02/11/2006.
Nadrealne i proganjajuće, ove su slike poput snova. Pribojavajući se pukog komercijalizma, Carol Lubin-Reiss odabrala je isključivo osobne predmete, one koje su njihovi vlasnici dodirivali ostavljajući na njima otisak svoje individualnosti. Uspješno je združila slike vrtnih ukrasa s domovima njihovih vlasnika koji čine pozadinu ovih jedinstvenih vrtova skulptura.
Namjerno koristeći staru plastičnu dječju kameru, model Diana F, koju je slojevima ljepljive trake dodatno zaštitila od svjetlosti, Carol Lubin-Reiss postiže izoštreno središte slike i nejasno zatamnjene rubove koji ovim fotografijama daju mističnu kvalitetu. Postoji cijena za ovakav način rada. Za korištenje ove kamere svjetlo mora biti upravo onakvo kakvo treba, sunce mora biti u precizno točnom položaju, sjene moraju padati baš kako je potrebno, oblaci moraju pridonositi atmosferi. Ova vrsta fotografije treba dobru mjeru tvrdokorne upornosti i sposobnosti zadržavanja zamišljenog koncepta sve dok nepogrešivo ne kucne pravi trenutak ostvarenja.
Na fotografiji „Route 36, Ohio“ krupan medvjed čini se prijeteći, a istovremeno zbunjen kućom ispred koje se nalazi. Koliko je čekanja bilo potrebno da se uhvate medvjedova sjena, linija u travi s desne strane i svijetla traka prilaznog puta kako konvergiraju udaljenoj kući tako da je njena vizualna težina u ravnoteži s tamnom figurom medvjeda naspram svijetlog neba? Oko umjetnika
02/11/2006.
- VRIJEME, SADAŠNJE; događaj se odvija u nevidljivom parasvijetu...
- u tihoj drami nejasnog i maglovitog kraja;
- ispred mene - biće; ne može se zaobići, preskočiti, ignorirati.
Jedina mogućnost je proći - kroz.
- s prvim korakom u novi međuprostor, promijenio se i moj horizont; bilo mi je jasno da se aritmičnim i neprirodnim kretanjem (u odnosu na svakodnevicu), mijenja i ritam disanja, a tako i cijeli pogled na „BIĆE“ koje sam odlučio zvati „ONO“
- dok je „ono“ provjeravalo moje psihofizičke i motoričke sposobnosti, ponavljao sam: „Nije mi ništa, nije mi ništa!!!“ - sluteć’da kraj ovog događaja nije ko’početak i da to nije jedna od onih situacija gdje se odgovor krije u prvim rečenicama
- komplicirane; - unutra sam, a točka gledanja je const. promjenjiva
- zauzevši tih i miran položaj poslije nekoliko nesigurnih koraka, kroz misli su mi proŠli jasni odgovori: „Neće ih biti i nisu konačno istiniti.“
- instinkt je vodio priču, koraci se više nisu brojali, ubrzanje je bilo sve veće i veće, od plastičnog kretanja (koje ostavlja ožiljke) prema elastičnom. Klizio sam kroz silnice, elastično je promijenilo svoje agregatno stanje i dezintegriralo me u „NEŠTO“.
02/11/2006.
Svaka slika Zdravka Pala, formalno gledano, plošan je i dvodimenzionalni prostor čija se podloga tretira kao cjelovita površina intervencije, kao polje totalne akcije, umutar kojega Pal u spontanim, nagonskim, hedonističkim i violentnim slikarskim eskapadama istražuje formalne odlike samoga slikarstva. Tu se propituju pitanja prostorne organizacije slike poput odnosa između prvoga i drugoga, uvijek otvorena, plana slike. Pala, čini se, konkretno zanima koliko toga pozadina, kao već gotova slika, može podnijeti, koliko podlogu, plastički, značenjski i koloristički, vlastitim osjećajem za mjeru, trenutačnim raspoloženjem i igrom slučajnosti, može napučiti. Kao da želi dokučiti kada će to napučivanje sadržajem prerasti u prenapučivanje i donijeti prevagu - značenjsku i estetsku - znakovlja nad pozadinom. Dakako, zanima ga i suodnos plohe i mrlje, tvari i znaka, opća atmosfera slike, intrigantan suodnos kromatike i lineamenta...
U Palovu prosedeu ključnu ulogu ima boja i način na koji je tretirana u prostoru slike, tj. način pražnjenja slikarove akumulirane energije. Prostor Palove slike nastaje geometrijskom podjelom slikarskih površina na različito obojene vodoravne ili okomite monokromne plohe - dvije ili tri - koje potom premazuje drukčijim monokromnim premazom, zatim dobivene materičke namaze i premaze drobi i omekšava agresivnim struganjem širokom špahtlom i tako ih dezorganizira do nestabilnih i nestabilnih
02/11/2006.
Prostori rascjepa
Gusta mreža složenih interakcija, intimne i socijalne situacije u kojima se presijeca spektar različitih identiteta generiranih rodnim i socijalnim podjelama uloga, stereotipima, formalnim i neformalnim društvenim ugovorima tvore klizak teren unutar kojega Tanja Dabo kontinuirano propituje intenzitet, dinamiku i kontradikcije međuljudskih odnosa.
Socijalna prava, domaćinstvo, umjetnost i rad, odnos javnog i privatnog, samo su neke od tema koje Tanja Dabo dotiče pri problematiziranju vlastite intime. Unoseći u galerijske prostore dinamiku svakodnevnog kućanskog posla, autorica također intimno preispituje smisao produkcije umjetničkih djela i vlastito mjesto unutar umjetničkog sistema, a njen pozitivan napor usmjeren je popunjavanju pukotina u društvenim vezama i prevladavanju distance između institucije i umjetnika. Iako feministički karakter Tanjinih projekta inicijalno nije posljedica izravnog utjecaja, čini se, da upravo taj segment kontinuirano usmjerava i obilježava njen umjetnički rad. Umjetnica se problematiziranju pozicije žene u suvremenom društvu i unutar obitelji okrenula gotovo „instinktivno’, kao sastavnom dijelu svog života i kao jednoj od tema koju nipošto nije mogla zaobići progovarajući o sebi. Iako su devedesetih godina strategije feminističke likovne prakse već uvelike usvojene kao legitimni, štoviše dominantni umjetnički postupci, Tanjino provokativno istraživanje paralelnih identiteta uloga žene, domaćice i umjetnice, problematiziranje mnogostrukosti tih odnosa specifično se nadovezuje i ocrtava upravo
02/11/2006.
Do svoje jedanaeste godine živio sam u Kamerunu, Afrika, gdje sam stekao pojmove o bojama, mirisima i oblicima. Poslije toga živim u Nizozemskoj, gdje sam naučio razmišljati, izražavati svoje misli i počeo se baviti umjetnošću. No, nikada nisam prestao putovati, možda iz potrage za onim što mi je nedostajalo, jer me moj način života prisiljavao na jednoobrazno kulturno okruženje. Preciznije, putovanje je predstavljalo pokušaj nadilaženja granica postavljenih bilo od ove ili one kulture.
Može se reći da se poput mog porijekla i moj rad sastoji od tri sloja. Prvi sloj seže do odrastanja u izrazito seoskom okruženju bez, primjerice, upotrebe električne struje ili popločanih cesta. Zatim slijedi život u gradskom okruženju, sa svim kulturnim događanjima, ljudima te gotovo neograničenim mogućnostima. Povrh njih osobno razaznajem treći sloj; sloj suvremenog nomada. I to je forma koja se sve više pojavljuje u mojim radovima i načinu na koji se izražavam.
Ja shvaćam umjetnika kao promatrača i osobu koja razmišlja o životu. Životi u kojima je on slučajno prisutan, upravo ga zbog same prisutnosti uvlače u situacije bez njegovog neophodnog sudjelovanja. Naglasak je na kretanju, na putovanju po sebi. Prisutnost (samo trenutačna) dovoljan je „komentar“ situacije i stoga može biti najčistiji oblik komentiranja.
02/11/2006.
Intimističko usmjerenje, rjeđe zastupljeno u suvremenim umjetničkim strujanjima, upravo je konstanta u radovima Danka Friščića. Ova intimistička crta u većoj ili manjoj mjeri istaknuta je u svim njegovim ostvarenjima neovisno od medija u kojima su realizirana. Druga Dankova prepoznatljiva osobina brisanje je granica između različitih medija, odnosno slikarstva, fotografije, videa i instalacija, koji se u svakom ostvarenju isprepliću ali i konfrontiraju. Stoga bismo ovu umjetnost mogli označiti terminom „multimedijalni intimizam“.
Spomenute odlike prisutne su i u najnovijim radovima izloženim u Galeriji Miroslav Kraljević, građenima od slikarskih, grafičkih i video komponenti. Kao idejno polazište autor i ovaj put uzima svoja ranije nastala djela; naime, kod njega ne možemo pratiti linearan razvoj umjetničke misli, već ova umjetnost evoluira na ranijim zasadama, a razvoj uključuje i osvrtanje unatrag, promišljanje već promišljenog. Umjetnik reciklira svoja starija slikarska ostvarenja, te proučava kako se kroz filtar vremena, te kroz tehničke zadatosti drugih medija, ona mijenjaju formalno- vizualno i značenjski. Naziv izložbe Nekrofilija postavlja pitanje u kojoj mjeri umjetničko djelo egzistira u fazi nastanka, zatim unutar galerijske situacije kada komunicira s promatračem i na kraju, pohranjeno negdje daleko od očiju stvaratelja i publike. Nastojeći revitalizirati svoja, po autoru „mrtva“slikarska djela, on ih podvrgava procesu „oživljavanja“; najprije djelo






