predgovor Spomenka Nikitović
Poznavajući slikarstvo Ljubomira Perčinlića i to ponajprije onaj njegov segment star jedno desetljeće, kojeg je značaj osjetljivost i bestjelesnost linije, poluprozirnost i eteričnost boje, te krhkost mreža i rastera u kojima se humani titraj autorove ruke odražava kao potres u strukturi nalik prikazu moždane bure na encefalogramu, Perčinlićeva se skulptura promatrana kroz takvu mrežu sjećanja iskazuje tim više robusnom, grubom, pa i divljom. Ali da prva distinkcija nije i ona konačna, pa niti prvorazredna uvjerava nas pri tom povezujuća autorova osobina izričitog štovanja tvari. Koliko u svom slikarstvu drži do delicioznog pojavljivanja i nestajanja linije, odmjerenih i reduciranih kromatskih odnosa, toliko u svojim poglavito željeznim skulpturama štuje superiornu datost težine kojom one pritišću podlogu. K tome se takva stabilna mogućnost potencira gradbenom konstantom uvijek prisutnog položenog, svojevrsnog prizemljenog kvadra iz kojeg izniču nepravilni, čvrsti izdanci. U temelju teška, stabilna Perčinlićeva skulptura posjeduje odlučnost zaposjedanja prostora i trajanja u njemu, pri čemu je njezina baza zbijena masa komprimirana oblika kvadra sažete energije, iz koje s arhitekturalnom tendencijom bitka koji ima težnju da se uspravi izniču prema okomici izdanci jasne ekspresivne snage. Poticajnije odgonetanja jesu li posrijedi atributi muškolike tjelesnosti jest autorovo simultano bavljenje mutnom rubnom zonom između nepravilno geometriziranog i geometrijski organičkog, odnosno njegove omiljene mentalne navade da stalnim provociranjem konfinija nasuprotnih parova (poput geometrijsko i organičko, dio i cjelina, stabilno i nestabilno) dovodi u točku sumnje i njihove granice i nova pretapanja. A posrijedi je zapravo postupak dvostrukog kodiranja s mogućnošću iščitavanja različitim smjerovima. Prisjetimo li se začudnih efekata akvarelnih vibracija u slikarskim mrežama Perčinlića, koje producira zapravo intervencija oštrim grafitnim špicom ili čak skalpelom, ne znači da njegova skulptura nešto duguje njegovu slikarstvu, već da je naizgled paradoksalna nasuprotnost u prirodi postupka prisutna i istovjetna i kada se na njegovim skulpturama od bruniranog željeza pojavljuju efekti glatko zategnute kože, ali i u usjecima bridova provocira fini cimetasti prah korozije.
Posreduje li osobine robusne težine, Perčinlićeva skulptura istodobno pokazuje i mnogolike transformacije epiderme u rasponu od glatkih monolita i visoko sjajno elaboriranih oplošja, preko ukrajanja i više djelnih spajanja željeznog lima u nekim radovima, pa donjihove porozne izjedenosti i trošnosti, dematerijalizacije tkiva u prah, odnosno, svojevrsne entropije. Sukladnost gradbe u raznovrsnim medijima jamči u ovog autora ponajprije objedinjujući pogled na svijet, konzistentni svjetonazor, na što nanovo podsjećaju njegova ulja iz 60-tih godina s krajolicima komponiranim poput puzlea. Osnovne sastavnice tih krajolika s kromatski distingviranim obrađenim poljima koja se usijecaju u pejzaž, pokazuju začudne sličnosti s profilima Perčinlićevih skulptura, u jednom nasuprotno zamišljenom činu isjecanja takvih obrađenih fragmenata iz autorovih krajolika pojavljuje se elementarni oblik njegove skulpture. Nedvojbeno je da je u Perčinlićevu sustavu likovnog mišljenja položeno uravnoteženo i objedinjujuće načelo koje jednostavno predstavlja njegovmodel svijeta kao višeslojno koliko i višesmjerno funkcionirajuću cjelinu, što ponajbolje svjedoči lakoća prenosivosti tog modela iz slikarsko u skulpturalno i obratnim smjerom.
Spomenka Nikitović
Ljubomir Perčinlić rođen je1939. godine u Zenici. Likovnu akademiju u Beogradu završava1966. godine u klasi prof. Nedeljka Gvozdenovića. Redovni je profesor na Likovnoj akademiji u Sarajevu. Član je HDLU-a. Živi i radi u Zagrebu
