Izložba i publikacija ‘Planeti neograničenih mogućnosti’ predstavlja novi projekt Plamena Dejanoffa u Velikom Tarnovu u Bugarskoj kroz niz arhitekstonskih prijedloga za uređenje umjetničkog centra- kuće MUMOK.
– – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Projekt je u svojoj polazišnoj ideji vrlo jednostavan, kristalno jasan, precizan i marketinški domišljen, kao uostalom i svi dosadašnji projekti ovog umjetnika koji se do sada poigravao velikim korporacijama i manipulirajući njihovom željom za samopromocijom. Dejanoff, se ovoga puta, još jednom kao umjetnik/ menadžer, poigrava odnosima zapadnoeuropskog kapitala i kulturne moći manipulirajući ostacima tendencija kulturnih hegemonija i neokolonizatorskih kulturnih težnji. Umjetnik je naime 1990-ih godina po povoljnoj cijeni kupio sedam nevelikih kuća u zaštićenoj, povijesnoj jezgri pitoreskne, srednjovjekovne bugarske prijestolnice- Velikom Tarnovu. Radi se o tipičnoj lokalnoj gradnji vernakularne, stambene arhitekture: kućama jednostavnog plana, relativno malih dimenzija, koje u svojem donjem dijelu obično imaju predviđenu komercijalnu djelatnost, a u gornjem stanovanje. Tijekom nekoliko sljedećih godina Dejanoff planira u suradnji s različitim (naravno, poznatim i etabliranim) europskim arhitektima obnoviti i redizajnirati postojeće objekte. Za svaku pojedinu kuću umjetnik uspostavlja suradnju s prestižnim (zapadno)europskim umjetničkim institucijama, koje će na taj način u srcu Balkana (dakle, na području između Rumunjske, Jugoslavije, Makedonije, Grčke i Turske) dobiti svoje depandanse. No, što zapravo pretpostavlja osnivanje takvog jednog atraktivnog punkta za suvremenu umjetnost u malom bugarskom gradu? Danas neupućen znatiželjnik na propagandnim turističkim Internet portalima Bugarske redovito nailazi na nekoliko potencijalno zanimljivih gradova, kao što su primjerice Sofija, Plovdiv, Melnik, Sandanski, Varna i dr. Negdje tu, ali ne u prvim redovima, je i Veliko Tarnovo: jedan od najstarijih bugarskih gradova, srednjovjekovna prijestolnica koju pokušavaju danas kao turistički poželjnu destinaciju brendirati sloganom „Gdje budućnost susreće prošlost „.
Za pretpostaviti je međutim, da će takav susret Tarnovo u punom smislu zaživjeti tek nakon završetka projekta ovog ambicioznog umjetnika bugarskog porijeka s austrijskom adresom, odnosno nakon višegodišnje izgradnje umjetničkih mikro centara koje će projekt inicirati.. Naravno, upravo ovakav dugoročan projekt ostavlja Dejanoffu paralelno dovoljno vremena za kontinuiranu promociju: izgradnja i inauguracija svakog pojedinog objekta bit će, dakako, praćena pažljivom marketinškom strategijom, koja će u konačnici zasigurno privući i nove partnere u budućnosti. Hipotetički, takvo bi se ulančavanje moglo protezati u beskraj, jer prisustvo jedne snažne i elitne institucije, kakva je primjerice MUMOK, svakako privlači i druge institucije da se natječu za svoj komadić vidljivosti i prestiža u tom dijelu Europe.
Ovakvo ciljano djelovanje i usmjeravanje pažnje javnosti vjerojatno će s lakoćom postići veliku vidljivost pa, u najoptimističnijom varijanti, možda tako utjecati i na dotok drugovrsnog sadržaja i kapitala u bugarski gradić. U svakom slučaju, možemo barem pretpostaviti da će u sljedećih nekoliko godina, kad sve institucije na koje Dejanoff računa dobiju svoje podružnice, Veliko Tarnovo postati jedna od najatraktivnijih bugarskih destinacija za posjet turista uvijek željnih svakovrsnih atrakcija pa i visoko rangirane kulturne ponude.
Prema sadašnjem planu, MUMOK kuća trebala bi biti realizirana za umjetnikovu solo izložbu u toj instituciji u proljeće 2006. godine. Nakon otvorenja Dejanoff će objekt ustupiti muzeju koji tamo dobiva svoj „izlog u Istočnoj Europi“, kako to kaže direktor MUMOK-a Edelbert Kob. Objekt će biti obnovljen po prijedlogu jednog od triju arhitekata, odnosno arhitektonskih timova čiji projekti, predstavljeni u publikaciji ‘ Planeti neograničenih mogućnosti’, lako mogu uputiti na vizualizaciju neobične interpolacije najsuvremenije arhitektonske imaginacije u slikovito uspavano mjesto.
Ovakav je amalgam a priori privlačan već svojim formama koliko i svojim budućim sadržajima, što dakako nije jedinstven primjer, ali je svakako prvi na području „Nove Europe“. Permanento radeći na brendiranju vlastita imena i pojavnosti, vještim manipuliranjem marketinškim strategijama i korištenjem tržišnih alata u svrhu vlastite afirmacije u umjetničkom miljeu, ali i ne samo u njemu, Plamen Dejanoff već danas ima u velikoj mjeri poseban status. Takva nam praksa, štoviše, može biti i antipatična, pogotovo ako (ne) razaznajemo činjenicu da se u cijeloj toj mreži odnosa Dejanoff izvanredno snalazi zapravo se doslovno igrajući velikim imenima, velikim novcem i velikom moći, kao da se radi o bezbrižnom slaganju šarenih Lego-kockica. Ono što projekt Dejanoffa u Bugarskoj čini tako lepršavim je upravo činjenica da se radi o ludičkom i posve rasterećenom korištenju naprosto drukčijih elemenata u poslagivanju nepredvidljivog puzzle-a čiji potencijalan ekonomski ili javan značaj može djelovati zastrašujuće. Naime, ovaj je projekt, bez obzira na njegove „velike dimenzije“, umjetniku prije svega naprosto ‘zabavan’ jer sadrži element (ne)mogućnosti predviđanja njegova uspjeha ili neuspjeha. Naravno, intrigantnost ponešto megalomanske ideje ima podlogu koliko u spomenutoj igrivosti i nepredvidljivosti toliko i u realnoj mogućnosti da se zaista ostvari.
Dejanoffa, čini se, svaki projekt naprosto jako zabavlja, što pak može za promatrača biti još „iritantnije“ s obzirom na lakoću baratanja odabranim kompleksnim elementima. Takva lakoća svakako golica ili taštinu ili moralno-etička ticala ili, pak, još uvijek živu predodžbu o tome kakav bi umjetnik trebao biti i što bi trebao činiti. Plamen Dejanoff je u svim tim procesima promišljen ali ležeran i zaigran dirigent akcije, pri čemu mu je ta uloga posve prirodna: ona mu jednostavno „leži“, jer on svoje polje djelovanja vidi kao poligon za beskrajne kombinacije i povezivanje nespojivih elemenata. Mreža koju je u svom dosadašnjem radu takvim vještim žongliranjem stvorio ovoga će puta poslužiti za njegov najkompleksniji i najdalekosežniji projekt dosad- projekt u kojem on sam istovremeno praktično oblikuje entreprenersku hibridnu ulogu idejnog začetnika, menadžera, koordinatora, kustosa itd. što je tu ostalo od uloge umjetnika izgleda da je krajnje nebitno- sve i ništa zapravo. Koordinate njegova djelovanja zapravo se iscrtavaju preklapanjem svega navedenog u umjetničkoj prizmi moderiranoj intrigantnom kombinatorikom alata neoliberalnog kapitalizma.
Mogli bismo ustvrditi da se u slučaju Tarnova radi ipak, prije svega, o ideji koju malo tko drugi u umjetničkom svijetu uopće može s takvom elegancijom i neposrednošću realizirati. Pri tome, spomenik se ovom prilikom podiže umjetnosti (i/li njenim institucijama), kulturnoj „periferiji“, te na koncu ali ne i najmanje važno – samom umjetniku. U svakom slučaju, posljedice gotovo sigurno ne mogu biti loše ni za koga od uključenih. Radi li se u ovom slučaju o angažiranoj umjetničkoj akciji ,vođenoj željom za decentralizacijom moći i dovođenjem novih sadržaja i uspotsvaljanjem ravnoteže na Istoku? To bi bez sumnje mogle biti posljedice ali poznavajući rad Dejanoffa sasvim sigurno nisu i motivi, oni zapravo ostaju netransparentni kao i uvijek.
Naposljetku, možda upravo u toj činjenici i leži temeljni ironijski, ako već ne subverzivni obrat ideje o novom umjetničkom centru u malom bugarskom gradu: Dejanoff to naprosto može izvesti pa, stoga, očito je- zašto to i ne bi izveo?
Antonia Majača
