Marijan Molnar umjetnik jednosljednog, organskog, kontinuiranog rasta, rijetkih izlagačkih projekata u kojima problematizira dublja filozofijska, ontološka značenja. Umjetnost kao filozofija, ili umjetnost kao krik upozorenja u socijalnoj magli, univerzalizirala se u pokret u nas poistovjećen s tzv. novom umjetničkom praksom, onom konceptualnog, analitičkog i tautološkog predznaka, kojoj se i Molnar priklonio, slijedeći unutarnji poriv vlastitog mentalnog i osjećajnog sklopa. Misticizam simboličkih konotacija u primarno-funkcionalnoj paradigmi umjetničkih postupaka u prvom redu izbija dugoročnom strategijom zakučastih, slojevitih igara značenja brojeva. Sustav repeticije istovjetnih elemenata, frizno položenih na zidu, zaključuje se brojkom osam, naglašavajući u geometrijskoj progresiji logičan matematički rast gotovo grčke mjernosti značenjski bitno uslojen iracionalnim i ezoterijskim postulatima brojeva. 2+2=4, 4+4=8.
Dva je vječna dijalektika jedinstva suprotnosti, u egzistenciji, duhu i svemiru, ambivalentnost na kojoj oduvijek Molnar inzistira. Dva je broj sukoba, prijetnje, boli, trzavice u biću, dioba iz koje sve nastaje. Yin i Yang. Ženski princip. Nestalnost, mijena i fluidnost. Umnožene dvojke u četiri stoje na suprotnom simboličkom temelju: četiri je simbol osjetila, opipljivosti, čvrste materije, tijela. Osam će pak značiti broj kozmičke ravnoteže, a oborena osmica je, znamo, simbol beskonačnosti. Molnar u igri egzistencijalne dvojnosti istražuje odnos stvarnosti i iluzije.
Žlica – taj tako običan predmet- za njega će biti simbolom hrane, time i tijela, materije, neslobode u izboru koju nam priroda sebično od praiskona dade .Žlica kao ready-made predmet skriven u kutiji, preslikava se kao bijeli negativ otisak unutar crnilom zamrljanih polja nihilističke, enformelne i action-painting provenijencije, i postaje iluzija stvarne žlice. Stvarnost će postati traganje za erosom kroz glad, kojom je izražena potrebaza zemaljskim užicima. Ujedno, Molnar postavlja pitanje o odnosu originala i kopije, a kopija je otisak, laž, predstava skrivenog kao potisnutog (kazano frojdovskim rječnikom). Kopija je trag stvarnog, odnosno otkrivenog. Predmet se u kutiji može sakriti i otkriti, a živi otkriven kao iluzija otisnut u sustavu oktave.
Centralni motiv, da ne kažem opsesija umjetnikova, jest odnos vječnosti i prolaznosti, odnos života i smrti, ma kako to banalno zvučalo, jer je oduvijek stalno mjesto umjetničkih istraživanja. No, u Molnara smrt je na razini metajezičke supstance anagramno ispisana na drvenim kutijama, i u skraćenom obliku na većini svih dosadašnjih pojedinačnih radova. Stvarnost života i stvarnost smrti odnose se upravo kao dijalektička dvojnost jedinstva suprotnosti, u krajnjoj instanci kao tvrda realnost prema fantazmi umjetnosti. Spoj riječi i slike, izvedene krajnje reduciranim i minimaliziranim sredstvima upućuje na lingvističku varijantu dadaističkog smjerokaza i funkcionira na asocijativnoj raziniauditivnog i vizualnog, vizualnog i taktilnog. Razina osjetila konzumira umjetnost(i), dok Molnarovi radovi asketske suzdržanosti, lišeni standardiziranih ugođajnih naracija, zahtijevaju ozbiljnije promišljanje. Njegove su konstelacije slika oduhovljene grupacije što preispituju međuodnose ruba i središta, u širem smislu pitanje ruba i središta čitanje je periferije i centra u zemljopisno-kulturološkom, hrvatsko/europskom kontekstu. Ili bolje, rub je područje graničnog. Okvir se odnosi prema središtu unutar govora o onome što je unutra i onome što je vani.
Oprostorenje u Molnarovoj terminologiji predstavlja postupak izvrtanja unutrašnjosti prema vanjskosti. U izvrtanju središta (srca) pream vani (periferiji, koži) Molnar nalazi smisao kretanja, gotovo egzistencijalnu utjehu i neprijetvornu prigušenu radost.Vrijeme prolazosti i bezvrijeme vječnosti, vremenovanje, dakle,baš i jest sam smisao kretanja i u kretanju. Rub je u Molnara uvijek crn, središte je bjelina. Akromatski faktori bijelog i crnog sužive radi istraživanja samog, i postaju nuždom ugaslog kromatizma, koje sa smisla (bitka) željenog ponekad odvlače pažnju i ne govore rječito o postutopijskoj ideji transhistorijskog konceptualizma, Molnaru vrlo važnog segmenta djelovanja. U tom kontekstu, citat jednog Marcela Duchampa dobrodošla je podloga svježeg i stilski osobnog Molnarova preuzimanja. On se bavi idejom postupka dotjerivanja kadra. Početna četvorina koja odgovara Duchampovu kadru u pripremnoj skici za Veliko staklo, površina je dva kvadrata, poput one koju Molnar rabi i u Oktavi, a koja se potom transformira postupkom projekcije: istodobno se umanjuje za 20 puta i povećava za pet puta. U daljnjem trajanju, početna se četvorina umnaža i ponavlja s obzirom na uvjete gledanja (prozirno i neprozirno), te s obzirom na forme mogućih reprezentacija. To je poetika korigiranog kadra na nađenom komadu stakla, a njome Molnar nastavlja davno zacrtani umjetnički put započet prije više od dva desetljeća, kada se, među ostalim, bavio i landartom. Označavajući površinu – teritorij na zemlji – povećavajući je u odnosu rasta 1:20:100, ili u performansu u kojem je ispitivao i evidentirao dosege oprostorenog tijela kao taktilnog i vizualnog fenomena, opisujući na taj način granice prostora i kretanje kao postupak širenja i koncentracije.
predgovor: Enes Quien
Marjan Molnar rođen je 1951. godine u Reki kod Koprivnice. Diplomirao je 1976. godine slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Perića. Od 1976 do 1979 godine suradnik je Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Surađuje s umjetnicima okupljenim oko Galerije Podrum i Galerije PM. Živi i radi u Zagrebu.
