Životopis glasom i kolačem
17. – 25.4. 1999.
Slastičarna, Gundulićeva 5
predgovor: Ana Dević
Svakoj priči ionako možemo dodati sretan završetak. Čovjek je životinja koja pripovijeda, jer je on biće koje je osuđeno da započinje, biće koje se mora orijentirati u svijetu, a da ne može biti prisutno na zbiljskom početku kao budni svjedok. Njegova je sudbina da ne može započeti sa samim sobom kao nijemom životinjom koja njuši otvorenost, nego se počinje preuzimati tek u onom trenutku kada mu jezik njega samog dade. Stoga on rupu početka začepljuje pripovijestima te se počinje zapletati među pripovijesti kao biće koje nema svoj početak.
Peter Sloterdijk, Doći na svijet, dospjeti u jezik
Iz svakodnevnih kontakta znamo da je razmjena osobnih iskustava kroz priču nešto nezaobilazno i neobično važno. Pričanjem i prepričavanjem naša se veza i komunikacija sa svijetom potvrđuje, te pri tome zadobija neke nove kvalitete. Pripovjedačeva osobna afirmacija često je zapletena u različite nelagode i sklona izmicanju. Zašto je tome tako? Komunikacija je istovremeno otvoren, vrlo osoban ali i prilično općenit, stereotipima uvjetovan fenomen. Ne postoji sfera naših aktivnosti koju ne bismo mogli podvesti pod taj zajednički nazivnik. Konzumiranje hrane, čitanje knjiga, masovni mediji, zavođenje, proizvodnja, sex, religija – sve su to različiti oblici komunikacijskih činova kojima potvrđujemo vlastitu uvjetovanost u svijetu i individualne pokušaje iskoraka iz jedne strukture u neku drugu. Kada pričamo tada uvijek nekome nešto posredovano predočavamo, te bez obzira razmatramo li formu osobne pripovijesti u kontekstu umjetnosti ili unutar svakodnevnog života, iznova život preplićemo i propitujemo ne/moć jezika i granice osobnog govora. Jezik premošćuje različita područja našeg svakodnevnog života i objedinjuje ih u smislenu cjelinu. Iako jezičnom praksom možemo aktualizirati i objediniti diskontinuiranu zbilju, unutar te prakse otpočinju i nevolje svakog ambicioznijeg autobiografa. Kada teži cjelovitosti i izvornosti autobiografov iskaz suočen je s mnogobrojnim teškoćama i paradoksima. Recentni umjetnički rad Kristine Leko tumačimo kao autobiografiranje drugačije prirode. Život i fikciju autorica u unedogled međusobno nadopunjava, proces je otvoren. U slučaju izmicanja početka nije li prihvatljivo vjerovanje da sretnim završetkom ne završava i proizvodnja priča?
Kristina Leko: Recept, audio, hrvatski, 1999.
Zovem se Kristina i vjerujem da je udruženi rad na kolačima jako zdrav. Sve svoje probleme pokušala sam rješiti pomoću kolača i tako je, u tvornici kolača, nastao Trokolač, sastavljen od tri kolača, od probranih sastojaka. Rješio je sve moje nedoumice, a recept glasi ovako: Donji sloj kolača je medeni. U prošlosti stari su narodi prinosili precima okrugli medeni kruh, a stari Slaveni zvali su ga – kolač. Kasnije je kolač značio – poklon prijateljima i gostima. Dakle, za donji sloj zamijesite medeno tijesto. Osnovni sastojci: med i pšenično brašno. Dok to radite, osim pčela, sjetite se i svojih prethodnika. Srednji sloj trokolača je hrvatski primorski kukuruzni kolač. Kukuruz ne raste u primorju, a u Europu je došao iz Amerike. Unatoč tome, naši Primorci već dvjesto godina uživaju u svome kukuruznom kolaču. Sastojci: kukuruzno brašno, kvasac, smokve i grožđice. Dok se kolač peče, pomislite što mu je sve prethodilo: otkriće Amerike, onda, od Američana je valjalo naučiti sve o kukuruzu, a zatim uspostaviti kukuruznu vezu od Zaleđa do Primorja, i obratno. I još razmislite slijedeće! Sličan kolač jedu i na drugim krajevima svijeta. Jer, kolač koji bi bio samo na jednom mjestu, te ne bi imao sličnosti ni sa kojim drugim, ne postoji. Recepti uvijek putuju svijetom. Kao i kukuruz, kao i ljudi. Gornji sloj kolača je suvremeni, uobičajeni američki kolač – brownie. Tu stoji iz mojih osobnih razloga, kao primjer. Jer, bila sam zaljubljena u jednog Amerikanca, a browni se radi ovako: na laganoj vatri rastopiti maslac, čokoladu, pa dodati šećer, vaniliju, jaja, brašno, orahe. Potom ispeći. No, vi na vrh svoga trokolača možete staviti i neki drugi kolač, a treba voditi računa da se svidi onima kojima ćete ga ponuditi. Hoću reći, kolač će uspjeti samo ako ga radite od srca. A to ćete najlakše postići pripravljate li ga za nekoga tko vam je drag.
Kolaè koji možete kušati ovdje, u Gundulićevoj 5, profinjenog je okusa. Mislim da je to zato jer u tvornici kolača, u Preradovićevoj 22, unatoč problemima koji tište ovih dana, rade osobe koje, kao i moja malenkost, vjeruju da kolači ipak mogu promijeniti svijet.
ŽIVOTOPIS
Kristina Leko rođena 1966. u Zagrebu, član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, od 1994. – 1996. radi kao likovni pedagog (Industrijska i obrtna škola, osnovna škola, radionice u Muzeju suvremene umjetnosti), od 1996. redovito piše članke i eseje o umjetničkoj problematici (3. program Hrvatskoga radija, emisija Triptih, Hrvatski obzor, Frakcija, Arkzin, Transfer, emisija o kulturi, 3. program Hrvatske televizije). Od 1997. jedna je od urednica emisije Transfer.
