KRATKA POVIJEST
Zahvaljujući zanimanju Britanskog savjeta u Zagrebu i Londonu za aktivnom prezentacijom britanske umjetnosti kod nas, koja među njihovim ostalim projektima uključuje i našu višegodišnju suradnju, prihvaćen je moj prijedlog da financiraju rezidenciju nekolicine mladih britanskih umjetnika sa ciljem produkcije izložbi u Galeriji Miroslav Kraljević. Ideja je direktna posljedica našeg zajedničkog iskustva da je jednostavnije i jeftinije transportirati umjetnike nego umjetnine. Financijski okviri definirali su inicijalni projekt na 3 rezidencije/izložbe, svaka u trajanju od mjesec dana. U tijeku priprema shvatio sam da ovako zamišljeni projekt neće na najbolji način ispuniti naš zajednički cilj uspostavljanja dugoročne, aktivne i obostrano korisne veze hrvatskih i britanskih umjetnika te institucija. Britanski umjetnici iako fizički u Hrvatskoj, boravit će u izoliranoj vremensko-prostornoj kapsuli, koncentrirani na izvedbu samostalne izložbe i bez pravog kontakta sa lokalnom umjetničkom scenom. Kulturna interakcija i razmjena, smisao svih ovakvih projekata, pouzdano se neće dogoditi. Smatrao sam da projekt treba dodatan element koji bi razmjenu potaknuo te predložio da u svaku rezidenciju uključimo hrvatskog umjetnika. Cijeli projekt dobio je potpuno drugačiji, širi smisao. Pružila se prilika da na 3 odvojena slučaja testiramo mogućnost i dosege suradnje umjetnika iz različitih društvenopolitičkih i civilizacijskih sredina, sjeverozapada i jugoistoka Europe. Potencijalno se otvarala mogućnost zanimljivog dijaloga. No, i problemi su bili očiti. Nije bilo nikakve garancije da će suradnja biti plodonosna. “Umjetnički ego” i osjećaj svojevrsne prisile mogli su se pretpostaviti kao trajne zapreke. Postavio se i problem izbora umjetnika te njihovog povezivanja. Ipak, ideja se sviđala svima uključenim u organizaciju projekta. Predložio sam rješenje koje bi umanjilo potencijalno negativne aspekte. Projekt treba biti maksimalno otvoren sukladno poznatoj nepredvidivosti stvaralačke energije. Umjetnicima će biti dano do znanja da se prihvaća rezultat njihove suradnje ma kakav on bio: zajednički rad, dva nepovezana rada ili potpuni nesporazum i nemogućnost izvedbe izložbe. Od objektivnih okvira obvezujući je ostao samo zadani vremenski rok i orijentacija umjetnika ka suvremenom umjetničkom izrazu, sukladno profilu Galerije Miroslav Kraljević. Imao sam sreću da sam pola godine prije planiranog početka projekta upoznao Chrisa Byrna, direktora New Media Scotland – ustanove sa sjedištem u Glasgowu, koji je pristao biti organizator britanskog sudjelovanja i selekcije umjetnika. Sa svoje strane odlučio sam projekt dislocirati iz Zagreba i dati mu šire hrvatsko obilježje. Zainteresirane partnere našao sam u riječkom Multimedijalnom Centru te Multimedijalnom odsjeku Umjetničke Akademije u Splitu. Kako bi projekt bio što intrigantniji predložio sam da umjetnici jedni drugima ostanu potpuno nepoznati do samog susreta. Uz toliko nepoznanica “Blind Date/Susret naslijepo” bio je logičan izbor za ime projekta. Utvrđeni su osnovni principi. Kako bi se što više potakao neizvjesni aspekt cijelog projekta, predložio sam da svatko od partnera primjeni svoje kriterije i metode i izabere svog umjetnika, a tko će surađivati ovisit će o njihovim slobodnim terminima. Osobno sam izabrao umjetnika vezanog za Zagreb. Krajem studenog 2000 utanačen je raspored: Kevin Kelly će tijekom siječnja raditi sa Tanjom Dabo u Rijeci, Smiljana Šafarić će u veljači surađivati s Anne-Marie Copestake u Zagrebu, a Karen Cunningham sa Stefanom Hausom u Splitu u ožujku. Moj stav od samog početka bio je da se ne uplićem u razvoj pojedinačnih suradnji. Svakom sam se umjetniku ponudio kao osoba kojoj se može obratiti za bilo kakvu vrstu pomoći u rješavanju eventualnih problema koji bi iz projekta mogli proizaći. Istaknuo bih da mi se osim tehničke pomoći za realizaciju izložbe, nitko nikad nije obratio. Naglasio sam im da je izložba onaj važan, ali ne i presudan dio projekta. Uspostava i produbljivanje komunikacija njegovi su osnovni ciljevi. Ipak, pokazalo se da je stvaranje izložbe najmanji problem. Chrisu Byrnu sam predložio da u sva 3 uključena grada održi predavanje o djelatnosti svoje ustanove, što je i učinio 27.2. u Zagrebu, 1.3. u Splitu te 3.3. u Rijeci. U riječkoj Galeriji O.K. te galeriji splitskog Multimedijalnog Centra dogovorio sam zajedničke izložbe. Odlučio sam o projektu objaviti zajednički, završni katalog sa Chrisovim i mojim predgovorom, kratkim prilogom svakog umjetnika te Kevinovim riječkim dnevnikom. škotska etapa projekta za sada je još otvorena mogućnost.
IZLOŽBE
Paradoksalna činjenica objedinjuje ove potpuno različite izložbe. Iako niti jedna nije predstavila zajednički, već po dva odvojena rada, svaka od njih bila je prožeta izrazitim formalnim jedinstvom do tog stupnja da su površni posjetitelji smatrali da je riječ o radu jedne osobe. Prije pojedinačnih analiza treba istaknuti da su uopćeno gledajući umjetnici iz škotske reflektirali svoje hrvatsko iskustvo, dok su naši ostali u okvirima svojih osobnih estetskih preokupacija. Iz razgovora sam doznao neke od razloga zbog kojih mogući zajednički radovi nisu realizirani. Intrigantan performans brijanja Kevinove glave kojeg je Tanja htjela izvesti na Golom otoku (nekadašnjoj zloglasnoj komunističkoj kaznionici), trebao je rezultirati videom te serijom fotografija s Kevinove strane, no spriječilo ga je vjetrovito siječanjsko vrijeme koje nije dozvoljavalo odlazak na lokaciju. Naposljetku njima najdraži zajednički rad bio je više puta opetovani zajednički skok za brojne fotoreportere koji su zabilježili prvo otvaranje Blind Datea. Niti jedna od ovih snimki nije objavljena. Svojevrsni interaktivni ambijent Karen i Stefana nije realiziran radi puno suptilnijih i meni do kraja nepoznatih subjektivnih razloga. Smiljana i Anne-Marie zajedničkim su snagama stvorili totalni ambijent organiziran oko potpuno različito mišljenih video radova.
BLIND DATE 1 Tanja Dabo & Kevin Kelly
Prezentacija cijelog projekta otpočela je vizualno suzdržanom, a konceptualno vrlo slojevitom izložbom. Zanimanje oboje autora, iako iz različitih pobuda, fokusiralo se na medij reklamne poruke i propitivanje funkcije izložbenog prostora. Oboje autora koristilo se metodom aproprijacije. Kevin je bio nadahnut reklamnom pločom nepoznatog lokalnog pismoslikara za vulkanizerski servis u Rijeci. Snimka ploče isprintana je u naravnoj veličini na samoljepljivu foliju, kaširana na aluminijsku ploču i izložena nehajno prislonjena na zid galerije. Osim što se Kevinu sviđalo da ovakva individualno zamišljena i izvedena reklamna poruka još negdje postoji, privukla ga je i igra riječi gdje Gumy (ime servisa) na engleskom (gummy, bezub) znači nešto potpuno drugačije i dodaje komično značenje cijeloj poruci. Tanja je svoj rad zasnovala na najnovijoj reklamnoj kampanji kompanije DrMartens. Njihovu najnoviju reklamnu fotografiju izložila je u uredskom dijelu galerije, a svoj rad iz ciklusa “Prije – poslije” (laureat ovogodišnjeg Salona mladih) sa motivom DrMartensovih čizama u izlogu njihovog dućana u Ilici. Galerija je postala promotorom kompanije, a njihov izlog preuzeo je ulogu izložbenog prostora. Slično je postupio i Kevin koji je oglasne elemente table vulkanizerskog servisa nalijepio na izlog galerije, dovodeći mnoge namjernike u zabludu da je funkcija prostora (konačno) promijenjena. Treba napomenuti da je ulica u kojoj je galerija smještena poznata kao adresa mnogih trgovina auto-dijelovima, servisa i vulkanizera, a Kevina je zabavljala činjenica da se ?novootvorenom vulkanizerskom servisu? ne može prići automobilom. S kulturološkog aspekta zanimljiva je selekcija motiva. Tanja je izabrala multinacionalnu tvrtku koja se širom svijeta uniformno predstavlja i obuva mase zasnivajući svoju reklamu na rasprodaji romantizirane mladenačke slobode , dok je Kevin izabrao zahrđalu, zapuštenu, ali romantično jedinstvenu i zastarjelu reklamnu tablu lokalne, možda već i nepostojeće tvrtke. S nekoliko nađenih (kupljenih) objekata, povezanih na različitim asocijacijskim razinama s ostatkom njegovog dijela izložbe, Kevin je ispunio zjapeći prostor galerije. Ovi predmeti izazivali su najveće čuđenje posjetitelja.
BLIND DATE 2
Anne-Marie Copestake & Smiljana Šafarić
Izložbe Anne-Marie i Smiljane doimala se puno ležernijom. Zajedničko polazište bio je njihov osjećaj da je prostor galerije hladan, tvrd, naglašeno oštrih bridova i kutova te želja da ga smekšaju. Stoga su izvele totalni ambijent, pun boje, zvuka, mirisa i pokretnih slika. Dosadnom galerijskom prostoru, čistoj bijeloj “kocki”, diskretno je pridan štih nove psihodelije. Smiljanin rad opsesivno se koristio crvenim spektrom težeći zasićenju bojom i mirisom. Reflektori su presvučeni crvenim filtrima, crno kućište televizora čupavom crvenkastom tkaninom. Posudili smo crvenu fotelju namijenjenu opuštenom promatranju uz tešku aromu mirisnih štapića. Ovo sugestivno okruženje tek je bilo okvir za Smiljanin osnovni motiv: krupne planove prirodnog i umjetnog cvijeća u punom zamahu rascvjetane forme. Hedonistički zamišljenu strukturu videa Smiljana je izgradila sporim ritmom izmjene motiva, pretapanjima i tihim, snenim zvukom uličnog žamora. Unatoč tomu, iznenađujuće je snažan osjećaj de-erotizacije motiva cvijeta. Prašnici, tučci, latice i meka tkiva, pravi isprepleteni s umjetnim, u srazu sa suhom ružom diskretno utaknutom u visoku žutu vazu postavljenu gotovo iza televizora, aludirali su na prolaznost poput mnogih mrtvih priroda iz XVII st u kojima je bujnost vjesnik nadolazeće propasti. Anne-Mariein dio izložbe bio je u znaku slova i glasa “č”, jednom specifičnošću koju je osjetila kao bitno hrvatsku. Video je snimljen na zagrebačkim ulicama, gdje je č pronalazila na mnogim reklamama. Glagoljašku varijantu slova ispisala je na velikim, šarenim, prepunjenim vrećama koje su se kao jedinstven objekt međusobno pridržavale u prostoru galerije. Imali su zagonetan utjecaj na publiku. Poetičan, rukom na komadiću otkinuta papir ispisan i na vreće oslonjen moto: “koliko god hoćeš, često koliko to želiš, kasno koliko voliš”, nije posjetiteljima bio dovoljan. Intrigantan im je bio sadržaj koji je napinjao krhki materijal i šavove vreća. Osjećali su da je važan, ali nitko nije znao što je. Jednako misteriozan pokazao se i motiv ljudskih otisaka koji se sa slovom Č izmjenjivao na videu. Sniman uporno, kružnim pokretom po svim mogućim površinama (blatu, staklu, asfaltu…) u varijacijama otisaka neznanih ruku, nogu, potplata…, očito je bio metafora. Anne-Marie mi je povjerila da je svjesna kako je u par tjedana svog boravka dotakla tek površinski sloj Hrvatske, one najočitije razlike, a da joj je istinski sadržaj ostao ovog puta skriven. Anne-Marie je izabrala i muziku. Zvučnu kulisu ambijenta komponirali su i miksali “Zvuk broda” njeni novi prijatelji iz Internet kluba Mama. Internacionalni zvuk house muzike.
BLIND DATE 3
Karen Cunningham & Stefan Haus
Posljednji susret do krajnosti je pokazao čudnovatu bipolarnost projekta. Za vrijeme postava bilo mi je jasno da kreativna komunikacija među sudionicima ne postoji, ali nakon što su oba rada bila završena unatoč različitim medijima i disciplinama iznenadilo me formalno jedinstvo izložbe. Video “Svijet pogleda”, centralni Karenin izložak, suptilna je komunikacija s njenim kolegama sa splitske Umjetničke akademije. Zamolila ih je da kredom na školskoj ploči nacrtaju svoju sliku svijeta i potom je obrišu. Zvuka nema. Raspon vizija i nastupa je nevjerojatan: od minimalističkih krugova i rastera do elaboriranih kompozicija; od definiranih, arogantnih poteza rukom do uzaludnih pokušaja verbalnog objašnjavanja. Kadar je statičan, ispunjen školskom pločom, a sudionici se izmjenjuju dvostrukom ekspozicijom u neprekidanom linearnom fluidu slike. Na cjelokupnoj površini dva zida galerije koji flankiraju visoko pozicioniran monitor, Karen je postavila crno bijele printeve pojedinačnih frameova videa. Reklo bi se da su postavljeni nasumice, ali pažljiviji pogled otkrit će da se početna, dinamična zapetljana forma bijele linije s lijeve strane, stišava u gotovo ravnu liniju na desnom kraju instalacije. U centru svoje polovine galerije Karen je na podu smjestila veliki, mekani papirnati avion izrađen poznatom dječjom metodom. Očito ne može poletjeti (o značenju ove metafore ne usuđujem se razmišljati). Stefan Haus, nakon nekoliko rješenja o kojim je razmišljao, na dan postava odlučio se za riskantnu varijantu rada po trenutnom nadahnuću, zasnovanom na materijalu kojeg zatekne u galeriji. Bit će zanimljivo vidjeti njegov razvoj tijekom daljnjih postava projekta. Izabrani zid galerije u potpunosti je prekrio pačetvorinama crnog najlona. Ispred razdjelnice crnog zida sjajne i ustalasane površine, gradi rastuću konstrukciju iz četvrtastih formi galerijinih postamenata. U završnici bijelom bojom preko crne pozadine iscrtava obrise brda, čiji vrh hijeratski smješta u središte kompozicije, ponad vrha rastuće konstrukcije. Njegov rad izgleda kao konkretizirana varijanta pogleda na svijet iz Kareninog videa, na kojem Haus dakako ne sudjeluje.
(Predgovor: Branko Franceschi
Tekst Chris Byrne: Kad prvi put posjetite neku zemlju, možete pomisliti: kako ljudi ovdje stvaraju svoju kulturu? Što ovo mjesto čini drugačijim od stanja kod kuće? Što nam je blisko?
Propitivanje identiteta: strano i poznato, jedinstveno i zajedničko su, pretpostavljam, uobičajena metoda snalaženja i orijentacije u okruženju koga smo netom upoznali. Stoga, odlično služe kao temeljna odrednica umjetničke razmjene između dvije male zemlje na rubovima Europe: škotske i Hrvatske. Na površini, čini se da neke stvari dijelimo: populacije su gotovo identične; brdovita topografija i mnogi otoci unutar granica oba teritorija kao da odjekuju u onom drugom. Istovremeno, razlike su ogromne: povijesni, socijalni i kulturni konteksti odražavaju ne samo relativnost geografskih pozicija, već također veze s europskim ekonomskim i političkim tokovima.
Tema sastanka naslijepo čini se primjerenom za proces kulturnog kontakta između škotske i Hrvatske. Možda nijedna strana nije točno znala što očekivati u pogledu umjetničkih programa, praksi ili načina pristupa. Kako mogu umjetnici iz tako različitih kultura i različitog porijekla početi istraživati zajedničko tlo? Cilj projekta Susret naslijepo je u parove združiti umjetnike, s namjerom promocije suradnje. Tijekom koncentriranog vremenskog razdoblja, parovi rade s ciljem zajedničke izložbe. Umjetnička suradnja je složen proces. Kako zajednički realizirati ideju? Koje rasprave treba voditi, koje sporazume postići, da bi se napravio uistinu zajednički rad? Možda neminovno, zbog kratkog vremenskog trajanja njihove suradnje, ta idealna situacija nije se desila, već su umjetnici paralelno započeli zasebne projekte, ali sa naglašeno bliskim idejama i pristupom. Tako su kreirali dijalog oko sličnih ideja, izraženih različitim sredstvima ili u alternativnim formama. To je poput putovanja, ljudi se postepeno susreću nakon što su krenuli sa različitih polazišta. Kevin Kelly izveo je detournement, komentar na situaciju zagrebačke galerije, smještene u nizu dućana u suterenu uredskog bloka. Opremivši galeriju oznakom druge tvrtke, vulkanizerske garaže, Kelly se igra s dvosmislenošću znakova unutar arhitekturalne forme. Istovremeno propituje specifičan prostor i njegov socijalni i lingvistički kontekst. Na sličan način, Kellyjeva suradnica Tanja Dabo prisvaja oglas za Doctor Marten’s čizme – bujajućoj kulturnoj ikoni iz Velike Britanije, usko vezanoj za skinhead i punk pokret 1970-ih i 1980-ih. Osim što ih nosi ulaštene do visokog sjaja, Dabo je također rukom ulaštila galerijski pod prije svake od tri izložbe Sastanka naslijepo. Njezino isticanje tog jednostavnog čina omogućuje nam jedinstven pogled i na ikonografiju britanske popularne kulture i na galeriju kao mjesto rada.
Annemarie Copestake istražuje mjesto i jezik, tragajući za onim što može prikazati posebnost. Njezino otkriće jedinstvenog slova hrvatske abecede navelo ju je da usmjeri video kameru na njegove mnoge primjere koji se mogu naći na neonskim reklamama u Zagrebu. Serijski ponovljeni kroz video te na velikim, papirnatim jastučastim konstrukcijama, ti znakovi čini se stapaju se u jedinstvenu izjavu. Autorica dodaje snimke vlažnih tragova stopala po gradskim ulicama, tragovi individua u prolazu. Oboje su označitelji lokacije: da li oboje blijede s vremenom? Usporedo, Smiljana šafarić usmjerava elektroničko oko na blistave slike cvijeća sa štandova na zagrebačkoj središnjoj tržnici. Čitanja su višestruka – cvjetovi simboliziraju žensku seksualnost, ali podjednako lociraju specifičan prostor posvećen razmjeni.
Karen Cunningham preispituje našu koncepciju geografije, istražujući najopćenitiju od ikona – kartu svijeta. Karen bilježi linije kredom povučene po školskoj ploči. Načinjen na Akademiji lijepih umjetnosti u Splitu, taj rad čini se da je komentar na ulogu koju imaju obrazovne institucije u formiranju naše percepcije globusa i granica (podjednako stvarnih i imaginarnih) između različitih zemalja. Postava predimenzioniranog papirnatog aviona kao dijela instalacije, možda simbolizira smanjivanje udaljenosti s porastom međunarodnih putovanja, ali možda i korištenje zračnih snaga u nedavnim sukobima na Balkanu. Stefan Haus također koristi bijelu liniju na crnom. Ovoga puta, reprezentacija je još neodređenija. Da li je to aluzija na konvenciju poslovnih grafova i tabela, opadanje i rast financijskih tržišta? Ili apstraktni urbani krajolik sa brdovitim zaleđem? Može biti očitana kao oboje, a zajedno sa radom Karen Cunningham pokreće pitanja podjednako globalna i lokalna.
Chris Byrne
mailto:chris@mediascot.org, New Media Scotland ,Tel. +44 141 564 3010 ,P.O. Box 25065, Glasgow G1 5YP ,Fax. +44 141 564 3011 Scotland, UK
KOMENTARI UMJETNIKA
Kevin Kelly: Kad sam prvi put išao na susret naslijepo bilo mi je šesnaest godina. Nije baš najbolje ispalo. Moja partnerica provela je cijelu večer pričajući o svom bivšem, a kad sam je otpratio kući njen mlađi brat nasmrt me preplašio pretvarajući se da je kuhar iz Mapeta vitlajući satarom. ,,Blind Date projekt u Hrvatskoj bio mi je zanimljiviji. Nikad tamo nisam bio i to je bilo novo i čudnovato iskustvo. Nije se očekivalo da se ja i moja partnerica držimo za ruke, a mogli smo izabrati da radimo na koji god način poželimo. Razgovarali smo o svom radu i našim umjetničkim okruženjima i mislim da smo otkrili neke sličnosti između naše individualne umjetničke prakse. Naša suradnja na izložbi spontana je reakcija na kratko vrijeme kojeg smo zajedno proveli. Na sreću, nije bilo mlađeg brata.
Karen Cunningham: Jedan od razloga zbog kojih sam napravila video bio je pokušaj da nedostatak suradnje između mene i mog hrvatskog partnera nadoknadim suradnjom sa ostalim studentima na Akademiji. Svakog sudionika individualno sam zamolila da ‘nacrtaju svoju sliku svijeta’. Zahtjev ničim dodatno nisam objašnjavala , a oni su svoj odgovor mogli izraziti po nahođenju, simbolično ili figurativno. Svoju sliku izveli su kredom na školskoj ploči, osnovnoj i poznatoj površini iskazivanja i pokazivanja dijagrama znanja, riječi, brojčanih nizova i ostalih oblika objašnjavanja svijeta. Sedam snimljenih dijelova montažom se preklapaju na način da dok jedna osoba crta svoj svijet, druga svoga istovremeno briše. Rad ističe razliku između unutarnje vizije i njene vanjske manifestacije, kao i prostora između postavljenog pitanja i danog odgovora. 24 digitalizirana otiska uzeta su iz 1 sekunde trajanja videa kojeg sam snimila i svaki je njen dio. Predmet videa/printova (labavo vezan komad konca stisnut u čvrst čvor) po sebi istovremeno propituje mjerenje prostora i nemogućnosti njegove negacije. Ovo se odražava u fizičkom aspektu rada jer gledatelju treba mnogo više od sekunde da vidi cjelokupnu akciju. U ovom radu proces digitalizacije upotrebljen je unatrag kako bi se tehnologiju učinilo što jednostavnijom sa ciljem olakšavanja poimanja gledatelja. ,,Posljednji rad najizravnije se odnosi na moje osobno iskustvo za trajanja rezidencije. Cijeli mjesec pravila sam papirnate avione od različitih materijala i veličina, a za izložbu odlučila sam napraviti najveći mogući od papira koji se može naći. Rezultat je avion tako velik da ne može letjeti, niti ga se može držati u ruci. Pomalo iznemoglo leži na podu galerije. Iako je velik, namjerno je nježan i neke će se doimati kao odbačeni komad papira, a drugi će odmah prepoznati rukom rađen avion. ,,Moje je mišljenje da projekti poput Blind Datea ne mogu imati definitivno pozitivan ili negativan ishod. Koncipirati suradnju kao moguću u neku ruku njen je kraj. Jedino žalim što osnova rezidencije kao jedinstvenog radnog ‘procesa’ mom hrvatskom kolegi nije bila važnija od mogućnosti izvedbe njegovog izloška. Razlog je možda u tome što je moj kolega student i što se rezidencija odvijala u obrazovnoj ustanovi. Smatram da se hrvatske umjetnike trebalo birati na osnovu njihove otvorenosti ka sudjelovanju u procesu izvan njihova uobičajenog konteksta, a svakako po zanimanju, ako ne iskustvu, u novim medijima. Među mnogim pozitivnim čimbenicima bila je Brankova odluka da rezidencije smjesti po različitim ustanovama širom Hrvatske. Zahvaljujem se na podršci i zanimanju većine zaposlenih na Akademiji u Splitu
Smiljana Šafarić: Svaki susret je šansa da se doživi i nauči nešto novo. Viđenje svijeta novim očima. Nadilaženje vlastitih granica i okvira. Spoznaja i pronalaženje samog sebe. Pokušaj da se spoje dva različita svijeta i postojanja u jednoj zajedničkoj točki vrijeme-prostora. Stvaranje nečeg novog. ,Susret sa Anne-Marie bio je za mene osobno i emotivno iskustvo više nego racionalno. Na neki način emotivno pražnjenje. Kad se nismo našle u zajedničkoj ‘‘temi’’, izrazile smo vlastiti doživljaj. Anne-Marie je vrlo osjetljiva, senzibilna osoba. Doživjela sam je kao nekog učitelja, gurua poklonjenog u proljeće; ,,U jednom je razgovoru rekla – ‘‘take the one that works’’. Zvuči kao putokaz. I tako je nastalo cvijeće.
Anna-Marie Copestake: Silazeći s aviona u Zagrebu moje oči su u stanju potpunog šoka ili neke vrste buđenja. Ima ljudi što žive na ovakovoj dnevnoj svjetlosti. Veljača je, a svi nose potpuno prekrivajuće sunčane naočale. ,,U automobilu Branko Franceschi opisuje karakterističnu linearnu geografiju grada, brda u pozadini, željeznica u sredini, rijeka naprijed. Hodanje gore-dolje po brdu na kojem stanujem, sa širokim osmjehom gledam sunce i način na koji obasjava zgrade. Zagreb je prekrasan grad. ,,Brzo upoznavanje za moj peto-tjedni boravak. Branka Rosana Robin Darko Janka Kristina mali kovrčavi pas Željko Mama Smiljana. Smiljana i ja radit ćemo zajedno. Uistinu je krasno kako me Smiljana vodi naokolo i pokazuje mi svoj Zagreb. Pokazala mi je i Koprivnicu, svoje rodno mjesto. Ima najbolji neon kojeg sam ikad vidjela – linije malene delikatne fontane, smještene na vrh suhe zimske gradske fontane. Ljudska veličina čini je još ljepšom. ,,Moj sustanar Željko pita me o mojim prvim hrvatskim utiscima i to su imena ljudi, nevjerojatno zvuče, gotovo mehanički poput dijelova automobila. Željku je to smiješno. Po prvi put čujem hrvatski, zvuči prekrasno, mješavina talijanskih i ruskih zvukova, čist zvuk u mojim ušima. To je onaj početni osjećaj kad nemaš nikakvu ideju o cjelini zvuka ili vizije. Vrlo lijep osjećaj. Potom ne slijedi logično učenje (osobno ne smatram da logika mnogo pruža), već neki uzdižući osjećaj izazovnih pokreta i iznenada ti nema povratka. Poslije nekoliko dana hrvatski mi više nije apstraktna buka, prepoznajem malene dijelove i njihovo mjesto. @ nazivaju ‘monkey’ i doista liči na nekog malog koji visi sa stabla. Glas r koji put koriste kao vokal. Poslije ovog pogledala sam hrvatsku abecedu. ,,New Media Scotland poslao me u Zagreb pa je možda u redu da sam upravo ovdje po prvi put upoznala i shvatila uistinu aktivnu skupinu ljudi što se koristi Internetom na mjestu kao što je Mama. Tu je za sve i tu je bez obzira kakve su tvoje ulice. Užurbani download, ljudi što slušaju i gledaju i miksaju i sempliraju i rade, sviraju tubular house. Pokušavam razgovarati o zvuku s Ivanom Slijepčevićem, puno pokreta rukama i klimanja glavom, frenetično osmjehivanje, sve važne i uzbudljive stvari koje treba uključiti. Puno ljudi mi govori o želji da sustignu ostatak svijeta, premoste jaz kojeg osjećaju. Možda bezrazložno brinu o njemu. Izgleda da svi zajedno pravimo stvari.
ŽIVOTOPISI:
Tanja Dabo</strong> Rođena 1970.godine. ,1985 – 89. škola za primjenjenu umjetnost i dizajn, Zagreb ,1989 – 97. Likovna kultura, Pedagoški fakultet u Rijeci ,1998 – 2000. Poslijediplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani ,,Tanja Dabo Pilepići 2, 51000 Rijeka 051/639 723, mailto:tanja.dabo@ri.tel.hr
Kevin Kelly rođen je 1960. ,Poslijediplomski studij završio je u Glasgowu 1996-98, skulpturu je studirao u Dublin 1984-87, ,gdje je diplomirao 1988. godine.
Anne Marie Copestake – Stadelschule, Frankfurt-am-Main, 2000, (specifically created artist residency) ,Glasgow School of Art, Master Fine Art, 1995-1997 ,Birmingham Institute of Art and Design, BA Hons Fine Art, 1987-1990
Smiljana Šafarić rođena u Čakovcu 8.9.1973. ,osnovnu i 6 godina muzičke polazi u Koprivnici, a srednju zavrsava u “Gimnaziji Varaždin”, 1993 upisuje Akademiju Likovnih Umjetnosti u Zagrebu ,1998-99 boravi kao student gost na školi za vizualne komunikacije Fachochschule Wurzburg u Njemačkoj ,1999 diplomira na slikarskom odsjeku u klasi prof. Z. Kauzlarića sa nagradom za izuzetan uspjeh tokom studija
Karen Cunningham, Edinburgh College of Art 94-98 First Class Degree, B.A. Hon. ,Photography Maryland Institute College of Art 97 Baltimore, USA (exchange programme)
Stefan Haus rođen je 1980. u Slavonskom Brod. Student je na Kiparskom odjelu Umjetničke akademije u Splitu.
