tri fotografska ciklusa
Središnja tema triju fotografskih ciklusa Manfreda Willmanna „Das Land“/“Zemlja“, koji je nastajao između 1981. i 1993., „Oman“ iz 1997. i „Japanese Food“/“Japanska hrana“ iz 2000., istodobno pokazanih u Zagrebu, jest registriranje, objektiviranje i vizualiziranje aspekata i pojavnosti – u najrazličitijim i često puta potpuno ambivalentnim detaljima – veza između čovjeka, njegove okoline i neposredna okoliša, sve ono što ga okružuje u socijalnom i prirodnom pejzažu u kojemu obitava i djeluje. Sjajni Willmannov ciklus „Das Land“, pokazivan diljem svijeta, u najprestižnijim muzejima (dio ciklusa otkupio je newyorški Muzej moderne umjetnosti) očituje da se njegov autor, barem u ovom slučaju, kani bjelosvjetskih i velikih tema i da je usredotočen na samo jedan socijalni (ruralni) segment, ali kojim se suvereno kreće kao njegov autentični poznavatelj i u kojemu njegovo za „socijalu“ posebice senzibilizirano oko prepoznaje šarolik mozaik svakojakih, društvenih i privatnih, često puta i izrazito intimnih detalja iz seoske sredine i druženja mještana.
Ciklus čini 60 fotografija ostvarenih bez posebnih priprema i laboratorijske dorade i predstavlja vrlo osobne fotografske zabilješke ljudi i prirode u općini Grossradl, u zapadnom, ruralnom dijelu štajerske. Dvanaest su godina te zabilješke vođene kao svojevrstan subjektivni fotografski dnevnik koji podastire ne samo panoramu, nego i cijeli univerzum različitih prizora koji dokumentira puninu malomišćanskoga života u pokrajini. To su izražajne i sugestivne fotografije intimističkog naboja koje uprizoruju duhovnost i ljepotu konkretna krajolika, koju pojačava i sjenči nazočnošću lokalnih ljudi u njemu. Stopljeni s okolišem, autorovom gestom ukomponirani u nj, oni kao da su srasli s njim. „‘Das Land’ znači poznavati taj kraj, upoznati ljude i porodice koje tamo žive, njihov rad, njihove kuće, njihove prijatelje“, navodi Willmann. „Zemlja“,1981-1993 galerija Miroslav Kraljević, ožujak, 2002 Umjesto da se usredotoči na lokalne znamenitosti i živopisnosti, primjerice na štajerske i lokalne običaje, insignije i atribute, poput narodnih nošnji, folklora i na slične fenomene, umjetnik, u tom kraju očito već udomaćen i dobro prihvaćen od pučanstva kao drag gost pred kojim se ništa ne skriva – izbjegavajući bilo što režirati, kadrirati ili stilizirati – registrira male prizore u kojima je atmosfera opuštena i neusiljena, frivolne pojavnosti, brojne promjene u pejzažu tijekom godine, mijene u životu sela koje diktira promjena godišnjih doba, kako u krajoliku, tako i u životinjskom svijetu, da bi u konačnici stvorio bogat i nadasve uvjerljiv mozaik detalja koji zorno, s neskrivenim simpatijama za nj, dokumentira život – ulazeći u sfere društvenog života, poput zabava, proslava, plesove, ali i u svijet najveće privatnosti, poput djevojčina pranja nogu – podcrtavajući običnost i skromnost tih pučana – svakodnevnu rutinu domaćinstava i gazdinstava – u jednoj maloj, naoko potpuno nezanimljivoj sredini, kakvu, čini nam se, posvuda možemo pronaći. Willmannove su fotografije ponekad naturalistički okrutne, poput one na kojoj se pojavljuje mačka okrvavljene njuškice, ili ona sa svinjskom glavom u kotlu prepunu okrvavljene vode ili pak slika jetre koja se suši na stablu, a ponekad su i svjesno sentimentalne. „Pritom se sentiment miješa s grubošću, život i smrt opstoje u bliskom dodiru svakodnevice, grube seljakove ruke drže s puno suosjećanja malog zeca, a odrezana svinjska glava pliva u krvavoj tekućini plastične kante“, zapisao je Vinko Srhoj. U njegovu samopredstavljanju kao zadovoljna čovjeka Willmann u seljaku decentno registrira i osjećaj dosade i rezignacije kao posljedice staložena života u kojemu je sve, iz dana u dan, pomno isplanirano i u skladu s tim već se stoljećima odvija po ustaljenu i skučenu ritualu – životom koji živi, sredina se bori za svoje običaje i opire promjenama koje donosi današnja civilizacija (u njoj i agresivno nam nametana globalizacija), a koje su, poruka je ciklusa, neizbježne. U svakom slučaju, Willmann je „napipao“ mjesto gdje je diskrepancija između svijeta i ja najmanja i najtanja. Formalno gledajući, Willmann dodatno bljeskalicom osvjetljava fenomene koji su zaokupili njegovu pozornost „kako bi se motiv istaknuo u potpunoj svjetlosnoj izvjesnosti, predstavio bogatstvom detalja, pa i onih koji vode vlastiti pun život mimo središnjeg motiva. Tu je i specifično kadriranje u kvadratnoj formi koja reže snimljeno, bez potrebe za cjelinom ili udaljavanjem od motiva kako bi u njega stalo sve što ga čini cjelovitim“ (Srhoj). Sličan pristup, samo sa skromnijom nazočnošću samih ljudi, Willmann očituje i u ostala dva ciklusa kojima se predstavlja zagrebačkoj publici. Posebice toplo u ciklusu „Oman“, gdje se obreo kao turist, pristupa pustinjskom podneblju. U Willmannovoj intepretaciji pustinjske zbilje svaki detalj pustinje u svojim je vizualnim atrakcijama jedinstven i lijep, paradoksalno, nikad jednoličan ni dosadan. Putujući potpuno ravnom pustinjskom cestom – dugačkom tisuću kilometara – poručuje da je pustinja samo naoko neživotan Zemljin dio, da je u njoj, dapače – oslobodimo li se uvriježenih stereotipa – lako uočiti estetsko obilje, vizualnu raznolikost koju čini priroda u svojoj neprestanoj mijeni i jedinstvenosti svojih fenomena. Zbog prirode samoga motiva, a i očigledno ponesen širinom horizonta, Willmann u ovom ciklusu rabi učinkovitiji i efektniji panoramski format. Iako je čovjek sa Zapada, očituje razumijevanje i izuzetno snažnu simpatiju za prizore i situacije iz pustinje, od kojih mu se neki, nema sumnje, čine paradoksalnima. Reljefi golemih dimenzija nalik, primjerice, zapadnjačkim džambo-plakatima, s motivima deva i ostalih životinja koje obitavaju u omanskoj pustinji, postavljeni uz cestu u ritmu od svakih pedesetak kilometara, dočaravaju – jer su turisti rijetki – samim Omancima pustinjsku faunu koja je malobrojna, a pustinja uistinu golemo prostranstvo, pa su neke životinje toliko rijetke da će njihove primjerke Omanac teško sresti, ali i takvo što je moguće, a kada se dogodi, može imati tužan epilog, što na jednoj fotografiji dokumentira devina strvina ostavljena pticama grabljivicama na samoj cesti. Willmann je zadivljen i bogatstvom Omanaca koji, primjerice, oko tih reljefa, dakle usred pustinje, uzgajaju po nekoliko palma, što znači, među ostalim, da za taj nasad moraju osiguravati vodu, a jednako je fascinantno dovode li je izdaleka cjevovodima ili na neki drugi način.
„Japanska hrana“ , 2000 Willmann je posebice oduševljen Omancima, za što je amblematski prizor u kojemu omanska mladež – na pustinjskom suncu i k tomu na desetak centimetara debelom sloju prašine u kojemu se skriva nebrojeno krupno, poput loptica oblo kamenje – igra nogomet, za što je potrebna viteška, gotovo nadljudska snaga. Ti prizori kao da govore o univerzalnoj snazi i nepokolebljivosti čovjeka da se prilagodi svemu i da izađe nakraj sa svim izazovima i iskušenjima što mu ih nameće priroda – pri čemu ono što se događa u pustinji spada u ekstremnije uvjete – i da ništa u prirodi ne doživljava kao ograničavajuće čimbenike, nego, dapače, kao stimulirajuće izazove. Ciklus „Japanska hrana“ dio je slične autorske optike. Snimljenim (ili kao ready-made „pokupljenim“ kao slikovni materijal iz tamošnjih masovnih medija?) primjerima posebno pakiranih namirnica, koje izdvaja iz familijarna mu okoliša i potrošačkoga, niskopoetološkog konteksta i tiska na sterilno bijelu pozadinu. Willmann ovdje ne uspostavlja ni najdecentniji metajezik, on samo svjedoči kako je u pakiranje hrane utjelovljena tisućljetna japanska kultura. No primjeri te sofisticirane prakse stvaraju most asocijacija između istočne i zapadne kulture i umjetnosti. Kockica japanske instant juhe, primjerice, svojom strukturom i reljefnošću asocira na assemblage francuskoga Novoga realizma, pločica crne alge, u koju Japanci umataju neka jela ili je jedu kao prilog, svojom je jedinstvenom reljefnošću nalik artefaktima najprofinjenijih europskih majstora informela, boca sakija, snimljena iz ptičje perspektive, nalik je ostvarenju kakvoga europskoga minimalista… U sva tri ciklusa Willmann, kao autor visoke vizualne kulture, erudicije, metijera, osjećajna oka i grafički čistih rješenja – otvoreno ili decentno – stvara atraktivne portrete različitih krajeva na Zemlji, i to s izuzetnom osjetljivošću za egzistencijalni položaj čovjeka i njegovu udomljenost u svijetu koji mu je pripao. Tri su pokazana nam ciklusa tek djelić Willmanova opusa, pa obveza naše sredine da ga kao autora antologijskog opusa dolično predstavi i dalje ostaje otvorenom.
Ivica ŽUPAN
biografija: Rođen 1952 u Grazu; slobodni umjetnik, živi u Grazu/Austria 1966-1970 studira HTBL fur Dekorative Gestaltung Graz 1970-1971 Meisterklasse fur Gebrauchsgrafik, HTBL Graz 1974/75 Direktor Fotogalerie im Schillerhof, Graz od 1975 Direktor Fotoreferates und seitdem (mit Christine Frisinghelli) Organisation des Ausstellungs- und Symposionsprogrammes im Forum Stadtpark, Graz / Organization of exhibition programme dedicated to the contemporary international photography, Symposiums on Photography (with Christine Frisinghelli) 1980 osnivač i do danas izdavač Internacionalnog magazina CAMERA AUSTRIA
Predavanja Austrija, Njemačka, Francuska, Meksiko, Norveška, Italija, Hrvatska, Nizozemska.
Nagrade: 1982 Forderungspreis fur kunstlerische Fotografie des BMfUK Landesforderungspreise fur Fotografie (zuletzt 1987) 1988 Arbeitsstipendium des BMfUK fur kunstlerische Fotografie 1988 Preis „Kulinarisches Osterreich“ 1991 Rupertinum Fotopreis 1993 Rom-Stipendium des BMfUK 1993 Wurdigungspreis fur kunstlerische Fotografie des BMfUK 1994 Kulturpreis der Deutschen Gesellschaft fur Photographie fur die Herausgabe von CAMERA AUSTRIA und die eigene kunstlerische Arbeit
