Izložba „Minuta šutnje“ nastala je pozivom umjetnicima da reagiraju na trenutke u svojem životu / iskustvu u kojima su svojom voljom ili silom prilika morali, ili su tako odlučili, otisnuti se iz prošlosti, ići dalje, ostaviti za sobom. Konotacije o kojima smo razgovarali kretale su se od intimnih, ponekad i tragičnih momenta, pa sve do društvenog konteksta u kojem živimo, a željeli bismo ga staviti u perfekt. Naslov „Minuta šutnje“ označava i konvenciju kojom se društvo koristi ispraćajući umrle, ali i trenutke u životu u kojima se opraštamo od nečeg vanjskog i ostajemo u svojem svijetu. Time se umjetnicima nameće situacija u kojoj njihova djela nose povišenu individualnost ili intimnost.
Izbor umjetnika pretpostavljao je da će na ove situacije lakše ili potpunije biti u stanju odgovoriti oni koji su već zrele, odrasle osobe, koje za sobom imaju i osobnog i profesionalnog iskustva, pa je time preskočena trendovski forsirana najmlađa generacija umjetnika.
Istovremeno, izbor je bio i vrlo osoban, pozvala sam one umjetnike s kojima sam relativno rijetko ili nikada radila u prošlosti, ali čija su mi djela vrlo dobro poznata i bliska, ali s kojima nisam uvijek i u cijelosti intimna. Pozvala sam Damira Babića, Alena Floričića, Zlatka Kopljara, Kseniju Turčić i Vladu Zrnića, ne uspijevajući udovoljiti vlastitoj želji da broj ženskih i muških umjetnika bude podjednak. Svi su se odazvali pozivu, osim Damira Babića, koji je odustao i prešutio svoju „minutu šutnje“. Ishod izložbe je pomalo neočekivan. U izloženim djelima ima ipak najviše života, fizičkog, i tjelesnih manifestacija. Je li to zbog toga što na koncu ipak život pobjeđuje, ili zbog toga što u onim najtežim odvajanjima tek fizička rekacija potvrđuje da kontemlpacija nije dostatna?
Vlado Zrnić svoju minutu šutnje izražava nematerijalno i nevidljivo. Dočarava je na način na koji je i publika može fizički osjetiti. On http://www.g-mk.hr/zrnic.rm zvukom provocira vibracije svih opna u našem organizmu koje trepere od frekvenicja kojima se pokušavamo otrgnuti u tom tranizicijskom procesu odvajanja od onoga što smo bili i kako smo živjeli. On zapravo u naša tijela interpolira fizički refleks koji poznajemo iz najtežih trenutaka koje smo proživjeli. Zrnić, i inače majstor asocijacija i provociranja detaljima, nije po prvi puta zaokupljen fizičkom reakcijom i tijelom u svojim djelima. Ovom sublimnom zvučnom instalacijom zapravo zadanu „minutu“ komprimira u još kraći vremenski isječak, onaj u kojem doista fizički doživljavamo klimaks osjećaja , u bljesak spoznaje kojemu e nemamo načina oduprijeti se.
Konstantnim ponavljanjem, trajanjem, mantranjem istog zvučnog i fizičkog ritma, daje nam vremena u kojemu možemo svoj osjećaj racionalizirati, odlučiti. Nudi nam da svoj doživljaj doista i proživimo, da ne budemo samo tijelo, da duhu damo vremena. Radi li se ovdje o tragičnom, teškom i nerješivom ili pak o iscrpljujućem ali olakšavajućem momentu ostaje jednakom nepoznanicom kao što je bilo i ranije. Sigurno je da ćemo taj trenutak ponovno doživjeti i iskustvo ovog djela će nam vjeratno pri tome biti poznata, a ne iznenađujuća komponenta u našim budućim minutama šutnje. Fizički aspekt, i to sasvim doslovno, u svojem djelu donosi i Zlatko Kopljar u multikomponentnom djelu K-8. Performance koji inicira djelo, a u kojemu si Kopljar na otvorenju izložbe daje izvaditi krv, mogao bi se tumačiti kao žrtvovanje, bol, put k smrti, ali i k ozdravljenju. Postavljanje objekta, prozirnog i čistog, u kojemu krv ostaje izložena na izložbi, ali i nakon nje, daje šutnji spomeničko trajanje, mnogo trajnije od minute. Komponenete čistoće, sterilnosti i konzerviranja krvi u hermetički zatvorenoj posudi donose i dodatnu spiritualnost cijelom postupku. Nije nevažno imati na umu da je Kopljar već koristio u svojim djelima krv, ranije životnjsku, a sada svoju. Linija kontinuiteta sadržana je i u naslovu ovog današnjeg djela, K-8 (ugraviranog u zatvarač posude), i premda možemo pronaći još mnoge elemente koje poznamo iz ranijeg Kopljarovog rada, ovaj puta on govori ne samo kroz sebe, nego i o sebi, ali ne samo o sebi osobno, nego o sebi umjetniku i svojoj ulozi, intimnom osjećaju, ali i društvenom položaju. Govori i o kušnji umjetnka danas, društva danas, što je također važno, i pubike danas, za koju ne znam dok ovo pišem kako će reagirati na performance. Ova njegova djela nastaju u vrlo različitim vremenima; ono ranije djelo u doba rata, ovo današnje u doba života. Ovaj puta nije na kušnji uloga čovjeka u smislu „čovječanstava“ već prije svega uloga čovjeka-umjetnika-Kopljara. Svjedočimo intimnom i osobnom činu eksponiranja najvažnije tjelesne tekućine, koji se odvija pred nama na nekonvencionalnom mjestu, u galeriji, ali na konvencionalan način, uz stručno osoblje, vrlo nalik na konvenciju u kojoj sudjelujemo kada na javnome mejstu nekome odajemo minutom šutnje počast. I tada, kao i ovjde, sudjelujemo u društvenom događaju koji je zapravo namijenjen našoj intimnoj kontemplaciji.
Premda se izražava također fizički, Alen Floričićzapravo govori o (ne)racionalnoj reakciji, mentalnom, a ne fizičkom refleksu. Smješta mjesto radnje svojeg videa u klozet, smatrajući ga pregnantnim i bogatim mjestom susreta sa sobom, povezujući ga prije sa čistoćom klozeta nego sa njegovom prljavošću. Floričić se ovdje približava životnijem i svjesnijem proživljavanju tranzicjijskih momenata, onih „između“ prošlosti i budućnosti i upravo nam jedan takav nudi na sudjelovanje. Osim toga, Floričić je i inače u svojem radu, kao i Kopljar sada, zaokupjen položajem umjetnika na sceni, kojega smatra pomalo suvišnim, pomalo frustirajućim, pomalo tragikomičnim, ali vlastitim i intimnim. Za Floričića-umjetnika, njegovim riječima: „sama umjetnost kao proces postaje jedina održiva realnost – izvor i cilj umjetničkog djelovanja.“ Samim time, on u minuti šutnje osobno sudjeluje, kao i inače se ruga, zabavlja publiku i naizgled izmiče ozbiljnom diskursu. Međutim, značenja koja nam usprkos svojem naoko neozbiljnom stavu uspijeva podastrijeti nisu nimalo neozbiljna. Minuta šutnje doista jest susret sa samim sobom, može se odigrati bilo gdje i bilo kada, što uopće ne utječe na dimenziju situacije ili odluka koje pri tome donosimo. Klaustrofibični prostor u kojem prepoznajemo sve elemente, i u kojemu se beskonačno ponavljaju isti ponavljajući pokreti, ovja je puta kompleksnija nego u ranijim Floričićevim video radovima. Aktivnost se odvija na tri odijeljena prostora, na rubu zahodske daske, umivaoniku i na podu, međusobno interferirajući, stvarajući horror vacui u samome sebi, u svojim aktivnostima, u svojem životu, ali i u svojoj kontemplaciji i šutnji. Izlaz se definitivno ne vidi; no ponuđeno nam je oruđe, crveni štap, koji ne znamo kako bismo mogli upotrijebiti, ali kad je već tu, svakako bismo se na njega morali osloniti, ili barem usjeriti svoju pažnju, sigurno će pomoći.
Ksenija Turčić donijela je izložbi vrstu životnosti koju rijetko susrećemo u hrvatskoj umjetnosti. Jedina žena umjetnica u „Minuti šutnje“, predstavila je sasvim ženski rad, u kojemu pokazujući sve one male, nevažne stvari vlastitog života, zapravo govori o načinu na koji se minutom šutnje preživljava i najgori događaj kojeg možemo zamisliti. Drugačiji video od bilo kojeg njezinog ranijeg rada, „Residency“, govori zapravo o njezinom višemjesečnom umjetničkom boravku u SAD, u uvjetima koji su iznad bilo koje naše životne mogućnosti. Povratak u vlastiti život nameće se poput kletve. Minuta šutnje posvećena je ne samo dobrome ili lošemu s čime smo se odvojili, već nudi način da se odvojimo s radošću, premda to nije ništa manje bolno. šutnja traje, ali ne moramo i mi trajati u šutnji. Ženskim impulsom, ona ne govori o baš ničemu što bi nam dalo naslutiti mjesto i vrijeme tragedije, ali dovoljno nam govori o sebi da znamo da je tragedija „u zraku“. Prolazeći kroz sve prostorije vlastitog boravišta, snimajući Twinse prije njihove tragedije, naglašenom prisutnošću, zapravo ne znamo da li je minuta šutnje prošla ili nas je Turčić smjestila upravo u njezinu jezgru. Činjenica da je video pun stvarnog života, ali da su mu dodani i fiktivni likovi, da je video zapravo dokumentarac, a pretvoren je u fikciju, da nam izmiče granica stvarnog i umišljenog, možda i najdirektnije govori o tome da svaku, pa i munutu šutnje moramo živjeti. Jer, minute nemaju definirano trajanje, a šutnja zapravo i nije život. Mašta, „That’s life“!
Janka Vukmirž
KOLIKO VRIJEDI UMJETNIKOVA KRV? (…) Tko kao ti i svi karanfili treba krv kao novac, a smrt kao vino, puše staklo za svoj kalež iz mojih ruku, boji ga riječju, što je ne izrekoh, crveno, razbija u komade kamenom daleke suze. Paul Celan, Tko kao ti, zbirka Mak i pamčenje, 1957. Svake godine u prvome tjednu svibnja i devetnaestoga rujna oč;i stanovnika Napulja uprte su u jednu malu prozirnu posudicu. U dramatičnoj scenografiji katedrale i s nevjerojatnom gužvom vjernika i znatiželjnika, svečenici iznose pokaznicu u središtu koje je ampula s krvlju sv. Januarija (San Gennaro), zaštitnika grada. Prinose ju močniku, relikvijaru u kojemu se č;uvaju kosti svetca. Ukoliko zgrušana mučenič;ka krv u blizini kostiju postane tekuča, kroz katedralu se prolome zahvalni uzvici: Čudo! Čudo! Napetost očekivanja splasne u skrušenu pobožnost, nekoliko svjedoka obično padne u nesvijest ili u histerični zanos, ali ostali se raziđu zadovoljni što je i ovaj put sv. Januarij uslišao molbe i osigurao svoju čudotvornu zaštitu nad gradom. Premda je Drugi vatikanski koncil tu staru napuljsku pobožnost ograničio na strogo lokalnu uporabu, a sv. Januarija svrstao u drugu ligu svetačke postave, puč;ki se običaj održava. Nakon rimske presude na napuljskim je zidovima osvanuo intimni zapis ohrabrenja svetcu: San Genna’ futtetenne! (smisao je Sv. Januarije, bol’ te briga, ali doslovni prijevod nije pristojan).
Mučenička krv koja podiže temperaturu mediteranskoga grada dio je snažne metaforike krvi koja se javlja s mješavinom strave i zanosa, od krščanstva (Kristove otkupiteljske krvne žrtve, euharistijske pretvorbe vina u krv, krvi svetaca …), narodnih mudrosti (krv nije voda) i običaja (krvna osveta), govornih izraza (plava krv, hladna krv, jaka krv, piti krv na slamčicu), snažnih pjesničkih slika… Katkada strava i zanos nisu ništa manji u recepciji znanstvenih otkriča i mogučnosti – krvna slika koja otkriva bolesti, krv koja nosi zapise o svemu i svačemu – praroditeljima, količini popijena alkohola ili pojedenih kolača, stanju jetre i upalnim procesima na zglobovima, svrstava nas u grupu A, B, 0 ili AB, određuje jesmo li rezus faktor minus ili plus, otvara se eugenici, dokazuje očinstvo, dijeli, spaja, identificira… sve u kapljicama dragocjene tekučine. S povišenim se tonom govori o bankama krvi (plazme), potražnjom za davateljima kapi dobrote, bolnice dramatično pozivaju i propagandnim porukama potiču savijest… Performance i instalacija Zlatka Kopljara pozivaju se na slojeviti simbolički naboj krvi, te koloristički najimpresivnije tekučine koju je čovjek u mogučnosti proizvesti. Naglasak na verizmu vađenja krvi – izravno, pred publikom (svjedocima) ulazi u polemiku s maglovitim hagiografskim podatcima o načinima kako je svetačka krv dospjela u pokaznice (sv. Januarij dakako nije jedini svetac čija je krv sačuvana, pa čak ni jedini kojemu se ona pretvara iz koagulirane tvari u tekuču). Vizualnoj pobožnosti napuljskih vjernika koji netremice prate događaje u ampuli suprostavljaju se miješani osječaji i doživljaji galerijske publike. Otpor, gadljivost, nevjerica, ravnodušnost? Izvađena umjetnikova krv potom ne ide na analizu, premda ju vadi specijalizirana osoba. Umjetnik odlaže epruvetu s krvlju u kristalnu kocku (vedrine?) i ostavlja kao izložbenu instalaciju. Problematski ovaj se Kopljarov rad veže uz dominantni repertoar motiva koji snažno obilježava njegove performativne iskaze i kojim gradi instalacijske sklopove (pilule, prozirni kalež, oltar, umnožene svete sličice aplicirane na platnu kao podloga za slikarske intervencije, metalno srce, molitve upisane na papiriče i utisnute u zid, pranja, metaforika vode). Kao u ophodu nekim imaginarnim posvečenim prostorom (umjetnosti?) koji prisvaja obilježja crkvene nutrine, Kopljar često zalazi u jedan prepoznatljivi značenjski sklop: baptisterij (pranje, 1992.), apsidu (oltar, kalež, 1995.), kapele (triptih – video projekcija, 2001.) i sada riznicu (pokaznica, 2002.). Aproprijacija se širi – sa snažnom sviješču i porivom za propitivanjem društvenih uloga, Kopljar naglašava umjetnika kao davatelja, katkada žrtve i mučenika, katkada iscjelitelja, potom buntovnika ili barem kritičara komunikativnih šumova i čvorova u ljudskim odnosima. Napeti i teški odnos između umjetnika i njegove neposredne okoline (galerijske publike, institucija, kritičara, tiska) u svakom radu pritišću na neku novu neuralgičnu točku. S druge pak strane polemički nabijene iskaze on okiva u strogo režirane, gotovo mehaničke pokrete, a instalacije posjeduju naglašenu čistoću forme, klasičnu simetriju, besprijekorno polirane površine. Kubus prozirne monstrance (pokaznice) funkcionalno preuzima ulogu liturgijske posude, ali formom ju potpuno negira. Krv umjetnika dramaturški postaje paralelna krvi svetca, a prostor galerije po istom procesu posvećene crkvene riznice. Agresivni napad i fizička destrukcija institucionalnoga prostora galerije kojim se Kopljar proteklih godina bavio (performance rušenja galerijskih zidova – Ostrava, Split, Ljubljana) kreće sada obrnutim putem – putem posvećenja. Ali, može li se posvetiti prostor u koji se sumnja? Ne postaje li njegova golotinja time jača? Može li obrazac kultne i kulturne institucije preklopiti a da jednome od njih ne bude pretijesno, a drugome preširoko?
Sanja Cvetnić
Nagradno pitanje na kraju kritičarski je prilog polemičkome dijelu Kopljareva rada: Ako mozak intelektualca vrijedi dvije marke, koliko vrijedi umjetnikova krv? Točne odgovore izražene u eurima ispišite na dopisnici i pošaljite na adresu: San Gennaro, Cappella del tesoro, Duomo di Napoli, Via Duomo, 80100 Napoli, Italia. U artist’ futtetenne!
