Sanjari
Suradnja sa srednjoškolcima konstanta je u umjetničkoj praksi Maje Hodošček, a razlog tome je nastojanje da se mikro intervencijama prodre u teško propusno tkivo školske institucije. Polazeći od razumijevanja škole kao jedne od institucija koje generiraju dominantno znanje umjetnica se obraća prvenstveno školarcima jer se od njih na neki način očekuje da to znanje bezuvjetno prihvate. Pritom je oni zanimaju kao misleći subjekti zbog čega umjetnica moderira samo inicijalni sadržaj i okvir kojeg hvata kamera, dok tijek procesa, kao i specifične reakcije i zaključke prepušta učenicima. Kroz aktivno sudjelovanje srednjoškolaca i korištenje videa, umjetnica nastoji dinamizirati polje edukacije koje shvaća kao rigidan sustav s mnoštvom zadanih pravila.
Video rad Što je zajedništvo?, 2016. nastavak je rada Sanjati društvo iniciranog na izložbi Tražimo naslov[1]. Riječ je o seriji radionica održanih unutar Škuc galerije na kojima su sudionici/e definirali vlastite refleksije na unaprijed zadane pojmove poput zajedništva, demokracije, ali i snova.
Pitanje “Što je zajedništvo?” srž je jednog od vizualnih eksperimenata čija je svrha bila mišljenje pojma čije je značenje rijetko dovedeno u pitanje. Za umjetnicu je bilo iznimno važno uputiti to pitanje pripadnicama generacije čiji se politički glas ne doživljava ozbiljno, dok istovremeno aktualna politička nastojanja iscrtavaju i njihovu budućnost. Za potrebe eksperimenta, Maja Hodošček pokazala je nekoliko preuzetih fotografskih dokumenata koji prikazuju primanje u pionire, sastanak političkih predstavnika Europske Unije, medijsku fotografiju izbjeglica, te OHO grupu u selu Šempasu u kojem su osnovali komunu. Ideološki vrlo različite, fotografije funkcioniraju kao podtekst razmatranju pojma zajedništva, a sudionice su pozvane da opišu kako doživljavaju sadržaj predočenih slika. Naposljetku, na pitanje “Što je zajedništvo?” one odgovaraju s četiri crteža, a proces crtanja zabilježen je kamerom. Iako su sve sudionice podjednako reagirale na sadržaj fotografija, njihovo razumijevanje zajedništva posve se razlikuje. Upravo ta heterogenost mišljenja o naizgled monolitnom pojmu zanima Maju Hodošček.
Stoga video rad Što je zajedništvo? poimanje i imaginaciju zajedništva prikazuje heterogeno. Ukazujući na fragilnost tog imaginarnog konstrukta umjetnica između redova aktualizira pitanja o tome tko zapravo iscrtava njegovu dominantnu definiciju.
O krhkim temeljima zajedništva govori i filozof i pedagog Michael Apple: “Svi trebaju sudjelovati u određivanju toga što je zajedništvo. Potrebno ga je neprestano graditi.”[2] Razlog zašto je potrebno iznova preispitivati taj konstrukt leži u tome što se pripadnici neke zajednice kulturološki neprestano mijenjaju zbog čega vrlo rijetko svi sudjeluju. Jer homogena zajednica nikada ne podrazumijeva sve. I zato govoriti o svima znači negiranje dominantne kulture koja se površno predstavlja kao kultura kojoj se svi, bez obzira na to koje obrasce življenja ispunjavaju, trebaju prilagoditi. Jer danas kultura nametnuta od strane većine jedina ima stvarnu moć, onu simboličnu i onu institucionalnu. Znakovito je što se kultura može nametnuti jedino institucionalnim putem, a kao što tvrdi Michael Apple upravo je škola jedna od institucija koja reproducira i podržava nejednakosti koje proizlaze iz pozicije moći i mogućnosti pristupa resursima. Iz tog razloga Apple prostor škole kao institucije vidi kao prostor gdje je moguće ostvariti zajedništvo.[3]
Upravo je jedan stvarni događaj u kojem je institucija škole doista postala lakmus papir zajedništva potaknuo nastanak video rada Žurim na nastavu plesa, ne mogu razgovarati, 2016. Radi se o recentnom pokušaju prihvaćanja izbjeglica u prostor đačkog doma u Kranju[4]. Naime, prijedlog ravnateljice da se u prostor doma smjesti grupa sirijskih maloljetnika dočekan je reakcijama neprihvaćanja od strane roditelja i zaposlenika lokalne škole, nakon čega su uslijedile i brojne demonstracije
Iz naslova rada Žurim na nastavu plesa, ne mogu razgovarati iščitava se izostanak uobičajenog verbalnog načina komunikacije. U videu umjetnica istražuje načine komuniciranja onoga što ne razumijemo kroz suradnju s mladim breakdancerima iz Celja koje traži da reagiraju na pjesmu Refugee to rapsirijskog benda Refugees of Rap. Prijevod otpjevanih riječi izostaje te se pretvara u ritam koji koristi formu dominantne hip hop subkulture, iako govori drugim jezikom. Plesači prate ritam na koji reagiraju pokretom. Timeprijevod uopće nije ključan element razumijevanja. Premda su i slovenski brejkeri i sirijskireperipod utjecajem dominantne subkulture, oni nisu reducirani, odnosno pojednostavljeni kako bi ih se moglo razumjeti. Francuski mislilac Éduard Glissant smatra da je “Čvrsto zacrtanu liniju bilo koje politike i preispitivanje ključno za bio koji odnos moguće pomiriti isključivo shvaćanjem da je nemoguće reducirati nekoga, bilo koga, na istinu koju nije sam proizveo. To jest u okviru neprovidnosti vlastitog vremena i mjesta.”[5]
Upravo neprovidnost koju Glissant spominje može poslužiti imaginiranju zajedništva koje se temelji na znanjima i značenjima proizvedenim od strane svih, poštujući njihovu heterogenost kao i pravo na proizvodnju vlastite istine. Uostalom, bez obzira na to postoji li razumijevanje među pripadnicima pojedinih kultura, škole kao institucije sudjeluju u mijenjanju svijeta, a njihova ideološka proizvodnja znanja uvijek ima posljedice.
Irena Borić
[1] Potrebujemo naslov, samostalna izložba Maje Hodošček, galerija Škuc, Ljubljana, 10. prosinnca 2015. – 15. sječnja 2016.[2] Košak, Klemen(2016.) Michael W. Apple. Intervju s filozofom in pedagogom. U: časopis Mladina 23. Ljubljana., str. 30
[3] Ibid. str 30.
[4] Košir, Izak.(2016). Šest otrok preveč. Mladina. Preuzeto s: http://www.mladina.si/172723/sest-otrok-prevec/, 14. kolovoz 2016.
[5] Glissant, Éduard. (2005.) Poetics of Relation. The University of Michigan Press: USA, p 194.
http://www.hodoscek.com/
Izložbu su podržali: Grad Zagreb, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Mestna občina Maribor
Izložba je otvorena do 24.9.2016.
