Puno, puno vlastitih slika viđenih kroz objektiv kamere imala sam već u trinaestoj. Nikada nisam sasvim neposredno opisom dodirnula to iskustvo. Nisam ni razgovarala s ljudima sličnoga iskustva. U toj dobi najčešće ne voliš ni većinu svojih fotografija a kamoli tijelo na ekranu i izgovoreni tekst ostavljen sa svim dječjim greškama u prvom čitanju. I dandanas u mojem sjećanju to je biće s ekrana jedno a ja iznutra drugo. Obadvije smo ja. – Nepodnošljivo.
Najjači osjećaj je velika nelagoda. Strašno snažan i neposredan dokaz koliko se viđenje drugih razlikuje od mojega. Ne mogu reći da nisam voljela svoju sliku na ekranu ali većinom mi je bilo gotovo nepodnošljivo kako su tu sliku – koja je ipak neodvojiva od mene – vidjeli drugi. Omjeri su drugačiji, pokreti su drugačiji. Na ekranu sam tanja i duža i brža, smješnija, toplija nego što sam željela biti. Istovremeno sam i željela propasti u zemlju i neizmjerno sam uživala.
Možda me najviše u životu uvjetovala ta svjesna želja da preklopim vanjsku i unutarnju sliku. Jer one se potpuno preklapaju samo u trenucima ekstatičke sreće ili neposrednije rečeno – zanos koji mogu doživjeti uvjetovan je preklapnjem. Željela sam da ova izložba bude drugačija. Nije mi uspjelo. Nevolja počinje s pogledom. Vanjska i unutarnja slika ne mogu se uskladiti.
Svako odčitavanje umjetničkog djela je simplifikacija njegovog značenja a pozicioniranje umjetnika unutar mreže umjetničkih događanja neizbježno je ukrućivanje. Umjetnost ovoga trenutka definira se osviještenim postupkom i vitalnom igrom elemenata semiotičke trijade. Sve ostalo je ukras i proizvoljni odabir tehnike, stila, formata – Nepodnošljivo. Materijal koji prebacujem iz ruke u ruku izaziva mi lagano grčenje u želucu. Pokušavam biti blaga. – Ovo je sklizavo.
Mali sivo-žućkasti polaroidi u golemim paspartuima, malograđanskim. Da tu smo se složili on želi da izgleda malograđanski. – Ali ja oduvijek snimam cvijeće. Znam ja da on oduvijek snima cvijeće i ne pokušavam ga zatvoriti u opori tvrdi ironični stil klasične cb fotografije Ivana Posavca. Polaroidi su statični, spori, jedinstveni. Oni su snažno bilježenje privatnog vremena. Vemena u kojem se otapaju oštre granice odabranih i nametnutih uloga. Tuđih pogleda. Smeta me što su slikoviti, umekšani patinom namjerno iskvarenog postupka. Pokušavam shvatiti razloge – Suviše je nekontrolirane likovnosti ako mene pitaš. – Kak’to misliš? – Sentimentalno je i patetično do neba. – Da, da, da. Ja jesam sentimentalan i patetičan. – Nekontrolirano je. Ti cifrasti rubovi. – To je polaroid, ti ne poznaš tehnologiju. – Možda ali to tako ne ide, ne u tim okvirima, s tim paspartuima. Izložba je predstava s jasnim konceptom. šesta zapovijed kustoska glasi da predgovor izložbi mora biti afirmativan. Ne znam je li ova izložba grijeh.
– Bože kak’mi je bilo neugodno. -i ponovno ga oblije rumenilo. Torbe i fotoaparati, stativi preko leđa, ubrzani dah od napora i uzbuđenja…Sumnjam da itko tko gleda Posavčeve oštre beskompromisne klasične cb fotografije može zamisliti kako to izgleda kada se on zastidi kao dijete. Gotovo bez vidljivog razloga zacrveni se do samog tjemena kose. Ali ostaje na nogama. Otvara se snažnoj emociji i ne slomi se. – Nevjerojatno si iskren! -prolaze me trnci. Kao promatračica ne usudim se blenuti koliko bih željela. To mi se dogodilo i s polaroidima. Tako sam shvatila gdje im je meko mjesto. – Čije je to meko mjesto moje ili tvoje? Tražim ga da samo meni pokaže sve polaroide onako u gomili. Nepripremljene za recepciju i recipijenta.
Nije prošlo bez otpora ali dobila sam ih prije selekcije u srebrno-sivoj kutiji. Tu su spremljeni kao necenzurirane bilješke iz privatnog svijeta fotografa. Cvijeće na stolu. Nož i uzica. Devetnaestostoljetna skluptura u parku. Grane, fasada kuće, ulica, dječak otopljen u snažnom svjetlu preeksponiranog kadra. Tulipani u vazi, šafrani u nekoliko različitih ekspozicija. Stid me blenuti koliko željelim u lica ljudi, u njihova tijela uhvaćena u sasvim privatnom prostor-vremenu. Stid me pokazati svu znatiželju koju osjećam u pogledu. Znatiželju koja zalazi u pore kože onoga koji je na fotografiji, onoga koji je snimao i koji me gleda dok gledam polaroide. – Autobiografija? – Da! Prelazila sam preko fotografija brže nego što sam željela. Gledala sam ih kao da me stid, kao da gledanje nije dopušteno, kao da je sasvim neprilično. Otkuda taj osjećaj voajerizma? – Gledaš me. Vidiš kako ja vidim tvoj pogled. – Ma ne, daj si vremena.
Autportret kao i autobiografija miješa pozicije promatrača i promatranog te jasno upućuje na paradoks vanjske i unutarnje slike. One se na toj poziciji još uvijek ne mogu preklopiti ali je njihova jasna opozicija otopljena -ne postoji. Sve proklizava i postaje bezoblično -bliže doživljenom dalje od refleksivnog, bliže tjelesnom dalje od racionalnog. Ovi su polaroidi odabrani da budu pokazani iako prvotno nisu bili reprezentativni. Oni nisu bili namijenjeni za gledanje drugoga oka. Otuda i ti paspartui, to čudesno izložbeno pakiranje. Ono je pokušaj naknadnog uspostavljanja distance. Obješeni na zidu, izlorani u okvirima oni su izdvojeni. Ne vidi se više oko koje gleda. – Neprilična znatiželja može se uravnotežiti iskrenim interesom. A i ne mora.
Marina Viculin
– – – – – – – – – – – – – – – –
Ivan Posavec rođen 1951. godine u Dužici kraj Siska. Godine 1969. dolazi na studij veterine u Zagreb, koji prekida 1974. kao apsolvent da bi se poptuno posvetio fotografiji. Diplomira 1980. filmsko snimanje u klasi prof. Nikole Tanhofera na Akademiji za kazalište film i televiziju. Majstor fotografije postaje 1981. 1984. magistrira fotografiju kod prof. Dragoljuba Kažića, na odsjeku grafike Fakulteta primijenjenih umjetnosti u Beogradu, specijalnost: naslovne stranice revija i časopisa. Objavljuje fotografije u svim važnijim časopisa ovog dijela svijeta: Polet, Studentski list, Mladina, Danas, Start, Vjesnik, Pitanja, Komunist, Svijet, Globus, Glorija i Arena. Ivan Posavec 1984. postaje najmlađi dobitnik godišnje nagrade Fotografskog saveza Jugoslavije. 1992. godine dobio je nagradu Tošo Dabac a 2003. godine Nagradu grada Zagreba. Dobitnik je još pedesetak drugih nagrada, a izlagao je na više od tri stotine izložaba. Muzej suvremene umjetnosti otkupio je devedeset njegovih radova, a Muzej za umjetnost i obrt desetak. Član je ULUPH-a. 1979. osniva s Miom Vesovićem grupu MO. Grupa je realizirala preko 150 naslovnica tjednika Danas
