intervencija u javnom prostoru i izložba
Unatoč činjenici da je suvremena umjetnost već odavno nadišla modernističke dogme koje umjetnost definiraju kao autonomni i nedodirljivi objekt koji svoj susret s publikom ostvaruje unutar zaštićenog volumena „bijele kocke“, te unatoč desetljećima starim maštanjima o izjednačavanju umjetnosti i života, praksama umjetničkog djelovanja izvan granica umjetničkih institucija, „izlaženja“ umjetnosti na ulicu itd., iskustvo rada na području suvremene umjetnosti pokazuje da ona još uvijek otežano pronalazi puteve komunikacije sa širom publikom te se previše često stječe dojam da su njezini krajnji konzumenti uvelike identični onima koji ju i proizvode. Galerija Miroslav Kraljević novom programacijom u 2006. godini nastoji načiniti obrat takve situacije, polazeći prije svega od preispitivanja vlastite povijesti, strukture i uloge na sjecištu postojećih, a zatim i mogućih, koordinata umjetničkog sistema, urbanog prostora i društva. Tako se projekt „Susjedstvo“ autorica Ane Bilankov i voditeljice galerije Antonije Majače, kroz radionicu sa studentima i njihov angažman u procesu konceptualizacije i realizacije rada, bavio upravo „izlaskom“ galerije u neposredni okoliš četvrti u kojoj djeluje, istražujući protagoniste drugih javnih djelatnosti u susjedstvu, poput kafića, restorana, frizerskog salona, automehaničarske radnje, tržnice itd., objavljujući na neki način prisutnost galerije u neposrednoj blizini i pozivajući na sudjelovanje u njenim aktivnostima i recipročnost u „korištenju usluga“. Rad Ane Hušman, putem istraživanja i uključivanja u projekt članova amaterske likovne sekcije KUD-a Ina, bavio se oživljavanjem povijesne veze galerije s KUD-om Ina, te povezivanjem umjetnika amatera (djelatnika Ine) s programom galerije, kao i sa suvremenom umjetnošću općenito. Oba projekta oprimjeruju stav da je jedna od ključnih željenih kvaliteta suvremenih institucija njihova gostoljubljivost, kako ističe Charles Esche[1], pozivajući se na Derridin koncept gostoljubljivosti, istovremeno podsjećajući i na kritičku ulogu institucija izraženu riječima Vita Acconcija: „Moguće je misliti galeriju kao mjesto susreta, mjesto na kojem se zajednica poziva na red, na kojem okupljanje zajednice ima određenu svrhu.“ Jedan od problema (ne)komunikabilnosti suvremene umjetnosti danas je još uvijek, čini se, njezina otuđenost, koja očito stvara dojam da su samo rijetki pozvani na sudjelovanje.
Rad Marija Čaušića bavi se upravo tom otuđenošću umjetnosti, njezinom „neporoznošću“ u odnosu na javni prostor zajednice. Čaušićev rad bazira se na jednostavnoj zamjeni sadržaja dvaju prostora stavljenih u opoziciju, ali i komunikaciju: prostora galerije i prostora ulice. Video-rad s prikazima uličnih grafita nasilnog i vulgarnog sadržaja postavljen je kao izložak u galeriji, a vanjski prostor galerije tj. zgrada Ine u kojoj je galerija smještena, okružen je natpisima koji predstavljaju citate nekih od ključnih protagonista umjetnosti 20. stoljeća. Ploče s natpisima postavljene na ulične lampe simuliraju prometne znakove, te se takvom mimikrijom prilagođavanju vizualnom jeziku ulice, dodajući mu novi sadržaj: izjave umjetnika koje na različite načine definiraju umjetnost i umjetnika, od modernističkih postavki o umjetniku kao uzvišenom geniju (koja nažalost još uvijek, uz dogmu o talentu i vještini, preživljava kao općeprihvaćen laički stav) do „warholovskih“ koji u potpunosti relativiziraju takvu tezu. Citati su postavljeni upravo po principu teze i antiteze, kako bi prolaznike potaknuli na razmišljanje ili barem izazvali interes, a u najboljem slučaju i reakciju. Forma slogana ili parole još je jedna karakteristika ovih „umjetničkih“ znakova koja im omogućuje neotežano prilagođavanje zakonitostima urbanog prostora. U društvu u kojem se javni prostor svakim danom sve više privatizira, nadzire i zakupljuje, preplavljeni smo mnoštvom agresivnih reklamnih i političkih slogana i poruka. Budući da je odašiljanje poruke neposredno na ulicu nužno efektna strategija pri kojoj je nemoguće „promašiti“ recipijenta, logično je da su se sličnim metodama služili mnogi umjetnici i aktivisti, te je ilegalno ispisivanje grafita sastavnim dijelom mnogih povijesnih revolucija i akcija koje problematiziraju široki raspon društveno-političkih pitanja. Danas, međutim, kada je samo grafiterstvo pripitomljeno i namamljeno u sferu „lijepih umjetnosti“, a javni prostor sve više nadgledan i privatiziran, ilegalno odašiljanje poruka svijetu putem uličnih napisa često je ograničeno na gradske periferije te na sadržaje nemoći koje vidimo u Čaušićevom video-radu: nasilje i primitivizam.
Citati, poput reklamnih slogana, predstavljaju kondenzirane misli kojima smo često skloni pridavati više značenja i značaja nego što zapravo posjeduju, a istovremeno citati samim postojanjem svome autoru osiguravaju status važne ličnosti. Citati simboliziraju potrebu za instant znanjem, brzom informacijom, bljeskom inspiracije, prepoznavanjem umjesto razumijevanja… Na Internetu postoje pretraživači posvećeni isključivo citatima, razdijeljenima po područjima i autorima, a postoje i stranice koje upravo umjetnicima nude uvijek svježe citate umjetnika u trenucima stvaralačke krize. Iako se, dakle, na semiotičkoj razini citati umjetnika postavljeni u javni prostor mogu promatrati kao skup oglašivačkih parola ispražnjenih od značenja, oni u ovom slučaju nisu temeljeni na promoviranju jedinstvene ideologije ili viđenja umjetnosti, već nude mogućnosti višeznačnog iščitavanja i, možda, otkrivanja novih načina komunikacije „umjetnosti i života“.
Čaušićev rad doslovno postavlja umjetnost (shvaćenu kao umjetnički rad, ali i skup objekata koji imaju zadaću simbolizirati umjetnost) na ulicu, čime i sama galerija, kao mjesto proizvodnje umjetničkog diskursa, zadobiva obnovljenu vidljivost. Ona se iskazuje ne samo u odnosu galerije prema vanjskom prostoru, prolaznicima na ulici, već i u odnosu galerije prema zgradi u kojoj se nalazi – tvrtki Ina (jednome od sponzora galerije) odnosno njezinim djelatnicima. Koliko su oni svjesni postojanja galerije i njenog programa, činjenice da je prije 20 godina nastala upravo iz potrebe radnika za dodatnim kulturnim sadržajima, ali i potrebe poslovođa za uspostavljanjem modela kontrole nad slobodnim vremenom radnika i njihovim aktivnostima? Koliko su svjesni činjenice da i oni svojim radom stvaraju dio kapitala kojim se financira suvremena umjetnost i što misle o tome? Projekt Andree Fraser u Generali Foundation u Beču bavio se upravo istraživanjem odnosa dioničara, direktora i radnika osiguravajućeg društva Generali prema istoimenoj kolekciji suvremene umjetnosti koju ono sponzorira. Razgovori sa zaposlenicima tvrtke i istraživanje povijesti Fondacije otkrivaju vrlo oprečne stavove prema Fondaciji. Vlasnicima je stalo do održavanja pozitivnog imidža tvrtke u društvu a „obični“ radnici često su bili revoltirani činjenicom da se novac izdvaja za umjetnost koju i ne razumiju umjesto za poboljšanje njihovih radnih uvjeta, te su zabilježene i protestne reakcije na, primjerice, uklanjanje sobnog bilja i postavljanje pojedinih umjetničkih radova na njihovo mjesto u prostorima tvrtke.[2] Postavljanjem znakova (citata umjetnika) oko i na ulazu u zgradu Ine, galerija povećava svoju vidljivost ali se, potencijalnom provokativnošču toga čina, istovremeno i svjesno „razotkriva“ i destabilizira.
Istovremeno, sama tvrtka transformira svoj način prezentacije, manifestirajući svojevrsnu zabunu ili marketinšku nedosljednost, te umjesto slogana „Ina -život u pokretu“, prolaznici i radnici tvrtke nailaze na analognu formu u, primjerice, poznatoj dosjetci Ivana Kožarića: „Umjetnost izmiče -to je konstanta“, čiji se sadržaj može shvatiti gotovo kao ironični komentar reklamnih slogana koji stvaraju iluziju da se sve može posjedovati. Neki od citata navode nas da se upitamo kako su zaslužili ulazak u imaginarni muzej „velikih i originalnih“ misli. Po čemu se, primjerice, izjava Henrija Matissea „Rad liječi sve“ (provokativno postavljenog pred ulazom u samu zgradu kao pozdravna poruka radnicima prije odlaska na posao) zapravo razlikuje od srodnih „svakodnevnih“ i anonimnih poslovica ili pak, one ozloglašene: „Arbeit macht frei“? Citati umjetnika, monumentalizirani i modificirani u prometne znakove, proput drugih parola i slogana, izmješteni su iz konteksta i na neki način lišeni sadržaja. U takvoj situaciji, primarna funkcija ovih „umjetničkih znakova“ ili "znakova (o) umjetnosti“ postaje komunikacija, koja se manifestira upravo kao poziv na stvaranje mogućeg konteksta. To je na neki način višestruka kušnja: za Inine djelatnike, galeriju, autora projekta, ali i same mudrosti te njima posredovane pokušaje hvatanja „konstantnog izmicanja umjetnosti“.
Ivana Bago
– – – – – – – – – – – – – – – – – – –
[1] Ch.Esche, „A Possibility Forum – Institutional Change and Modest Proposals“, Strategije predstavljanja 2 i 3, SCCA Ljubljana, 2004. [2] Sabine Breitwieser (ur.), „Occupying space. Generali Foundation Collection“, 2003.
– – – – – – – – – – – – – – – – –
Životopis:
Rođen 28. 06. 1972. u Osijeku. Diplomirao 2001. na odsjeku grafičkog slikarstva Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Živi i radi u Osijeku Born June 28, 1972 in Osijek. Graduated in 2001 at the Department of Graphic Painting, Academy of Visual Arts, Zagreb. Lives and works in Osijek.
– – – – – – – – – – – – – – – – –
Grupne izložbe (odabir)
2006 15. Dani hrvatskog filma, Zagreb 2006 4. Triennale grafike, Gliptoteka, Zagreb 2006 Revija jednominutnog filma, Požega 2005 22th Dokumentary film & video festival, Kassel, Germany 2005 Artimage 2005. Mala špijunka (Stefan Bohnenberger), Galerija likovnih umjetnosti, Osijek 2005 Nova Osječka likovna scena, Dom HDLU-a, Osijek 2005 INSERT retrospektivna izložba video umjetnosti, Muzej suvremene umjetnosti, Zagrebački velesajam 2005 Xfilm festival, Sofija, Bugarska 2005 International media arts and advanced music festival (Extended views selection), Toulouse, Francuska 2005 Spark video Canada, Ontario 2004 1st International Biennale for Young Artists 2004, Bucharest, Rumunjska 2004 Extended Views, Maastricht, Holland
2004 19.Slavonski biennale, Galerija Osijek 2003 3. Triennale grafike, Dom HDLU-a, Zagreb 2002 16. Trienale hrvatskog slikarstva (Plavi salon), Zadar 2002 18. Slavonski biennale, Galerija Osijek 2001 „Graddonji“, Muzej Slavonije, Osijek 2001 „Božić u Osijeku“, Muzej Slavonije, Osijek 2000 Galerija V. Nazor -Rektorova nagrada, Zagreb 2000 2. Trienale grafike, Umjetnički paviljon, Zagreb 2000 IVth Student International Art Biennale, City Museum of Skopje, Macedonia
– – – – – – – – – – – – – – – – – –
Samostalne izložbe 2005 Galerija Osijek 2004. „DISTANCE POINT“ (with D. Sušac, T. Matijević), Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb 2002. „NYLONS“, Hungary 2000. „IN“, Art-net Club, Zagreb
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Nagrade i priznanja 2004. Osijek, Ex aequo, 19. Slavonski biennale 2000. Zagreb, Rektorova nagrada, Sveučilište u Zagrebu 2000. Skopje, druga nagrada na IVth Student International Biennale.
