Izložba Skretanje pogleda o pojmu srama govori kroz radove Nicole Hewitt, Louie+Jesse, Ivane Pipal, Olivera Resslera i Chloé Turpin. Naziv izložbe preuzet je od crteža Ivane Pipal koji prikazuje mnoštvo očiju istovremeno aludirajući na stalnu izloženost pogledima, kao i izbjegavanje uzvraćanja pogleda. Mađarski mitolog Károly Kerényi stid veže uz promatranje jer pretpostavlja ujedno pasivnost i aktivnost, biti promatran i promatrati . Izložba promišlja uvjetovanost srama pogledom, fokusirajući se na javni aspekt srama koji je posljedica dominantnih društvenih obrazaca.
rn
rn
O tijelu izloženom pogledima na duhovit način govore crteži izdvojeni iz rada Ivane Pipal Upute za upotrebu: ljudsko tijelo. Ivana Pipal iz svakodnevnih društvenih i osobnih situacija crtežom i tekstom gradi prijedlog sustava boravka u ljudskom tijelu. Predstavljeni segmenti njenog rada vezani su uz pojam srama, primjerice crtež figure koju kroz duge cijevi promatraju znatiželjne oči susjeda. Na neki način tijelo je to koje se srami, odnosno zbog tijela se sramimo. Riječima Giorgia Agambena: "Nagost izaziva stid kao znak krajnje intimnosti našeg bića. Golotinja našeg tijela ne pretpostavlja stoga nagost nečeg materijalnog i oprečnog duhu, negoli radije nagost cijelog našeg bića u svoj svojoj punini i čvrstini, njegovog najgrubljeg izraza koji nipošto ne možemo previdjeti." U tom smislu tijelo je shvaćeno kao metafora, kao prijevozno sredstvo duha.
rn
rn
Chloé Turpin također o sramu promišlja kroz tjelesno, s naglaskom na rodno uvjetovano. Rad naziva Mora aludira na specifičnu rodnu politiku i fascinaciju odbačenim. Pojam more karakteristične za slavensku tradiciju umjetnica povezuje s "čudovišnom ženstvenosti" koju nalazi u odlomku drame Milana Begovića Pustolov pred vratima (1925). Chloé Turpin interpretira Freudove psihoanalitičke teorije i faze ženske histerije kroz lik "Djevojke" čija dvostruka zrcalna slika "Agnes" posuđuje raširen stereotip femme fatale. Plesačica i performerica Nikolina Komljenović utjelovljuje spomenutu “Djevojku” kroz performans u tri čina. Na početku performerica utjelovljuje idejni arhetip more kroz improvizaciju, da bi zatim dekonstruirala prvi čin. Zaključno izvođačica stoji u fizički zahtjevnoj pozi čime je naglašena nemogućnost bijega od kamere smještene u drugoj sobi. Izložena pogledu nepoznatog drugog nosi masku srama.
rn
rn
Dok je u radu Chloé Turpin vrlo izražena tjelesnost i izvedba, film Olivera Resslera Vidljivo i nevidljivo (The Visible and the Invisible) naglasak stavlja na strukture moći koje izmiču golom oku. Naslov je preuzet od francuskog filozofa Maurice Merleau-Pontya, a rad suprotstavlja eksploataciju u vidu teških industrijskih zagađenja i nehumanih poslova na globalnom Jugu i gigantske profite ostvarene trgovinom tim dobrima koji se nalaze u rukama nekolicine na globalnom Sjeveru. Umjetnik se u filmu bavi neuhvatljivim aspektima stvarne moći, a kamerom snima samo zatvorena vrata i bezlične fasade švicarskih kompanija za koje nikad nismo čuli. S druge strane eksploatirani imaju lice i identitet, ali ih sivi ton čini dalekim neznancima.
rn
rn
O nevidljivom govori i Nicole Hewitt u performativnom predavanju Ova žena se zove Jasna 06, a nevidljivo je u ovom slučaju ženski glas glavne protagonistice. Jasna je početkom devedesetih bila studentica komparativne književnosti, a u svojim četrdesetima zaposlenica Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu što je čini svjedokinjom vremena. šesta epizoda se bavi ljubavnom pričom i pisana je u epskoj formi, ali i dalje isprepliće motive iz osobne i službene povijesti. Umjetnica narativ gradi kroz "sjećanja ekspertnog svjedoka, vlastita sjećanja, Jasnina sjećanja, diskurse koji su je oblikovali kao autoricu, teorije koje su je oblikovale kao subjekt, prikaze koji su ju petrificirali kao objekt, ratne migracije koje su nas obilježile kao izmještene i nikad u skladu s vlastitom prošlošću".
rn
rn
Upravo ta izmještenost i neusklađenost sa službenim narativom povijesti postavlja pitanje adekvatnog svjedočenja na temelju kojih bi se moglo približiti istini. Svjedočenja se dotiče i duo Louie+Jesse osmišljavanjem kartaške igre Haška istina. Naziv je preuzet po istoimenoj pjesmi optuženika Sime Zarića napisane u Scheveningenu 1998. Ironično Zarić u pjesmi govori o dobrim odnosima među pritvorenicima bez obzira na nacionalnost i počinjene zločine. Dio njegovog teksta smješten je na poleđini svake karte, a umjetnici su kao polazište za oblikovanje igre koristili roman Slavenke Drakulić Oni ne bi ni mrava zgazili (they would never hurt a fly). Na temelju njenih opisa o boravku optuženika umjetnici su kroz igru ispričali ponešto o lagodnom životu u pritvoru. Konačni cilj je riješiti se osam svjedoka što igrača oslobađa optužbe. Jer unus testis nullus testis, odnosno jedan svjedok kao nijedan.
rn
rn
rn
Srami se! u Galeriji Miroslav Kraljević kuriraju Ana Kovačić i Irena Borić.
rn
Projekt Srami se! podržavaju Grad Zagreb, Ministarstvo kulture RH i Zaklada Kultura Nova.
