„Sunt lacrimae rerum?“, video instalacija: video-rad, 60 min; ogledalo cca 200 x 300 cm, 1998.
http://www.youtube.com/v/oyBsUtfoozk
Snimka opetovanog kapanja projecirana na zid galerije odražava se u ogledalu položenom na pod. Veličina ogledala identična je veličini projekcijom pokrivene površine zida. Projekcija i ogledalo dodiruju se punom širinom na spoju zida sa podom – kap se spaja sa svojim odrazom. Zvuk ukapavanja te potom pražnjenja vodene mase ritmično se ponavlja za trajanja cijelog rada.
Predgovor: Radmila Iva Janković:
Jedino se vodama tijela rado predaju tajne.
U njihovoj bistroći stvari se neprestance rastvaraju & potom zatvaraju
Miroslav Kirin, Tantalon
Zvuk koji sugerira kapanje odvija se u ujednačenom i monotonom ritmu ponavljanja. Količina tečnosti skuplja se, nove kapi padaju na sve veće nakupine vode, a onda sve nestaje, da bi se opet ponovilo iz početka, i tako u nedogled. Predočene video projekcijom, kapi koje se sukcesivno ponavljaju i nestaju, prizivaju simbol – suze. Redukcijom vidljivoga i u ranijim Ksenijinim radovima-instalacijama proporcionalno se povečavala slutnja nevidljivoga. Simbol uvijek dolazi na mjesto odsutnosti objekta ili referenta, jer samo ono što nedostaje može biti simbolizirano, a tako i formalno predočeno. (1) Mjesto gdje kapi nastaju i kamo nestaju nevidljivo je, kao što je nevidljiv i njihov simptom. Predočen je tek mehanizam: machina lacrimalis.
Moguće je (medicinski) predočiti dio nevidljivoga. Kapljica suze sastoji se od 98 % vode, 0,6 % bjelančevina, 1 % minerala, osobito kuhinjske soli, te antibakterijske otopine koja sadrži vitamine A i C. Suzne žljezde vlaže očnu jabučicu kroz suzne točkice, a te se nakupine skupljaju u suznu vrećicu i odvode kanalićima, te se izlučuju kroz nos. Ali, ako je suza previše, tekućina se ne stigne usisati kroz suznu vrećicu nego se prelijeva preko rubova vjeđa. Izlučivanje se odvija pod utjecajem autonomnog živčanog sustava: simpatikusa koji regulira normalnu sekreciju, te parasimpatikusa, koji regulira psihogenu i reflektornu sekreciju. (2)
Drugi dio nevidljivoga, simptom, ono što djeluje na parasimpatikus, signalizirano je ali skriveno. „Materijalni predložak tek je posrednik implozije prostornosti….,“ primjećuje A. Maračić (3), „mogućnosti iznenadnog uvida u unutrašnjost naših pojedinačnih svemira.“ Materijalni predložak i u ovoj je instalaciji podvrgnut redukciji, do skoro potpune dematerijalizacije (osim ako suze nisu stvari?). No, kao i u predhodnim ambijentima ponovno je tu zrcalo kao kraljevski simbol imaginarnoga.
U potrazi za ishodišnim mjestom afekata, neizbježan je susret s Narcisom, budući da ono počiva, kako tumači suvremena psihoanaliza, na rubovima narcizma i idealizacije. Nije Eros, tvrdi Freud, nego kraljevstvo narcizma ono što predstavlja eksploziv, i vjerojatno dominira psihičkim životom. ( Ta iluzionistička permanentnost biva rehabilitirana, vraćena u normalu na području gdje žudnja biva utažena, na grudima ljubavne realnosti, a kako ljubav stvara oceanski osjećaj zadovoljnog narcizma, ništa ne pogađa više od prekida ljubavi).(4)
Da bi se došlo do vlastitog psihičkog prostora nužna je praznina. Ona je u novovjekoj analizi otkrivena kao konstituitivni element ljudske psihe. Simptom se tako u posredništvu praznoga lakše prenosi na područje metafore koja kondenzira fantazame. Narcizam štiti prazninu, omogućava njezino postojanje, a kao inverzija ta praznina omugućava povratak na područje elementarnih razlikovanja: samih sebe i/od Drugih. „Bez te solidarnosti između praznoga i narcizma, kaos bi razorio svaku sposobnost razlikovanja, traga, simbolizacije, dovodeći do konfuzije granice tijela, riječi, realnoga i simboličkoga. Potrebna je zona u kojoj praznina i Narcis, potstaknuti jedno drugim predstavljaju nultu točku imaginacije.“(5) U korijenima suvremenih problema, tvrde psihoanalitičari, leži problem ukidanja psihičkog prostora, t.j. nedostatak veze između imaginarnoga i praznoga.
Suvremeni Narcis nalik je mitskom: zaljubljen u vlastiti odraz koji bježi, u stvari je netko tko je lišen vlastitoga prostora. Ne voli nikoga jer je nitko. Za njega Drugi nije drugo doli slika njega samoga, i na kraju postaje nesposoban podnosti tu vlastitost koja je reprezentirana ali nepostojeća. Nalik prognaniku, lišen vlastita psihološkog prostora, Kristeva ga naziva vanzemaljcem koji se ne može vidjeti u odrazu jer zrcalo stalno izmiče ili iskrivljava, poput onoga u cirkusu. „Dijete smućeno, pohabano, netrpeljivo, bez tijela i bez preciznih slika, jer je izgubio svoju vlastitost, stranac u univerzumu želja, on ne želi drugo nego povratiti ljubav.“ (5)
Prostor psihološkoga u Ksenijinoj instalaciji hladno je sveden na proces, neumoljiv psihološki mehanizam punjenja i pražnjenja. Postavljeno zrcalo, kao i u njezinim predhodnim ambijentima, možda je pokušaj da se iznova uspostavi povezanost kraljevstva imaginarnoga s energetskim prostorom kojega emanira praznina. Za rastresenoga Narcisa, koji neuspješno pokušava uhvatiti vlastiti odraz, za umornoga Narcisa koji više nije sposoban razabrati niti vlastite suze od blještavih slapova lažnih odraza.
Radmila Iva Janković
1) John Lechte, Fifty Key Contemporary Thinkers, „Lacan“, Routledge, London & New York, 1994. 2) K. Čupak i suradnici, Oftalmologija, Globus, Zagreb, 1994. 3) Antun Maračić, katalog izložbe „Vrt“ Ksenije Turčić u Galeriji Zvonimir, 1997. 4) cfr. Julija Kristeva, Storie d’amore, str. 392, Editori Riuniti, Roma, 1985., cit. Sigmund Freud, Il disagio della civilta 5) Julia Kristeva, Storie d’amore, str. 393, Editori Riuniti, Roma, 1985.
Predgovor: Nada Beroš:
KSENIJA TURČIĆ’S LACRIMARIUM
Ono što drži na okupu ambijente Ksenije Turčić (1), bez obzira na materijale kojima se sluzila i vrste prostora koje je „zaposjedala“, svojevrsna je odsutnost događaja, odsutnost priče. Ta naglašena bezdogađajnost, koju u suvremenoj umjetnosti možemo pratiti od kasnih pedesetih godina, od Johna Cage i fluxusovaca pa sve do suvremenih postminimalista u devedesetima, najčešće kao izraz težnje za brisanjem granica između umjetnosti i svakodnevna života, kod Ksenije Turčić istodobno je značila i mogućnost postavljanja brane pred navalom intime, pred vlastitom ranjivošću. Baviti se umjetnošću, dakako, znači unaprijed pristati na razotkrivanje pred javnošću, ali se forme tog razotkrivanja mogu kretati od krajnje impersonalnog govora do strasnog ogoljavanja i ispovijedanja u „ja- formi“. Osigurati neutralan, posredan govor bio je zahtjev čitave jedne epohe – epohe manifesta – kako mega-epohu moderne lucidno naziva Arthur Danto.(2) Premda taj program još uvijek snažno odjekuje na kraju našeg tisućljeća, sve više je i otpadnika, onih koji su posumnjali u neophodnost distanciranja ne bi li zadržali dignitet umjetničke poruke.
Najnoviji rad Ksenije Turčić Sunt lacrimae rerum? u višestrukom je smislu prijelazno djelo. Ono nastaje u trenutku u kojem autorica zakoračuje iz mladenačkog razdoblja u razdoblje „srednjih godina“, na putu izmedu ne više… i ne još. U medijskom pogledu također je riječ o prijelazu iz „klasičnog“ ambijenta u tehnološku umjetnost – zvučnu i videoinstalaciju. Istodobno, prijelaz je to iz „apstraktnog“ izričaja u govor koji se koristi „dokumentarnim“ slikama stvarnosti. Dok se u dosadašnjim ambijentima umjetnica služila iluzioniranjem kao temeljnim postupkom kojim je prekoračivala iz svijeta likovnosti u svijet stvarnosti, a zrcalom kao karakterističnim medijem tog prelaženja, u instalaciji Sunt lacrimae rerum? ona po prvi put rabi dokumentarnu sliku stvarnosti – video snimku kapljice vode.
Već je u samom naslovu djela prisutno odstupanje. Ono uzima oblik pitanja koje nužno posjeduje elemente „priče“. Doduše, ta priča je vrlo reducirana, ali ju je ipak moguće ispripovijedati. Kap vode otkida se s gornjeg ruba ekrana i svakih nekoliko sekundi pada i nestaje iz kadra da bi se ponovno pojavila na istom mjestu. Ona je istodobno vizualna činjenica – pokretljiv, „nepostojan“ vertikalni trag koji siječe ekran po načelu zakona zlatnog reza – i akustična činjenica. Kaplja, naime, ostavlja zvučni trag koji se, paradoksalno, sve više pojačava kako se uvećava količina kapi koje pune imaginarnu posudu da bi na kraju intenzivni zvuk pražnjenja odvoda pokrenuo cijeli proces ispočetka.
Multipliciranje i ponavljanje istodobno je materijalno i iluzionističko: odvija se na video zaslonu i na „paralelnom ekranu“, zrcalu postavljenom pod pravim kutem na podu galerije, identičnog formata kao i videoslika. Autorici očito više nije dovoljna iluzija pokreta stoga se, po prvi put u svom radu, odlučuje za medij videa. Jednako tako nedostatna joj je tišina da uprizori „plač“.
Asocijacije na Billa Violu i njegovu video-audio instalaciju He Weeps for You (1976.), kao i estetiku odvoda Roberta Gobera (3) neizbježne su, ali je potrebno uočiti važne razlike. Obojica američkih umjetnika koriste se augmentativom i usporavanjem kao neophodnim korelativom očuđavanja stvarnosti. Stoga je visoko stilizirana patetičnost, u nimalo pejorativnu značenju, esencijalna u njihovu radu. Ksenija Turčić pak računa s prizorom običnosti, koji je dramatičan utoliko što je izoliran. Kod svo troje umjetnika nedvojbene su reference na kršćansku ikonografiju, no lakrimarij Ksenije Turčić napunjen je i znatnom količinom samoironije. Iz oblika poštovanja suza kao simbola boli i posredništva, iz celestijalnog i uzvišenog, on klizi u prizemno i svakodnevno. Bol je, naime, moguće „isprazniti“ jednim odlučnim potezom – osiguravanjem kanalizacijskog odvoda – ako ni zbog čega drugog, onda stoga da omogućimo prostor za nove suze. Je li suza stvar koju je moguće odbaciti kad je potrošimo?
Po prvi put autorica postavlja to pitanje iz osobne pozicije. S malo pretjerivanja, mogli bismo njezinu instalaciju smatrati suznim obredom inicijacije, osvajanjem zrelosti i prepoznavanjem sebe. Ipak, još je riječ o prijelazu iz neutralnog govora u osobni – možda najizazovnijem prijelazu u tom višestruko tranzicijskom radu. Stoga će se i u njegovu naslovu umjetnica radije poslužiti latinskim, ne dokraja transparentnim ali ne i posve nerazumljivim jezikom. „Priču“ će potom komplicirati zrcalnim odrazima, bježeći od petrificiranja značenja i doslovnosti, služeci se obrnutim postupkom od onog što ga koristi Ann Hamilton u Zidu plača (1997.), iz newyorškog P.S. 1. U toj se „tautološkoj“ instalaciji „suze“, u obliku kapljica vode, naime uistinu pojavljuju na zidu u odredenim vremenskim intervalima što ih određuje računalo. Zid plače, ali vrlo programirano.
Kseniji Turčić, naprotiv, bliža je alegorija od tautologije, zrcalo koje postoji, ali ne pamti (Borghes) od računala koje je nevidljivo ali sve memorira. Složimo li se s Baudrilliardovom tvrdnjom (4) kako se najrafiniraniji oblik alegorije simulacije nalazi u Borghesovoj priči u kojoj kartografi iscrtavaju zemljovid tako detaljno da on na kraju završava točno prekrivajući teritorij, s pravom se postavlja pitanje o granicama visoke tehnologije, o granicama ljudske percepcije, ali i o granicama pamćenja uopće. U tranzicijskom odgovoru Ksenije Turčić na to pitanje već se jasno naslućuje njezino tiho „navijanje“za Pogrešku i Zaborav.
Nada Beroš
1. Fin de siecle, Galerija PM, Zagreb, 1991; Lectisternium, Gliptoteka HAZU, Zagreb, 1992; Expiatio, Galerija SC, Zagreb, 1993; Do ut des (1995) i Feng Shui (1996), obje u Studiju Muzeja suvremene umjetnosti, Zagreb; Vrt, Galerija Zvonimir, Zagreb, 1997; Ovum, Krško, 1998. 2. Arthur Danto, Three Decades After the End of Art u After the End of Art, Princeton University Press, Princeton, 1997, str. 31 3. Robert Gober, Bez naslova, 1997, instalacija u Museum of Contemporary Art (MOCA), Los Angeles 4. Jean Baudrillard, The Precission of Simulacra u Art After Modernism: Rethinking Representation, The New museum of Contemporary Art, New York, 1984, str 253.
ŽIVOTOPIS
Ksenija Turčić rođena je 1963. godine u Zagrebu. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1987. godine, u klasi prof. Kulmera. U organizaciji Fondazione Antonio Ratti pohađača je napredni tečaj kod prof. Josepha Kosutha 1995. godine u Comu, Italija. Živi u Zagrebu.
SAMOSTALNE IZLOŽBE
1988. Zagreb, Galerija PM 1989. Zagreb, Galerija PM 1991. Zagreb, Galerija PM, Intimni naslov: Fin de siecle 1993. Zagreb, Galerija SC, Expiatio 1995. Zagreb, Studio muzeja suvremene umjetnosti, Do Ut des 1996. Zagreb, Galerija Nona, Studije Zagreb, Studio muzeja suvremene umjetnosti, Feng Shui 1997. Zagreb, Galerija Zvonimir, Vrt 1998. Krško, KUD Popek, Ovum Zagreb, Galerija Miroslav Kraljević, Sunt lacrimae rerum?
NAGRADE
1988. Nagrada XX Salona mladih, Zagreb 1993. International competition „Artists Against Hostility to Foreigners“, Graz, Austrija
