Treći mjesec 2000-te pamtim kao razdoblje moje intenzivne emotivne, pomalo i egzistencijalne, a gledajući ukupno, gotovo esencijalne – krize. Stres, strah, samoća, nesigurnost, bijes, frustriranost i ostali slični demoni “ispirali” su me svakodnevno. Pun samosažaljenja, smatrao sam se jadnim zombijem, a iz takvog stanja mogući izlaz vidio sam u pretjerano “upadljivom” ponašanju (danas bitno reduciranijeg intenziteta) koje je zadovoljavalo kriterije građanskih kategorija; rubno, rizično, neodgovorno, nemoralno pa i protuzakonito. No, meni to nije u potpunosti smetalo, dapače, pomalo sam i uživao u svojoj nesreći, ali stvarno samo malo i to iz razloga što sam iz nje crpio inspiraciju za svoj kreativni rad. Na neki način, “dobrovoljno” sam se podvrgnuo uvelike vlastitom eksperimentiranju na sebi. I tako, jednoga dana, “sav nikakav” i u potrazi za društvom te toplinom “ljudske riječi” i prostora, navratio sam do Devića (bezbrižnog i sretnog) gdje smo se na njegovu inicijativu, a u “žaru zajebancije” nekakvim omamljujućim sredstvom “urokali ko zvijeri”, na što je on donio kameru koja je svirepo istinito zabilježila (i to u dva navrata u roku od par dana) naše (naročito moje) “uslagirano” glupiranje. To sam kasnije nazvao akcionističkim performanceom “nadimljenim” vlastitim “proegzorcističkim” egzibicionizmom. Uglavnom, privremeno sam uspio zaliječiti dio svojih duševnih rana dok bi njihove potencijalne recidive trebala neutralizirati i ova izložba. Ideja “CRKVE” “objavila” mi se je nekoliko mjeseci po nastanku filma, a nakon internog “flesa” – objave domislio sam se njenom obrazloženju. Dakle (bla – bla) u kontekstu mog eskapističkog svjetonazora, svoj život smatram nekom vrstom kvazispontanog performancea (umjetničkim djelom), a svoju umjetnost analitičkom simulacijom proživljenog – u kojoj zapravo živim. Znači (na sreću ili na žalost) život živi (preživljava) mene, a ja živim (proživljavam) umjetnost. Nadalje, karakterizira me moj “ziheraski” animizam koji u spoju s preosjetljivošću (razmaženosću) na sve s čime sam (makar u mislima) u interakciji, za rezultat često ima posvećenje, fetišizaciju, ritualizaciju i sl. (nekim medijem ili mnome) – moje svakodnevnice. Iz te prakse proizlazi i ideja o “pocrkvljenju” egzistencijalnog prostora u okviru čega crkvu shvaćam kao kombinaciju onih okolnosti iz kojih izlazim “pročisćeniji” i rasterećeniji tj. religioznije predan vjeri u sebe ili već u nesto što me čini zadovoljnijim, pa zvalo se to i Bogom. Svejedno. Ovisno o raspoloženju. Raspoloženje je “odlučilo” i o realizaciji ideje izložbe, dakle, “CRKVA” nije nastala na osnovi svjesnog kreativnog predumišljaja već striktno nagonski – “na oštrici trenutačne situacije”. Loša strana takvog načina razmišljanja u tome je da ono ponekad (kao da) priziva negativnosti kojima se, u okviru ovakvih navika, zapravo “hrani” moja kreativnost. Da još malo zakompliciram, unutar metafizike crkve, nasuprot beskonačnim kombinacijama mogućnosti stvorenih u objektivnoj (javnoj) stvarnosti (životu) stoji moja (privatna) zainteresiranost za povremeno gubljenje sebe (identiteta) u kojekakvim stanjima svijesti ili njihovim mješavinama koje mogu nastati zbog premorenosti, prevelike koncentracije, omamljenosti (opijenosti, opojenosti) i općenito uslijed bilo kakvih preopterećenosti psihofizičkih kapaciteta, a sve uglavnom pod utjecajem raznoraznih svjetonazora i sl. Tu neizostavno spadaju i flash – backovi koji se iz prijasnjih “sanjanja” u budnom stanju kao dodatna opterećenja javljaju i u recentnijim “mentalnim kondicijama”. Inače, svi ti psihodelični miksevi i sempliranja, odnosno autogena poigravanja relacijama; svjesno – nesvjesno, san – java , stvarno – virtualno, nepresušna su inspiracija umjetnicima jos od pradavnina. Dosljedno tome, video i TV (cyber i sl.) mediji su električnom (elektronskom) svjetlosću materijalizirani arhetip čovjekovog prozora u svijet snova. Gledajući izvjesnu snimku (virtualnu avet) na ekranu , prosječni gledatelj se manje – više nesvjesno odvaja od svoje objektivne stvarnosti i poistovjećuje se s projiciranom, a držeći se i dalje iskustveno stečenih navika percipiranja (zamislja bol, ugodu, dodire, klimu, veseli se, tuguje itd.) 3D prostora(slike). U stanju teleTVmentalne hipnoze prebacuje se iz osobnog “stvarnog” (virtualnog) u javno “virtualno” (stvarno), a sve to posredovanjem emitirane snimke (stresnog prijenosa 3D sveobuhvatnosti u 2D (de)konstrukciju) tj. filma koji je, za mene, pojam onog sto se tradicionalno naziva svijest. živeći živote (ovo — onostrane i kojekakve već) živimo ‘filmove’ o sebi, ne osjećajući katkad razgraničenja (ni ima li ih) između sna i jave, javnog i privatnog, tuđeg i svojeg itd. U svjetlu ovog principa, galeriju “CRKVU” treba spoznati kao interdimenzijsku transmisionu kapsulu koja pluta na osnovi pretapanja osobnog “filma” sa video filmom, a ovih s fetišiziranim predmetima (hologramima) primjetnima (medijski dekodiranima) na snimci. Namjestaj = relikvije, moje slike iz 95/96 god.= ikone, akteri = duhovi. Navedeni artefakti i njihovi međuodnosi imaju zadaću sugerirati (u svijesti gledatelja – sudionika) dematerijalizaciju tvarnog odnosno digitalizaciju postojećeg, odnosno poistovjećivanje mozga s “glavom” video kamere. Kamera je, u biti, taj nevidljivi supervizor (Bog) galerije (crkve) i “muvinga” u njoj – unutar čijih zakona bi gledatelj (video glava) trebao poprimiti (snimiti) konotaciju iskupitelja ljudskih grijeha (“mastera”), dok je čovjek (kod) spoznatljiv jedino jos putem TV signala i to posredstvom svoje ispovjesti (snimke), koja posvećuje sve izloženo kao sto npr. rock zvijezde svojom slavom posvećuju (i tržisno uzdižu) svoje instrumente, hitove i ostale osobne stvari. U ovakvoj euforičnoj konstelaciji vrijednosti nebitno mi je naknadno montiranje i dotjerivanje snimke efektima, važna mi je isključivo životnost u spoju sa zabavom koju mi pružaju bezgranične mogućnosti suvremene umjetničke prakse spojene s postindustrijskim ikonoklazmom. Navedeni pojmovi čine, ali i “jesu” moja aktualna religija. Ovaj tekst je površina (ekran) meni “nedohvatnog”, a navodnici, zagrade, fraze, lokalizmi i eventualne nebuloze su šumovi i greške u reprodukciji, interferencije, mješanje kanala, nestanak slike, gubljenje signal … (Marijan Crtalić)
Marijan Crtalić rođen je 8.5.1968. godine u Sisku. 1987. godine završio školu primjenjene umjetnosti u Zagrebu. 1992. godine diplomirao slikarstvo u klasi prof. Vasilija Jordana na ALU u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu i Sisku, adresa: Ruđera Boškovića 38, 44 000 SISAK, tel: +385 (44) 530 138, +385 (1) 4823 780
SAMOSTALNE IZLOŽBE:
1993. – Starački dom, Sisak ,1994. – Galerija DUH, Zagreb / Muzej Sisak, Sisak ,1995. – ZAP, Sisak / Gradska kavana, Sisak ,1996. – Gimnazija, Sisak / OK Gjuro II, Zagreb / Cafe bar Nera, Sisak ,1997. – Space regeneration, Galerija Sv. Kvirin, Sisak ,1998. – Parapsihijatrija / Parapsychiatry, Kula Lotrsčak, Zagreb ,1999. – Transcedentalna teleportacija / Transcendental Teleportation, Galerija SC, Zagreb / Power machine redeconstr …, Galerija VN, Zagreb
PERFORMANSI: 2000. – s K.Gojanović, Galerija SC, Zagreb // Osveta / Revenge, Art radionica Lazareti, Dubrovnik // Pomirenje istoka i zapada / Conciliation of East And West, cafeArion, Zagreb // – Unatoč neznanju sviranja klavira / In Spite of No Piano Playing Skills, CZK, Sisak
SKUPNE IZLOŽBE: 1991. – Izložba pejsaža studenata slikarstva ALU, Galerija Stećak, Klek // Izložba Studenata ALU, Galerija VN, Zagreb ,1992. – Oči istine // Eyes of the Truth, studenti ALU, Galerija Gradec, Zagreb ,1994. – Sisak Zagrebu-Zagreb Sisku, MUO, Zagreb ,1995. – Metamorphogenesis, Likovna radionica SESAM ±95, Gradska galerija Motovun – koautor i suorganizator // Dubrovnik, Galerija SC, Zagreb // Recentno u umjetnosti Siska / Recent art from Sisak, Muzej Sisak, Sisak ,1996. – Franjevački samostan, Tomislavgrad // Autoportreti / Selfportraits, Galerija Ulrich, Zagreb // Dječje selo, Lekenik // Muzej Sisak, Sisak ,1997. – Izložba zbirke slika Muzeja Sisak, Sisak // Instalacije / Installations, Galerija VN, Zagreb // Sisački slikari, Hum // Sisački slikari, Buzet ,1998. – 33. zagrebački salon / 33th Salon of Zagreb, Zagreb // 25. salon mladih / 25th salon of Youth, Zagreb // Izložba i aukcija slika, Slatina ,1999. – Nedjelja na selu / Sunday in Village, Attack, Zagreb // Sisački likovni umjetnici, Muzej Sisak, Sisak // Mail art, Karlovac ,1999. – Mail art, Galerija VN, Zagreb // Sisački likovni krug, Galerija Modić, Buzin ,2000. – Novi početak / New Begining, Studio SC, Zagreb // autor i suorganizator – CafeArt Zone, CafeArion, Zagreb // autor i suorganizator // 10 mladih autora / 10 Young Artists, CafeArion, Zagreb (autor i suorganizator) // što, kako i za koga / What, How, For Whom, HDLU, Zagreb // Balkan video federation / Balkan Video Federation, Centar za savremenu umetnost, Beograd // Salon mladih Siska, CZK, Sisak
LIKOVNE KOLONIJE: 1995. – Neum 1996. // Tomislavgrad // Lekenik ,1997. – Karin 1999. // Tragom Petra Zoranića, Privlaka
PROJEKTI: 2000. – Novi početak, Studio SC, Zagreb
NAGRADE: Nagrada Salona mladih Siska – Sisak, CZK, Sisak
