Mirjana Vodopija je umjetnica koja u svakom svom djelu predstavlja dio prirode. Ona prirodu shvaća kao sveprisutni prostor pun događaja, a događaj je oblik kojega (konačni) promatrač izrezuje iz prostorno-vremenske cjeline svijeta… i nema događaja bez da se oni nekome ne dešavaju i čija konačna perspektiva nije temelj nečije individualnosti. No, umjetnik je taj koji posreduje između događaja i gledatelja. Njegova je individualnost ta koja svoje događaje transformira u nove, i time gledatelju omogućava novi doživljaj, koji opet temelji njegovu individualnost. Tako je crtežima Mirjane Vodopije stvorena nova priroda, novi prostor. O prostoru moramo misliti kao onomu koji je poput etera u kojemu se sve stvari nalaze i poput one snage koja stvarima omogućava da budu povezane. U svakom slučaju, prostor nije uvijek logični niti stvarni postav stvari u kojemu su predmeti razmješteni, nego onaj koji čini da su položaj i odnos stvari mogući. Prostor je uvijek onaj koji prethodi stvarima u njemu, jer sve su stvari iz prostora izrezane. A svi se ovi događaji dešavaju u prostoru, bilo da je on prostor vjetra, jutra ili prosinca, dakle prostor vremena; prostor bića, nekog crtežom stvorenog, ali individualnog bića, dakle prostor unutrašnjosti i okoline; prostor lista, polja ili livade, dakle prostor prirode. Nacrtati prostor vjetra nemoguće je ako se očekuje prostor u dimenzijama koje poznajemo. Međutim, na crtežima Mirjane Vodopije prostor osvaja dubine koje su u stvarnosti nemoguće, predmeti su povezani i razmješteni u fizički alogičnim odnosima, i ne obaziru se na mogućnosti prirode. U njenim su crtežima prostori, svojom dinamikom koja nije pokret nego, ako je slijedimo svojom percepcijom, prostorna dimenzija više nego što poznamo u iskustvu. Vrijeme u kojemu se zbivaju događaji sa crteža za svakog su gledatelja sadašnjost, ali oni zapravo nisu niti prošlo niti buduće vrijeme, oni nisu vrijeme koje teče oko nas. Vrijeme događaja sa crteža Mirjane Vodopije stalno je, jer je vrijeme prirode i njenog prostora, a ono je sveprisutno. Stalnost nikako ne označava statičnost jer je kretanje neosporno. Ali njegova dinamika nije linearno kretanje kakvo poznamo, već je crtežom stvoren prostor poput kibernetičkog, unutar kojega je sa svake točke moguće doći direktno na svaku iduću, kroz sav ostali prostor. Tako stvoreni prostor omogućava nam da ne postavljamo pitanje sile teže, jer mi moramo prostor ovih crteža gledati iz položaja koji također ne poznamo u fizičkom iskustvu. To znači, moramo ih gledati iz pokrenute memorije, vlastite mašte. A mašta, kao što je poznato, ne podliježe gravitaciji. Mašta, misao, jest ta koja u svom kretanju nosi poruku kroz strukturu memorije, koja se pri tome pokazuje i sama kao višedimenzionalna, a i njene su dimenzije izvan fizički mogućih. Poput memorije, i misao stalno mijenja svoju formu, a forma je primarni likovni problem. I ta stalna dinamika stvara rekonfiguraciju vremena i prostora, definira maštu; pa je prema tome dinamika mašte ona koja stvara prirodu.
Predgovor: Janka Vukmir, siječanj 1996
citate vidi u M.Marleau Ponty, Fenomenologija percepcije
Mirjana Vodopija rođena je 1963. godine u Zagrebu.. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je 1987. godine u klasi prof. Miroslava Šuteja. Živi i radi u Zagrebu.
