ZA MOĆ MIRNE PERCEPCIJE
Do sada poznati radovi mladog fotografa Marka Ercegovića bijahu mahom obilježeni odsutnošću ljudskog lika. Autora je zanimala tišina i melankolija južnog krajolika, nerijetko s geometrizirajućim komplementima tehnoloških penetracija unj, u obliku detalja željeznih ograda, stupova, asfalta… ali pretežno u ruiniranom stanju, entropijskom izdanju.
Često se u kadrovima pojavljivala cesta, pripadajući znakovi, reklamni panoi, razna vozila. No, Ercegović ne slavi brzinu i putovanje, prije bi se reklo da on iskazuje neodlučnost između kretanja i zastajanja, odlaska i povratka štoviše, između izbora prirode i urbanog ambijenta. Čini se kako upravo taj moment kolebanja na margini zbivanja, zamišljanje na granici različitih sfera fingira glavno obilježje Ercegovićevih radova. U prilog tomu govori i Vjetar-vrtuljak, jedan njegov nedavno nastali, paradigmatski reklo bi se, video rad. U tom radu odluku za kadar i zbivanje autor doslovce prepušta stihiji. Naime, kamera je fiksirana na dječjem vrtuljku kojeg na uzvisini Gradac iznad Dubrovnika naleti vjetra pokreću čas na jednu čas na drugu sranu. Tako kamera, bez ljudskog predumišljaja i plana, koji se svode tek na određivanje početne pretpostavke, ovisno o jačini i smjeru vjetra bilježi prizore oko sebe. Snimak pritom nije tek vizualni podatak okoliša, zabilježeno vrijeme u kronološkom i meteorološkom smislu, nego je i snimak ritma prirode, elementa samog. Kao i većina gore spomenutih radova, i serija predstavljena ovom prilikom nastala je u Dubrovniku i njegovoj okolici. štoviše, sada i naslov (Dubrovčani), naglašava tu odrednicu mjesta, a pojava ljudskog lika dodatno specificira i obogaćuje prostor. Riječ je o portretu, figuri, figuralnim grupama u pejzažu ili gradskom okolišu, o krupnijim, bližim i udaljenijim planovima. Katkad su to portreti u klasičnom smislu riječi, ljudi koji poziraju, lica i tijela autoru prisnih osoba, prijatelja, rođaka… No vrlo često su to iz prikrajka, sa strane, iz daljega, plahovito „ukradeni“prizori, pri čemu se mutež neizoštrenih okrajaka objekata i likova iz prvih planova često nameće na većem dijelu površine slike. U izboru motiva Ercegović će se, čini se, više nego vlastitom odlukom, prepustiti impulsu zbivanja. Na jedan manje vidljiv i svakako manje doslovan način, primjenjivat će načelo vrtuljka, tj. „prepustit će se vjetru“da odredi prizor i kadar. Takvu, ranije spomenutu radnu kolebljivost u sretnijim će slučajevima znati pretvoriti u stilsku vrijednost. Zahvaljujući takvom pristupu prizori su lišeni profane, klišeizirane atraktivnosti, ukazuju se u, utilitarno gledano, nejasnoći svoje svrhe što im daje dimenziju snovitosti i sjete. Tome pridonosi i fragilnost fokusa. Začas se (već i zbog autorova inzistiranju na većem otvoru zaslona) očekivana oštrina razblažuje a prizor postaje vizualno i značenjski krhak, rizično balansirajući na ivici razložnog konstrukta i nepotrebne bilješke. U prigodama društvenih događanja, festa, neformalnih sportskih natjecanja, sijesta, u ambijentima dvorišta ili sjenovitih soba, ekstenzivno, čak pomalo lijeno, autor će realizirati snimke koji imaju lokalnu boju, ali ne inzistiraju na trivijalnoj tipičnosti. Prije su to trenuci koji odbijaju biti sudbonosnima, više govore o zaobilaženju svrhovitosti, promičući zbivanja ispod površine, na štetu događaja na prvu loptu. Rijetko će to biti slike-poante, vicevi, anegdote, češće pak, uočit ćemo pokušaj traženja suglasja ljudi i stvari u trenucima intermezza u dnevnom ritmu, ne-događaja s humornim elementima. Tek katkad Marko će kalkulirati s profano intrigantnim (debelo, mršavo, groteskno, egzotično), ali tu je riječ o prizorima koje se – u datom podneblju i ambijentu koji je sav svojevrsna kazališna scena, u kojem su Dubrovčani i oni koji se tu tek zatiču -i ne može izbjeći. No i tada fotograf zapravo „proigrava“potencijal banalno-bombastičnog unoseći u prizor dimenziju usporenosti i umekšanosti. Jer, Marko Ercegović spada u kategoriju onih hrvatskih fotografa koji zamišljanje i zastajanje, kontempliranje krajolika, ljudskog lika i atmosfere, predpostavljaju dominantnoj konjukturi trke, šarenila i bljeska. Pomalo konzervativan i inertan, tehnološki i medijski nostalgičan, pobornik klasičnog reduktivnog crno-bijelog registra, Ercegović se pridružuje onima koji tišinom svog izraza i teme čine enklavu u vremenu vatrometne kompeticije, žestokog nadglasavanja. Njegov rad događa se na planu i u svrhu spašavanja naše moći mirne percepcije.
Antun Maračić
– – – – – – – – – – – – – – – – –
Marko Fortunatović- Ercegović rođen je 1975 u Dubrovniku. Apsolvirao na ADU Zagreb, snimateljski odsijek, 2001. Izlaže od 1995.(prva samostalna u galeriji Otok, Dubrovnik) Bavi se videom i fotografijom. Živi i radi u Zagrebu. Kontakt: mercegovic@net.hr
