“OZLOGLAŠENA HUMANOST”
Suvremene vizualne umjetnosti, i u prošlosti i danas, refleksija su realiteta života. Današnja frenetična izmjena slika na površini ekrana diktira našim svakodnevnim razmišljanjem i ponašanjem, a povijest je svedena na kratki segment vremena, dug onoliko koliko traje zamrznuta slika. Svaka prethodna slika i sve njezine reference odmah su smještene u prošlost, tamo leže memorirane, neupotrebljive i zaboravljene sve dok ih komanda “search” ne vrati na površinu stvarnosti. Slika jučerašnjeg događaja, ma koliko značajna ili fascinantna bila, ima isti status kao i slika svakodnevice u Altamiri.
Prizori koje upotrebljava ili kojima manipulira prikazuju niz začudnih i atraktivnih slika. Evo nekih: čudne naprave postavljene u galeriji služe za prikupljanje suza. Bijele motociklističke kacige imaju otvore za oči i usta izobličene u groteskni izraz nepoznatog lica. Pribor za konzumaciju teških narkotika izrađen je od fino brušenog kristala. Domaćica u kuhinji pozira s otkačenom frizurom u koju su umetnute injekcije. Pribor za manikiranje noktiju smješten u tekućinu u staklenoj posudi. Četka za kosu puna nježnih bijelih vlasi. Rukavica za baseball ima dodatak od staklenih perli. Kobasica poslužena na tanjuru ukrašena je tetoviranim ornamentom i metalnim prstenjem. Ako startamo s pretraživanjem memoriranih slika i referenci, odgovori koje dobivamo su značenja umrežena u tragove prethodnih civilizacija, fragmente suvremenog urbanog življenja i glamura globalne kulture. Suze, nekad obavezni prilog uz pokojnika u rimskim grobovima, isplakane u sjevernočeškom gradu sakupljene su u termometar. Černicky ga nosi na hodočašću po zemljama Afrike i daruje monasima u etiopskom svetištu Lalibela, gdje se čuva među relikvijarima. Motociklističku kacigu dizajnirao je tim stručnjaka njemačke tvornice automobila koristeći za predložak sliku “Krik” Edvarda Muncha. Černicky je nosi na glavi tokom vožnje motociklom po Pragu ili u šetnji Dubrovnikom dok videokamerom snima zbunjene promatrače. Narkomanski pribor od fino brušenog kristala gubi uporabnu funkciju, ali otkriva vezu između tradicijske kulture i globalne rasprostranjenosti narkomanije. Domaćica u ambijentu kuhinje je suvremena Meduza, mitsko biće zavodljive opasnosti. Pribor za manikiranje noktiju i kobasica s tetoviranim ornamentom izrađeni su od industrijski neprerađene kože: subjekt i objekt uljepšavanja i ukrašavanja su izjednačeni. Četka za kosu puna nježnih bijelih vlasi bila je osobni predmet umirućeg čovjeka: vizualna ljepota prizora konfrontirana je sa osjećajima straha, užasa i smrti. Baseball rukavica ukrašena je staklenim perlama koje su je učinile ljepšom, ali nefunkcionalnom. Prikupljene informacije otvaraju niz novih pitanja. Da li je hodočašće istovjetno turizmu, jesu li kaciga i baseball rukavica preuzeli ulogu fetiša, da li se danas zadovoljstvo postiže samo sintetičkim narkoticima, jesu li friziranje i tetoviranje nužne korekcije ružnoga, i da li konačno svijet mora biti savršen i lijep? Masovna proizvodnja od zadovoljenju potreba premješta se prema ispunjenju želja, korekciji ružnog, estetizaciji svijeta. Prizori koje vidimo na radovima Jiøija Černickog, na prvi pogled nalikuju TV reklamama, video spotovima ili zavodljivim plakatima: znači li to da je umjetnik samo još jedan vješt marketinški manipulator? Odgovori, dijametralno suprotni, smješteni su u neprozirne prostore tijela, svijesti i podsvijesti. Svi prizori koje vidimo na njegovim radovima i sva saznanja sadržana u njima imaju jedno središte, tijelo, moćno i ranjivo istovremeno. Tijelo je sagledano kroz prizmu kulture, društva, politike, seksualnosti, religije. Koža/ekran/površina, njihova vizualna zavodljivost i težnja idealnoj ljepoti i savršenom svijetu skrivaju često stvarnu bol realiteta: patnju, manipulaciju, glad, smrt. U vrijeme kada je hodočašće još samo vrlo profitabilni turizam, besmisleni objekt dio kolektivnog rituala i histerije, sintetički užitak i trgovina mrtvim dušama i živim ljudima globalni bussiness, kultura potrošna roba a smrt još samo jedna grana industrija, koja je pozicija umjetnika, još jednog proizvođača slika? Visoko razvijene tehnologije i proizvodnja estetizirane realnosti su univerzalne pojave koje agresivnom zavodljivošću diktiraju životima mase potrošača. Pojedinac sa svojim problemima i radostima je izložen napadu, ranjiviji nego ikad ranije.
Černicky, prema vlastitoj izjavi, nastoji proizvesti naizgled nemogući efekt: povezati vizualnu stranu industrijskog dizajna s nečim što naziva ozloglašena humanost. Njegova želja je da ispod mrtve i savršeno zavodljive dizajnirane površine smjesti sve one tipične karakteristike ljudskog bića: emocije (tugu, radost, strah), smrt, bolest. Namjera je pokušati zaraziti industrijski dizajn vitalnom ljepotom ljudske bijede i nesavršenosti. Ta namjera nije nimalo laka, oružje industrije daleko je moćnije od vještine umjetnika. Ali, u tome je uspio, bar što se mene tiče.
PREDGOVOR: Darko Šimičić
ŽIVOTOPIS
OBRAZOVANJE ,1993 – 97 Academy of Fine Arts in Prague ,1990 – 93 Academy of Applited Arts in Prague ,1987 – 90 Pedagogical Faculty in Labem ,1983 – 87 School of Applied Arts in Jablonec .
