website projekta http://www.g-mk.hr/online/flyingcarpet
Leteći tepih
je postavljen u prostoru, obješen sa stropa galerije. Okružen je sa 6 zvučnika. Sa svakog zvučnika se čuje drugi zvuk koji se preko internet streaminga prenosi uživo iz različitih dijelova svijeta. Zvukovi se okupljaju u prostoru instalacije u jedinstevenu , fantazmatsku zvučnu kompoziciju. Mreža internacionalnih suradnika partnerskih organizacija ili osoba osigurava internet streamove sa svojih matičnih lokacija.
– – – – – – – – – – – – – – – – –
Leti, leti, leti
Pokušajte zamisliti najpoželjniji i najkapriciozniji komad namještaja za vaš dnevni boravak, ne ograničavajući previše vlastitu maštu. Tu bi se vjerojatno našao i leteći tepih/ćilim/sag poznat iz perzijskih, kineskih i ruskih bajki. Magično pomagalo svoju je primjenu dobilo u bajci o Aladinu i još nebrojenim drugim kasnijim bajkama, u erotskom stripu Mila Manare, nerijetko u vidu potrošene metafore, a ponekad se opredmećuje kao brod, program turističke agencije, aviokompanija. Umjetnički projekt Lale Raščić u ovom ga slučaju ozbiljuje u formi „interaktivne drvene skulpture“, dimenzija 150 x 75 cm, debljine 12 mm: sastavljen je od majstorski obrađenih drvenih ploča, trostruko tordiranih kako bi se garantirala maksimalna udobnost i čvrstoća za korisnika te vizualna prepoznatljivost. Na površinu ovog pomalo rokoko frivolnog, istodobno u formi znalački odmjerenog komada, utisnut je ukrasni uzorak koji je sama autorica konsturirala na temelju tradicionalnih istočnjačkih kilima. Naravno, interaktivan pristup ovom specifičnom prometnom sredstvu traži da ono i poleti. Uzdizanje od površine, pa barem na jedan metar od zemlje, sastavni je dio postava -tepih visi u galerijskom prostoru.
No kako ga koristiti u njegovoj osnovnoj funkciji, kako otputovati? Putovanje se događa na virtualnoj razini: skulpturi su pridruženi zvučnici iz kojih dolaze zvukovi iz nekoliko mjesta, po mogućnosti sa svih strana svijeta. Različite emisije zvukova, čije je izvorište potencijalno promjenjivo, sastavnice su autoričine „kompozicije“, zvučnog krajobraza koji se opredmećuje u prostoru omeđenom zvučnicima. Točnije, na letećem tepihu. Korištenjem tehnologije koja je unatrag posljednjih desetak godina postala iznimno popularna u svijetu cyber-umjetnosti a i šire, web streaminga, zvuk doslovno dotječe u galerijski prostor iz udaljenih gradova. Kako nije riječ o snimkama segmenata urbanog okoliša, već izravnom prijenosu, svaki trenutak 24-satne kompozicije jest neponovljiv. Kao što je to i fantazmagorijsko odredište magičnog prijevoznika.
U „letećem tepihu“ konkretizira se prostor namijenjen putniku, ekskluzivan prostor u stalnom pokretu, kako tjelesnom tako i percepcijskom, koji Marc Auge naziva arhetipom nemjesta. Auge nemjesta u istoimenoj knjižici, „uvodu u moguću antropologiju supermoderniteta“ prepoznaje u prostorima lišenim identiteta i koji se nikada do kraja ne ostvaruju, poput kolodovora, zračnih luka , hotelskih lanaca, zabavišta. Među njima se nalaze i „pokretne komore“ -prometna sredstva te „složen splet kablovskih i bežičnih mreža koje iskorištavaju izvanzemaljski prostor u svrhu komunikacije koja je tako tuđa da pojedinca dovodi u vezu s pukom drugom slikom njega samoga“. No, naše je magijsko prometalo specifično, pozitivno naličje nemjesta: stoji na mjestu i kreće se tek snagom misli (ili humora?) i upotpunjeno virtualnom inačicom koja se ostvaruje upravo unutar kablovskih i bežičnih mreža.
Ta umjetnina-igračka pomalo razmaženo koristi blagodati globalizacije, preobražavajući streaming, nerijetko vezan uz aktivističke ili barem konferencijske umjetničke pothvate, u nevini lapurlartizam. Medij više nije poruka, nije oružje, nije umjetnost, on je sredstvo uobličenja maštarije. Otuđenost, barem nakratko, ustupa mjesto hedonističkoj izolaciji.
Lakoća je pojam s kojim Italo Calvino otvara svoja Američka predavanja, prvi od šest prijedloga za novo tisućljeće. Oslobođenje od zakona gravitacije, „potraga za lakoćom kao reakcija na težinu življenja“, odlika je koju Calvino predočava u slikama od pobjede lakonogog, krilatim sandalama potpomognutog Perzeja nad skamenjujućom prijetnjom Meduze do Kafkina promrzla jahača na praznom vjedru. U nizu književnih primjera tu je i Tisuću i jedna noć, sa svojim „ opisima letećih sagova, letećih konja te duhova što izlaze iz svjetiljki“. A začarani tepih je u Tisuću i jednoj noći jedno od najučinkovitijih sredstava leta, ili čak bijega: u ovom je slučaju sredstvo za kraći eskapistički izlet. Tek toliko da se potpuno ne razbolimo od istine.
Jasna Jakšić
– – – – – – – – – – – – – – –
Prema tradicionalnoj geografiji u pojavnom svijetu (svijetu ekstenzije) koji možemo percipirati osjetilima, postoji sedam različitih vrsta klima. No, postoji još jedna, osma vrsta klime, čije ekstenzije i dimenzije, forme i boje, za razliku od karakteristika fizičkog svijeta, nije moguće percipirati osjetilima Taj međusvijet je mundus imaginalis, alam al-mithal; mjesto izvan mesta, „mjesto“koje nije označeno na topografskim kartama. Ipak, za razliku od utopije Thomasa Moora, Na-koja-Abad, nigdjezemlja, je stvarna, baš kao i svijet osjetila i svijet intelekta.
Tako nam se čini da su konstitutivni lingvistički elementi Sohravardijevog neologizma iz 12. stoljeća identični kao blizanci onim Moorovim, pa ipak, postoji razlika, diferencijal duše, područje Na-koji-Abad-a; čija topografija je, kako nam je sugerirano, upravo onakva kakvom ju doživljavaju oni koji su zaista bili tamo. Jednom kada pređete granicu , stupite u Na-koji-Abad, pitanje GDJE (UBI; KOJA) gubi smisao. Zapitajte se: „Jesam li sada/ovdje?“ što znači kada kažemo „otići iz gdje“. Organ pomoću kojega se odvija ta migracija, taj povratak ab extra ad intra, nisu ni osjetila, ni karakteristike tjelesnog organizma, niti čisti intelekt. To je aktivna imaginacija, magični međuprostor između misli i postojanja, koja dopušta transmutaciju unutarnjih stanja u „ekstenzivne“vizije-događaje. Sama po sebi, ova transmutacija je ono što stvara unutarnji ili vanjski prostor, uzrokuje postojanje prostora, blizine, distance i udaljenosti.
Zapitajte se :“Jesam li bio/la u gradu?“ Oblik pojavnosti pohranjen u imaginativnoj moći (hudur khajali) ni u kojem slučaju nije inferioran oblik ili iluzija; on nam omogućava direktan uvid u ono što se ne može doživjeti osjetilima. „O Bože, predoči nam stvari onakve kakve jesu“. Ibn Arabi tvrdi da Bog kreira pojavnost imaginirajući je. Kreacija je u osnovi teofanija (tajalli) tj, manifestacija ili pojava Boga, a kako je aktivna ljudska imaginacija sama organ apsolutne teofanijske Imagincije (takhayyal mutlag) iz toga slijedi da je sva ljudska kreacija čin božanske moći (Abd al-karim Jili). Kada u mislima konfigurirate formu, ta konfiguracija i imaginacija su stvorene. One postoje u vama. Zahvaljujući tome, vi ste stvoritelj (al-Hagg).
Organ aktivne imaginacije je srce; njegova kreativna moć je himma ( čiji sadržaj možda najbolje sugeriran grč. riječju enthymesis koja označava čin meditacije, shvaćanja, imaginacije, projekcije, vatrene želje). Funkcija himmae je dostizanje istinskog znanja nedostupnog intelektu, koji je sam po sebi ( kao u Valentinijanskoj gnostici) nedovoljan. U perzijskoj ghazal tradiciji, grad je područje racionalnsti, dok je divljina područje transracionalnog, onih koji su nadišli granice racia i putem srca zašli u područje intuitivnog znanja. Dok „trezveni“intelekt percipira mnogostrukost i distancu, aktivna imaginacija, otkrivajući jedinstveno znanje ili blizinu, stvara „opijenost“koja zasljepljuje razum. Prema Ibn Arabiju, oni koji mogu doživjeti oboje održavaju željenu ravnotežu između razuma (trezvenost, distanca, različitost, civilizacija) i otkrivenja (opijenost, jedinstvo, blizina, divljina). Postoji i viši oblik trezvenosti koji stvari dožiljava onakvima kakve jesu, a može se postići samo nakon opijenosti.
Zamrljaj svoj molitveni tepih vinom (Hafez). . . . .
Ovaj je tekst kompilacija zapisa iz: „Kreativna imaginacija u Sufizmu Ibn Arabija“ Henry Corbina (Routledge & Kegan Paul, London 1970); njegovog „Mundus Imaginalis“; (http://www.hermetic.com/bey/mundus_imaginalis.htm),i „Sufizma“ William Chitticka (One World, Oxford 2000) ; zasićen je citatima iz sufističkih tekstova i Kurana.
Rebecca Bligh
– – – – – – – – – – – – – – – – – –
Lala Raščić, 1977, rođena u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Završila školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu 1995. Diplomirala na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 2001. Aktivno izlaže od 1998. u Hrvatskoj i inozemstvu na brojnim skupnim izložbama, filmskim festivalima i na nekoliko samostalnih izložbi. 2004 završila je dvogodišnji postiplomski program na Rijksakademie van Beeldende Kunsten u Amsterdamu. Tijekom 2005 boravila je na umjetničkoj rezidenciji pri Platform Garanti Centru za suvremenu umjetnost u Istanbulu.
Kontakt lala.rascic@zg.htnet.hr gsm: +385 91 1310046
Postav: Lala Raščić, Jasna Jakšić, Antonia Majača
Tehnički postav i podrška: Marcell Mars, Mi2 lab
Web dizajn: Blaženko Karešin Karo
Radiodial aplikacija: Jeremy Birbach
Kustosice: Antonia Majača, Jasna Jakšić
Partneri The Israeli Centre for Digital Art, Holon.
http://www.digitalartlab.org.il
Waag Society, Amsterdam, Nizozemska
Nikša Rušić, UMAS, Split, Hrvatska/Croatia
Pro.ba, Sarajevo, Bosna & Hercegovina
Hrvatski filmski savez/ Croatian Film Club’s Association, Zagreb, Croatia
Zerynthia/RAM/ Soundartmuseum, Rome, Italy
mi2 lab, Zagreb
