Jedanaest radova pod naslovom Moj stan (1997/8) izloženo je u jedanaest izloga trgovina na prostoru Cvjetnog trga u Zagrebu. Svaki je izveden od dvaju dia-pozitiva, dvaju diavizora i stiropora. Dimenzije radova su: 11 x 23 x 5 cm.
Galerija Miroslav Kraljević pokrovitelj je projekta.
Pogled, slika i ne-mjesto. Krenimo od stakla. Ono što Edita Schubert želi da vidimo postavljeno je iza stakla. U svojem jednostavnom, čistom obliku, u dvostrukoj funkciji odraza i transparentnosti, staklo prekriva”objekt”, pravokutni volumen od stiropora, iskopanih očiju, u koje, upravo na mjesta izdubenih rupa, upravo tamo gdje bi se od anatomije lica očekivalo da odgovara prorezima maske, na mjestu koje bi odgovaralo nekoj srednjoj vrijednosti visine potencijalnog znatiželjnika, gura dva dia-vizora, s dia-pozitivima kojima opisuje svoj stan: pogledom unutra i pogledom van. Jedanaest puta ponovljena situacija, u dvostrukom pogledu nudeći rekonstrukciju dvosobnoga prostora stana, u prizemlju stambenog bloka Naselja činovnika na Gogoljinu brijegu iz 20-tih godina u Petrovoj ulici, prilijepljena je za staklo izloga jedanaest trgovina na/uz homogeni prostor jednog zagrebačkog trga, za koji postoji pretpostavka da je relativno nezaobilazan u svakodnevnom iskustvu kretanja i zaustavljanja dijela populacije u svladavanju središta grada. Premda nastavlja pripovijedati o ambivalenciji svoje svakodnevice, nakon što popartistički uzorak slikanog autoportreta (na fotografskom stalku) iz ambijentalne kratke priče (1996) ponavlja u dugoj naraciji o dvostrukom životu zaposlene žene i umjetnice u Zavodu za anatomiju (1997), najnovijim iskorakom u privatno, dosad najprivatnije, i ujedno naj-javnije, preuzima konzekvence autoreferencijalnosti u samom postupku pripovijedanja. Izvan galerijskog prostora, iz-ložena u izlogu, “ponuđena” uz predmete koji su na prodaju, autobiografska situacija ipak ostaje teško vidljiva. Zauzvrat nudi složenu inscenaciju: “pogled na drugi pogled”, dvostruko kodiranje (Drugog) etnologa i antropologiju mjesta/prostora.
“Pogled na drugi pogled” naslov je rada video-umjetnika Dalibora Martinisa iz druge polovine 80-tih godina: inscenacija stvarnog promatrača Holbeinove slike”Ambasadori” na mjesto, što ga prethodno zauzima ubijeni službenik ureda za vize na video snimci, miješa stvarni i fiktivni prostor i stvarno i filmsko vrijeme. U realnom prostoru i vremenu promatrač slike obnavlja iskustvo sudjelovanja u ubojstvu možda tek u trenutku i na mjestu kada, vođen tragovima zločina na tlu galerije, uspije biti zahvaćen “drugim pogledom”: pogledom druge, iskrivljene slike – slike smrti ispred “geometrijske slike” dvaju ambasadora smještenih u mimetički instrumentiran interijer. U trenutku kada nam se”dogodi” zahvaćenost u “zamku pogleda” iznutra, u trenutku kada pristanemo na skopički prostor Editinog pogleda – zora(1) kada se, dakle spustimo do dviju leća, osvijetljenih s druge strane, pa na stjecištu moje slike (predodžbe), i Editinog zora, nastane “slika-zaslon”, kada dakle, uspijemo izbjeći odraz u ogledalu (2), podjednako stakla izloga i leće objekta, i prepoznamo Editin stan, može nam se dogoditi da vidimo više. Da ponuđeni pogled iznutra, ulazak u sliku – tek ostavljeni tanjur na stolu s drugim predmetima – tragovima, svjedocima – objektima (svaki pojedinačno zuri iz Editinog smjera, iz smjera svjetla unutrašnjosti trgovine), zajedno s pogledom iz smjera dvorišta Editine zgrade (može li i on zuriti pogledom Edite?), s parkiranim automobilima, dijelom osvijetljenim pročeljem i drvoredom, gledajući u sasvim određenu točku, “malo po strani”, vidimo pretapanje ovih dvaju prostora u slici. Nije više stvar u tome da ja stojim i vidim na mjestu na kojem se gleda mene (ili pogled zamišljen u Drugome). Postavlja se pitanje: tko se ovdje vidi kako se vidi (se voir se voir) a tko ima oči kako ne bi vidio.
Realizira se antropologija prostora koji zahvaća ulicu, mene i druge. Premda spuštam pogled, možda sam ja, ispitanik etnologa (umjetnika) – “onoga koji se nalazi na nekom mjestu (njegovome sada i ovdje) i koji opisuje ono što promatra ili ono što sluša u tom trenutku” (3), podjednako mogući etnolog onog Drugog. Tamo gdje sam stajao i odakle sam gledao i vidio, nudio se prostor unutra – svi materijalni podaci o neposrednom prostornom i vremenskom isječku (tog trenutka izvučena ploča, netom ostavljeni tragovi u kuhinji ili mrtve situacije pospremljenog prostora, koji prethodi ili je zamijenio “živu” situaciju) – ali i prema van, s mjesta s kojega je gledala i vidjela sliku Edita, s prozora. Ova nova zamišljena granica, pogled na suprotnu stranu, u mojoj se glavi vraća tamo gdje mu je mjesto, gdje je realan, vraćajući i mene na mjesto odakle gledam, ostajući vani. Iluzija prozirnosti potpuno je raskrinkana i očekivana pornografija blizine pogleda nije se dogodila. Približavanje je prošlo bez tijela. Umjetnica je poput glumice, s maskom, poštivajući Ideju s onu stranu privida. Prikrivanje. Ali, u novom izlogu i vraćanje na novi pogled, novu-istu situaciju. Traumatično nerealizirano? Gdje – ovdje ili tamo? Projekcija u prostor, na ulicu, na trg, Cvjetni trg, vanjsku plohu izloga, u nesimbolizirano, decentralizirano ne-mjesto, gdje se nije dogodio pravi portret i prava biografija, nego vraćanje tamo odakle smo krenuli (Lebenskunst je reprezentirana u objektu, lokalna je intervencija skrila moguću akciju. Predmete mogu prepoznati kao tragove bavljenja Lebensraumom, ali oni su tada tek dijelom prekomjernosti predmeta. I to je prikrivanje.)
Relevantnost ispitivanja provjerava se u odnosu na bavljenje suvremenošću ovdje prije svega prostorom. Ako je istina da je upravo to kategorija koja, kao pretpostavka objekta, novog objekta “koji se nudi pažnji istraživača”, ispunjava uvjet nužnosti antropološkog bavljenja suvremenošću, onda su toposi Drugoga i suvremenosti, prizvani “iskrivljenom slikom” u ekscesima vremena, prostora i individue, kao reakcija na prekomjernosti u prostoru i vremenu, odnosno na neizmjernu potražnju smisla(4), na primjeru objekta u izlogu mogući način znatiželje spram ispitivanja ne-mjesta kao suprotnosti tradicionalnom predmetu etnologije kao “kulture smještene u vremenu i prostoru”. Svijet nadmodernosti traži novo “mišljenje prostora”: u obzoru putovanja, u smišljanju novih itinerera, u obraćanju poziciji putnika. U izmještanju pogleda na trµnici, u trgovini, na auto-cesti, u odnosu na zadane tekstove i slike. Editin objekt nudi zaustavljanje, pretvaranje u ne-mjesto, prije ulaska u mjesto. Konkretno, povijesno, sudjelujući. Inscenacija, pretvaranje trga u kazalište, skidanje maski. Pred ogledalom kao heterotopijom(5).
Koncepcija i predgovor: Mirela Ramljak Purgar
1) Lacanov pojam pogleda-zora (le regard) koristi Hal Foster (The gaze) u objašnjavanju paradoksa ponavljanja u vezi s fenomenima traumatičnog realizma i traumatičnog iluzionizma u suvremenoj američkoj umjetnosti. H. Foster: Return of the Real, Massachussets Institute of Technology 1996. Jacques Lacan, u: J.L., Le seminaire, livre XI, Les quatre concepts fondamentaux de la Psychanalyse, Paris, 1973. U prijevodu na hrvatski ostaje pojam “pogleda” (J.L., Četiri temeljna pojma psihoanalize, Zagreb, 1986.).
2) “C’est ce qui se passe quand vous regardez une image dans la glace – vous la voyez la ou elle n’est pas. Ici, au contraire, vous la voyez la ou elle est – a cette seule condition que votre oeil soit dans le champ des rayons qui sont deace;ja venus se croiser au point correspondant.”; u: J. Lacan, Les Ecrits techniques de Freud, Paris 1975.
3) Marc Auge;, Non-lieux, Introduction a une anthropologie de la surmodernite, Paris, 1992, str. 16.
4) “u konkretnim, fizičkim modifikacijama, kao što su urbane koncentracije, transferi populacija, multipliciranje ne-mjesta” – “tranzitnih polja u kojima su smješteni izbjeglice planeta”. Isto, str. 47.
5) Michel Foucault, Andere Raume, u: Aisthesis, Wahrnehmung heute, Leipzig, 1991, s. 37: “…wirkliche Orte, wirksame Orte, die in die Einrichtung der Gesellschaft hineingezeichnet sind, sozusagen Gegenplazierungen oder Widerlager.. gewissermassen Orte ausserhalb aller Orte…”, “..der Spiegel ist auch eine Heterotopie, insofern er wirklich existiert und insofern er mich auf den Platz zuruckshickt, den ich wirklich einnehme…”
Edita Schubert rođena je 1947. u Virovitici. 1962. – 67. Pohađa školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. 1965. – 70. vanjska suradnica Restauratorskog zavoda Hrvatske. 1967. – 71. Studira slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1973. Zaposlila se u Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 1977. održala je 22 samostalne, te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. 1982. Sudjeluje na Biennale of Sydney i La Biennale di Venezia. Živi i radi u Zagrebu.
