Fokus grupa: Prijedlog spomenika novom (inter)nacionalizmu

rn

Fokus grupa: priroda, nacija i ekonomija ljubavi

rn

Najmanja, osnovna jedinica instalacije Fokus grupe (umjetničkog i životnog para Ive Kovač i Elvisa Krstulovića) u galeriji Miroslav Kraljević, koja daje zajednički naziv čitavoj izložbi je skulptura "Prijedlog spomenika novom (inter)nacionalizmu" vjerna replika grančice hrasta lužnjaka: moćnog drveta koje je istodobno simbol brojnih, šarolikih indoevropskih identiteta ali i povijesno obilježen ekonomski resurs i, povijesno, u nekim slučajevima, uporište nacionalnih ili regionalnih ekonomija. Poput njegova pandana iz životinjskog svijeta, orla, hrast dijele brojni nacionalni amblemi, a njihovo snažno mitološko uporište među, primjerice, slavenskim narodima, u tome je što oba simbola aludiraju na vrhovno božanstvo, Peruna, arhetipsku figuru patrijarhalne moći. Slični atributi prate i grčkog Zeusa, "oca bogova i ljudi", kao i njegovu rimsku inačicu Jupitera, a ta će drevna poganska božanstva u kršćanskoj je verziji zamijeniti starozavjetni svetac Ilija ili nebeski ratnik sveti Mihajlo. U vrijeme nacionalnih preporoda i buđenja, kao i stvaranja nacionalnih država ili barem mitologija na evropskom tlu, pogansko se naslijeđe i njegovi atavizimi koriste kao temelj mlađahnom nacionalizmu, nerijetko uz vizualnu kulisu novootkrivene ljepote netaknute, djevičanske, ponekad divlje i surove prirode. No krhka se grančica na izložbi pojavljuje kao amblem resursa, odnosno utilitarne primjene simbola, u funkciji podsjećanja na nekadašnju ekonomsku važnost.

rn

Simbolički gledano, krhka grančica, izvedena u poliesteru, nadomjestak je drveta posvećena božanskom ocu, čija su se svetišta nerijetko nalazila na planinskim vrhovima ili barem brežuljcima. Suvremenija inačica takvog žrtvenika je Oltar domovine Kuzme Kovačića, podignut 1994., za vrijeme upitne obnove i rekonstrukcije srednjovjekovne utvrde koja je u vrijeme kasnog romantizma raspirivala narodnu i književničku maštu. Objedinjujući lokaciju poganskog svetišta visinskom božanstvu i agresivnu rojalističku tradiciju Oltara domovine[1] izveden je spomenik kojeg od  formalne linije kasnog minimalizma  odvajaju tek neki deskriptivni detalji što ga lociraju u određeni povijesni kontekst. U galerijskom prisvajanju pročišćene forme oltara Iva Kovač i Elvis Krstulović koriste daleko trošniji i skromniji materijal od plemenitog kamena, reciklirajući odbačeni namještaj od iverala u izvedbi  skulpture "Bihevioralni namještaj".  Neutralni kubusi Kovačićevog oltara u izvedbi Fokus grupe usmjeravaju kretanje u prostoru Galerije Miroslav Kraljević, postajući gotovo galerijskim namještajem, skulpturom koju nije samo moguće dotaknuti, nego i sjesti na nju, pročišćenu do osnovne forme i neke temeljne utilitarne namjene,  i – pogledati projekciju filma .

rn

Prema riječima samih autora, ishodište filma There Aren\’t Words for What We Do or How We Feel so We Have to Make Them Up, ali i čitavog projekta predstavljenog u Galeriji je njihov pohod u prirodu, koji je počeo upravo od Medvedgrada.

rn

Izleti na Zagrebačku goru nisu bili eskapistički protest poput rada Hallelujah the hills grupe Weekend art (Tomislav Gotovac, Ivana Keser Battista, Aleksandar Battista Ilić), već hodočasnički pohod na mjesto koje je u nedavnim medijskim budnicama postao jedna od novih ikoničkih slika što potvrđuju identitet stanovnika Lijepe naše. Iz njih su proizašli pohodi autora, praćeni profesionalnom kamerom, po nacionalnim parkovima u namjeri otvorene izloženosti opjevanom pejzažu. Napuštajući sigurnost ironijske tradicije i odmaka, Fokus grupa kreće u potragu za "iskonskim nacionalnim identitetom" u krajoliku lišenom neposrednih biljega civilizacije i povijesnog taloga, čak i u formi romantizmu tako dragih ruševina.

rn

Film There Aren\’t Words for What We Do or How We Feel so We Have to Make Them Up otvaraju aluzijom na anegodotu koja potvrđuje mit o "najljepšoj zemlji na svijetu" – riječ je o poznatom divljenju Alfreda Hitchkoka zalasku sunca na obalama Zadra, no filmsko se traganje za Arkadijom i nepatvorenim ganućem koje ona budi pretvara u meditaciju o neuspješnom pokušaju konstrukcije slike i vizije koja bi izravno, neverbalnim jezikom, prenosila pojmove kao što su iskonsko, jedinstvo, čistoća, bezvremensko. Jezik, još jedno od uporišta nacionalnog identiteta, u filmu postoji u izvedbi muškog govornika, na internacionalnom engleskom začinjenim  slavenskim akcentom. Krećući na pohod izvan sigurnog gradskog rastera ulica, kao i izvan uobičajenog medija vlastitog umjetničkog djelovanja, Iva Kovač i Elvis Krstulović otiskuju se u potragu za "stvarnim mjestima" koja leže izvan medijski posredovanih instrumenata nacionalne samoidentifikacije i svaki od manje ili više prisutnih mitskih toposa, poput Velebitskog Svetog brda,  obilaze. Njihovi likovi nisu zabilježeni filmskom kamerom, oni se upisuju u film u procesu montaže, objedinjeni u tek prividno neutralnom sugestivnom baritonu koji ispovijeda potragu u prvom licu.  Procesualni aspekt rada, naznačen tek u ispovjednoj formi teksta, naslućuje se kroz dramaturgiju nastojanja i odustajanja na kojoj se izgovoreni iskaz zasniva.

rn

Internacionalni se engleski, no u pisanoj formi, pojavljuje u nedavno objavljenoj umjetničkoj knjizi "Perfect Lovers (2002 – 2012)". Već se sam izbor jezika udaljuje od forme privatnog, a ispovjedni karakter stvarnih priča zamagljen je zamjenama i preklapanjima identiteta protagonista. Tekst, kratke ljubavne krokije, prate privatne fotografije autora, izlažući tako fizički njihovu intimu, prikrivenu u riječima jezičnom izvedbom i izmaknutom naracijom. Ispovijed se tako sklanja u sigurnu  domenu seksualne maštarije, a dokumentarno u fikciju. Fotografsko razotkrivanje para događa se sa odvojenim protagonistima, u trenucima opuštanja i izvan bilo kakvih uloga, izlažući ih tek u njihovom tjelesnom prisustvu. Internacionalizam koji uvodi hrastova grančica, simbol identiteta i drevni temelj ekonomije ali i samog prostora nastalog od ljudske ruke, prenosi se kroz javno izlaganje ispovijedi i intimnih priča. Ljubav se izvodi iz prihvaćanja svijet kroz podjelu različitosti, i to je začetak univerzalističkog potencijala svake od tih osobnih, intimnih priča, reći će Alain Badiou u Pohvali ljubavi[2].  No govoreći o usporedbi ljubavi i politike, Badiou se dotiče i teme internacionalizma, ovog puta kroz pomalo anakron termin "bratstva".  "Postoje dva politička pojma, ili filozofsko-politička, koja bismo sasvim formalno mogli približiti dijalektikama koje postoje u ljubavi . Prvo, u riječi "komunizam" postoji ideja da je zajednica sposobna usvojiti svaku ekstra političku razliku…Ali "bratstvo", što je to? Ono se sigurno tiče pitanja različitosti, prijateljske prisutnosti razlika unutar političkog procesa,  kojemu je osnovna granica suočavanje s neprijateljem. Taj se pojam može preklapati sa internacionalizmom, jer ako je zajednica uistinu sposobna ostvariti vlastitu jednakost, to znači da može usvojiti i najveće razlikovne razmake i strogo kontrolirati utjecaj identiteta."[3]

rn

 

rn

 

rn

"Nacionalni pejzaži koriste svoju prirodu u kojoj se isprepliću predodžba i stvarnost kako bi naturalizirali legitimitet nacije. Poput oltara, slika nacionalnog krajolika sažima njegovu kompleksnost u vizualnu jasnoću", piše Paul Wilson u svom tekstu "Banality and critique: Contemporary photography and Finnish national landscape"[4]. Upravo je primjer suvremene finske fotografije i poznate helsinške fotografske škole, kojim se Wilson bavi u svojem eseju, često spominjani spoj umjetnosti i nacionalizma, koji prikaz prirode nastoji internalizirati u nešto što se naziva nacionalnim prostorom, a, posljednično, kroz proces samolegitimacije, i nacionalnim imaginarijem. Kao opoziciju takvoj instrumentalizaciji Wilson iznosi estetiku banalnosti kojom se nekolicina fotografa pobunila protiv takve vrste identifikacije. U slučaju radova Ive Kovač i Elvisa Krstulovića, odnosno Fokus grupe,  upravo je ljubavni govor, ali i rizik ljubavi, kroz prizmu naglašene emotivnosti kojoj su bez zadrške prepušteni, ishodište oslobođenja jezika, krajolika, a na kraju i samog medija sigurne kolijevke nacionalne kulture.

rn

Jasna Jakšić

rn

rn