaje nadmoćna strogom sustavu, skale se ne kreću po cijelom platnu, nego ostavljaju mjesta pozadini, koja i sama, gradirajući od bijelog do crnog, označava uzlet iz dubina prema nebeskoj liniji. U akromatske, duboke i tajanstvene, dinamične okomite skale sada su se uplele vesele, kratke, otvorene, vodoravne kromatske skale te poneki crno-bijeli križić, tj. zvjezdica (tirili-zoo). Police Party nadrealistički je ples triju likova: predvodnik je vesela crna spirala koju prate i pridržavaju dvije savjesne bijele okomite tonske skale, zatim tu su još i dvije okomice, jedna žuri prema dolje, druga gore. Događaj omeđuju dva šah-stupa. Pozadina je beskrajna i bezvremenska…», objašnjava Darija logiku skala. Darija ni ovaj put ne odolijeva napasti boja, njihovoj toplini, živosti i ekspresivnosti. U inventivnoj igri okomica i vodoravnica na kvadratićima se decentno pojavljuje boja, u agresivnoj opoziciji bijelom, crnom i sivom, ali i u suptilnim kolorističkim nijansama plavoga koje se odvajaju od sivog fona. Negdje Darija ubacuje kvadratiće svjetloplave, drugdje i po koji kvadratić crvene, žute i zelene i tako razbija akromatsku cjelinu.
Ali, odabir boja i njihovih nijansi ovdje nije plod sustavna, nego, dapače, intuitivna odabira; boje se slažu mimo neoplastičkih i bilo kojih drugih načela slaganja boja – isključivo po slikaričinoj intuiciji (ali ipak od toplih prema hladnima), upravo kao i treperavi lazurni tonovi i nijanse bijele, sive i crne boje kvadratića. Preplitanjem mreža kvadratića, zapravo postupkom njihova prostornog razmještaja, a još više pomno iznijansiranim stupnjevanjem i kombiniranjem tonskih nijansi, slike dobivaju plošne ili dubinske planove i razigran, iskričav i pulsirajući površinski ritam. Dok preostale četiri slike nemaju situaciju pozadina-prednji plan, na petoj je slici autorica vještim iluzioniranjem – kontrastiranjem kvadratića različitih tonskih nijansi – stvorila privid dubine, koja čini pozadinu slike, iz koje k tomu kao da proviruju nekakvi likovi, koji čine prednji plan slike. Osim ambijentalnih, jer ovih pet slika čini i profinjen i senzibilan ambijent, Darijini novi radovi svjedoče i o konceptualnim promišljanjima. Naime, recipijent sa slušalicama discmana na ušima stoji pred slikom i sluša kako je Darija „poslagala“ zvukove koji, svojim dubokim i mekim zvukovima, prate logiku i ritam širenja skala na slici. Tonski materijal u velikoj se mjeri poklapa s vizualnim činjenicama na slici i pomoću karaktera zvuka prati atmosferu slike, pa je tonski materijal autorica zamislila kao konstitutivni dio slike. „U audio instalaciji crni kvadrat ‘Ž’ počinje duboko u bas ključu, pa se, kako se nižu tonovi sivila, tako i tonovi zvuka penju kroz nekoliko oktava, uključujući i sve polutonove, s povisilicama i snizilicama. Melodiju određuje izgled slike, jer slika – nakon što je skladana i naslikana – može biti i ‘odsvirana’. Karakter slike zadaje i narav zvuka, odnosno glazbalo kojim će slika biti odsvirana(‘duboko Ž’ pucano je iz pištolja, ‘KKK’ odlupetano na drvenoj dasci, ‘gle-psssk’ prati aplauz), kaže Darija. Uzastopno nizanje vrpci može se sagledavati i kao radnja koja se odvija u vremenu, pa bi ambicioznija interpretacija ovih radova morala uključiti i vrijeme kao njihovu četvrtu dimenziju, što je istaknuto i audio inačicom širenja okomica i filmom na zaslonu. „špica filma upućuje da ćemo brojati do 12. Krećemo od crnog kvadrata, koji je 1, a strelica upućuje na smjer, slijeva nadesno. Odbrojava muški glas na engleskom jeziku -zbog dojma da se radi o ispaljivanju rakete (iz perspektive dubokog Ž). Kad dođemo do kraja skale, tj. do bijelog kvadrata, strelica se okreće kao na kompasu, mijenja smjer, pa slijedi obrnuto odbrojavanje i tonsko gradiranje, zdesna nalijevo, do osnovnoga crnog kvadratića. Zadnja strelica, okrenuta prema gore, upućuje na ponovni uzlet. Film prikazuje temeljno načelo i ritam koji je osnova svake slike, objašnjava Darija film, koji je također konstitutivni dio izložbe.
I najnoviji radovi očituju da je Darija tvorac raskošnih vizualnih spektakala, fantast koji iz sužena repertoara geometrijskih oblika izvlači složene i duhovite sklopove. Ovo slikarstvo karakterizira izrazita preciznost, i to onu koja iziskuje veliku dozu koncentracije u izvedbi spleta vrpci. Ovo je slikarstvo, posvećujući izuzetnu pozornost idejnom, ali i tehnološkom nastajanju slike, upravo Darijin osobni prinos vještini i znanju, promišljanju i spontanosti, živosti i dinamičnosti koje slikarstvo kao medij dopušta.
Nove slike, pridružena im audio instalacija i film, iznova očituju da je Darija autor jednog od najkonzekventnije razvijanih rukopisa u našem recentnom slikarstvu, koji iz izložbe u izložbu doživljava sve začudnije samoobnavljajuće, svježe i vitalne inačice, uvijek ostvarene prema novim oblikovnim rješenjima, koja pomno smješta u odgovarajuće duhovne konstelacije i kontekste. I ovaj ciklus slika očituju činjenicu da Darija ni u jednom trenutku ne želi izgrađivati definitivnu, u sebi zatvorenu, savršenu, idealnu cjelinu/formu, nego je kod nje sve uvijek zaustavljeno u jednoj etapi razvoja istraživanja – dakle otvoreno – s tek trasiranim neslućenim mogućnostima daljih varijacija na istu temu.
Novi radovi svjedoče i to da su Dariji istraživanje i užitak u oblikovnoj igri bliži i draži od svih ostalih prividno znatno ambicioznijih aspiracija i poduhvata. Uvijek vitalnom i svježom slikarskom proizvodnjom Darija zanavlja vlastita istraživanja koja redovito rezultiraju novim i nadasve uvjerljivim oblikovnim rješenjima, slikarskim ciklusima i konstelacijama i neumorno trasira daljnje mogućnosti istraživanja i gradnje novih konstrukta, potvrđujući staru istinu da je u strogoj umjetnosti konstruktivna pristupa imaginacija ne samo neophodna, nego u krajnjoj konzekvenciji i odnosi prevagu nad svim sistemskim i sistematskim razradama
Ivica Župan
Darija Dolanski Majdak – 10. ožujka 1965. u Zagrebu. 1983. godine završila je školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, odjel grafike. 1991. godine diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, nastavnički odjel, u klasi profesora Zlatka Kesera. Danas radi kao restaurator – konzervator u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu. Član je HDLU-a. Živi u Zagrebu, šubićeva 15/III Kontakt: darija.majdak@vip.hr
