Proteklih godina nižući slike jednu za drugom postao sam svjestan da slikam ono što mi one uvjetuju. Kako bih prekinuo tu uvjetovanost počeo sam slike dovoditi u nove situacije, stvarajući im nova stanja. Prostor slike počeo je prisvajati vanjske elemente. U daljnjem radu nemam potrebu za definiranom granicom između prostora slike i vanjskih elemenata, već želim stvoriti njihovu interakciju u cilju razbijanja ustaljenih prioriteta i uspostavljanja nove cjeline.
STANJA SLIKA: „Nezavisna forma“ i „Povezivanja“, 2000; „Moje slike su mi najveća prijetnja“, „Dekorativnost“, „Mrtva priroda“ 2001; „Uvježbavanje slika za lijepe prostore“ i „Slike za svakodnevnu potrošnju“ 2002. „Nezavisna forma“ kao prvo „stanje slika“ navijestila je sve čime se danas bavim. U ovom stanju moje preokupacije prestaju biti samo estetske i likovne, a pojavljuju se vanjski elementi. Bijeli kvadrat „Nezavisne forme“ kao virus se proširio po svim slikama nastalim u prethodne tri godine (1997/98/99). Nakon što sam se riješio osobnog slikarskog nasljeđa krenuo sam dalje otvoren i rasterećen. „Povezivanja“ su obilježila stanje lakog i brzog rada koji je potvrđivao odnose u određenom prostoru. Naglašavao sam osviještene međusobne odnose unutar određenog prostora. U stvarnosti nema nespojivog, ono se pojavljuje u osobnim viđenjima. „Moje slike su mi najveća prijetnja“ stanje je promjene odnosa vanjskog elementa i prostora slike. Težište premještam na izvedbu situacijskog odnosa za razliku od prethodnog zanimanja za direktni odnos. Prema svojim slikama postavljam se kao scenograf, ponekad postaju tek simboli mog ironičnog stava prema osobnim strahovima prouzročenim stvorenim ciklusima.
„Dekorativnost“ je stanje ostvareno u vlastitoj sobi. Izveo sam krajnje dekorativnu situaciju/ambijent i dopustio slikama da potpuno uživaju u njemu. „Mrtva priroda“. Premda se sam nikad nisam zamišljao u ulozi slikara koji aranžira objekte u kompoziciju da bi ih slikao, u takav sam postupak uključio svoje slike. Hranom životinjskog porijekla, hedonističkom „eksplozijom boja“ i slikama napokon sam i ja složio kompoziciju koja nije ničemu služila. „Uvježbavanje slika za lijepe prostore“ obiježava primjena postupka sličnog „Povezivanjima“. Za izvedbu ambijenta i slike koristio sam isti soboslikarski valjak. Izjednačavajući im likovni sadržaj, doveo sam ih u stanje mimikrije. „Slike za svakodnevnu potrošnju“ prvo je stanje slika koje izvodim u javnom prostoru (galeriji) za razliku od dosadašnjeg rada u intimi svoje sobe. Iako gradim suodnos ambijenta i slike, slike su te koje ponavljaju dekorativni motiv ambijenta. Udvojeni motiv same slike u funkciji je njenog unutarnjeg dijaloga, a dekor zida postaje doslovno agresivan. Ambijent u cijelosti jedno od prije poznato stanje dovodi na drugačiju razinu značenja.
David Maljkovic
Svako toliko šum javnog prostora recepcijskog aparatusa umjetnosti artikulira se u ime koje odjekuje iz svih pravaca. Stručna kritika, mediji, publika i tržište u tom trenutku u stanju su idealnog slaganja, a zvijezda biva rođena. Njen lik postat će objekt fenomenoloških analiza, pukih razgovora i stručnih prepucavanja, a djelo morati izdržati ulogu dobrodošlog toposa ako se govori o npr. analizi utjecaja ili generacijskom slijedu.
Pa počnimo sa svojim prilogom vivisekcije Davida Maljkovića ili zašto je mladi slikar iz regionalnog centra nedugo po diplomi na zagrebačkoj ALU dosegao takav status da na spomen njegove samostalne izložbe komentar bude „Aah, David Maljković! Zanimljivo!“, odnosno kako njegov rad istovremeno biva od struke hvaljen, a da autor od njega može i živjeti. Kako bi mi olakšao pisanje uvoda, Maljković je sastavio genezu svog rada, počevši od 2000. godine do danas (vidi stranice 2 i 3). Geneza nam jasno ukazuje na autorov stav o za produkciju esencijalnoj jednakovrijednosti „unutarnjeg“ i „vanjskog“ područja slike u odnosu na njeno fizičko tijelo. Pod unutarnjim područjem podrazumijevam Maljkovićevo osobno estetsko-formalno istraživanje discipline i medija, razvijanje vlastitog ikonografskog sustava motiva i tema te tehnike. Pod vanjskim područjem slike smatram Maljkovićevo jedinstveno transponiranje osobnog doživljaja društvenog konteksta umjetnosti likovnim jezikom u sastavni dio umjetničkog djela. Za ovaj koncept slika kao fizički objekt postaje mu premalena pa će je on širiti u prostoru stvarajući, najprije u svom atelieru/sobi i potom u galeriji, svojevrsnu ambijentalnu sliku. Integracijom oba područja u jedinstveno djelo, Maljković na simboličkom planu daje duhovito, istinito i bolno viđenje totaliteta obrazaca produkcije i recepcije slikarstva u doba u kojem ono definitivno nije neprikosnoven vladar vizualnog svijeta. Maljkovića od većine umjetnika što njegove generacije, što starijih, a zainteresiranih za umjetničko stvaralaštvo koje ne eksploatira usvojene obrasce, razlikuje spontano ostajanje unutar slikarske vokacije i odsustvo bilo kakve, sada već notorne koketerije s tehnologijom. Kao specifikum uvest će prošivanje slike, ne tako novu metodu sjetimo li se npr. Kožarićevih i Ružićevih radova, bez ikakve refleksije k spolnom određenju čina vezenja. Na velikim kompozicijama prošivanje je ravnopravni element pri izvedbi motiva i kolorističkoj gradnji slike. U tektonskom smislu kod slika na platnu zamijenjuje ulogu čavala kojima na čvrstoj podlozi nagrađivanih Transplantacija izvodi obrise motiva. Na manjim pak slikama Maljković koncem povezuje posjekotine površine platna u smislu negacije dekorativno-dekadentnog Fontanesknog prosjecanja površine slike koje je navijestilo razbijanje vjere u njezinu supremaciju.
Ovaj moment, makar se pojavljuje tek usputno, možda najviše ukazuje na Maljkovićevu težnju ka restituciji slikarstva u poetičko-tehničkom pluralizmu suvremene vizualne umjetnosti. Za ukupan estetski sud presudan je sadašnji Maljkovićev stav da nema potrebe za demonstriranjem osobne metjerske vještine. Nakon što je 2000. godine bijelim kvadratićima u oslobađajućem činu prekrio svoje rane slike, njegova varijanta figuracije postaje izrazito reducirana. Shematizirani likovi lebde pažljivo pozicionirani u potpuno neodređenom ili scenografski, odnosno, dekorativno riješenom prostoru slike. Kolorit mu je neizrazit, muklog tona, ali su izabrane boje zato rafinirano usklađene. S obzirom da se Maljkovićeve slike prodaju, poslije ovako neatraktivnog opisa zanimljivo je pitanje što ih kupcima čini privlačnim. Nakon gotovo dva desetljeća fokusa na dosege primjene novih tehnologija u vizualnim umjetnostima postalo je svima jasno da tradicionalnu sliku ništa ne može zamijeniti, ali da istovremeno na obzoru slikarstva unatoč snažnom htijenju svih uključenih (umjetnici-kritika-publika) nema novih događaja. Maljković svoju poetiku i karijeru oslonjen na zasade konceptualne umjetnosti gradi na eksploataciji i kritici ove nostalgije ka štafelajnoj slici, toj paradigmi neprekidne potrebe za posjedovanjem umjetničkog djela = slike i egzistencijalne ambicije umjetnika za komercijalnim uspjehom. U skladu s tim na svojim će slikama koketirati s kičem koristeći banalne ili upotrebom banalizirane motive, aplicirajući vunasto tople ili šljašteće materijale i konačno rabiti oruđe koje sublimira građanski likovni ukus, soboslikarske dekorativne matrice. Kako je ovu sladunjavu smjesu Maljković pretvorio u potmulu, a radikalnu kritiku kurentne apoteoze buržujskog društva vidljivo je na njenoj do sada najradikalnijoj varijanti, izložbi „Slike za svakodnevnu potrošnju“. Podsjećajući čitatelje na dosadašnju eksplikaciju Maljkovićevog slikarskog prosedea iz kojeg slijedi i ova izložba, istaknut ću da je smatrao potrebnim da uobičajeni izbor preeksploatiranih tema (soba s kaminom, mjesečina u tropima, anđeo čuvar) naglasi izdvajanjem i potom udvajanjem motiva. Aplikacije prošivanjem kompozicijski i tonski, te profinjenom i preciznom izvedbom najviše asociraju na kičastu atmosferu građanske sobe, tog svetišta buržujskog materijalizma. U svom je prethodnom javnom nastupu, kolektivnoj izložbi „Zidovi i prostor“ u riječkom Malom salonu, Maljković preko zida ugrebao uvećani floralni motiv preuzet sa soboslikarskog valjka. Taj sam rad protumačio kao Maljkovićevo izjednačavanje građanske sobe i galerije po pripadnosti istom sustavu društvenih vrijednosti. Galerija je čistilište, predsoblje u kojem umjetničko djelo dobija na vrijednosti prije ispunjenja svoje krajnje svrhe, glavnog uresa u raju buržujske sobe. Ta je metafora sada radikalizirana do doslovne fizičke opasnosti. Floralni dekorativno-artikulirajući motiv slike s anđelom čuvarom, uvećan je te po zidovima galerije izveden krhotinama razbijenog stakla. Neutralnoj galerijskoj bijeloj kocki pod krinkom dekorativne ljepote Maljković je otkrio pohlepne, oštre, iskežene zube. Da li Maljković iskreno napada ruku koja ga hrani i sustav u kojem se dobro snalazi? Da li konzumizam građanskog društva uopće danas strepi od kritika sve dok ih kupovinom može neutralizirati? Da li se Maljković samo zavarava da umjetnost sama po sebi ipak nije kurva, već neutralna rabota koju prostituiraju oni drugi, partneri po prešutnom društvenom ugovoru?
Maljkovićev radikalizam ima točno određene i praktične granice: disciplinu slikarstva, zidove galerija, krajnje prostor njegovog ateliera. Na kraju valja reći da Maljković nije cinik – svoj radikalizam plaća sâm, dovođenjem galerije u neutralno stanje kao prije izložbe. Nadam se da će njegovi topli pakunzi pobune i dalje nalaziti mjesto za svakodnevnu potrošnju u građanskim sobama.
predgovor Branko Franceschi
bigrafija: Rođen 27. 02. 1973. u Rijeci/ born 27.02.1973 in Rijeka, Croatia Adresa/Address: Naserov trg 10, 10000 Zagreb Tel: ++385.98.505.574
OBRAZOVANJE
1993-96. Filozofski fakultet u Rijeci (likovne umjetnosti) 1996-01. Akademija likovne umjetnosti u Zagrebu (smjer slikarstvo)
1998-99. fakultativno pohađao smjer Multimedije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
NAGRADE:
1997. stipendija za nadarene studente Ministarstva znanosti i tehnologije. 2000. Rektorova nagrada 2002. Nagrada 36. zagrebačkog salona
SAMOSTALNE IZLOŽBE:
1996. Rijeka, Klub mladih likovnih umjetnika (Moderna galerija) Opatija, Club What (+ Stojnić) 1997. Rijeka, Caffe IN „Jedermann“ 1998. Rijeka, Palazzo Ploech, galerija GAL, „Kocke su bačene“ Zagreb, Kula Lotrščak, „Previše me ima“ (+ Ćurković, Stojnić) 1999. Rijeka, Galerija GAL Dubrovnik, Galerija Otok 2000. Rijeka, Galerija Filodrammatica (+ Buntić, Kirin, Vidak, Zlatić) Zagreb, Galerija SC (+ Ćurković, Stojnić, Ukić) Rijeka, Galerija Juraj Klović (+ Ćurković) 2001. Rijeka, Galerija GAL, „Quorum House“ Velika Gorica, Galerija Kordić, „Transplantacije“ Zagreb, Galerija Beck, „Tri slike-nije trilogija“ (+ Bakić) 2002. Zagreb, Galerija Miroslav Kraljević, „Slike za svakodnevnu potrošnju“
SKUPNE IZLOŽBE I PROJEKTI:
1995. Rijeka, Podhodnik, Dan planete Zemlje 1996. Dubrovnik, Galerija Otok, brod Liburnija (projekt Ž. Violić) 1998. Trieste, Italija, Matrix Croatica „Ars Futura“ Rijeka, Galerija Kortil, Izložba mladih likovnih umjetnika 1999. Zagreb, 2. trienale crteža Zagreb, Pasionska baština 1999. Split, Millenium 2000. Split, Millenium Zagreb, Klub SC, Novi početak Skopje, Makedonija, 4th International Student Biennale Zagreb, Galerija Vladimir Nazor, rektorova nagrada 2001. Zagreb, 26. salon mladih Sisak, 2. salon mladih 2002. Zagreb, 36. zagrebački salon Rijeka, Mali salon, „Prostor i zidovi“.
