Fenestra aperta u Galeriji Miroslav Kraljević četvrta je cjelina u problemskoj niti, nakon Elevacije luka (Požega, Galerija Hajdarović, 1993.), Vrata grada (Zagreb, Prostor proširenih medija, Dom HDLU, 1996.) i Zrcalnih slika za kraj stoljeća (Rovinj, kapela sv.Križa, 1997.). Oslikane ploče, formatirane s referencom na teoriju proporcija i završene polukružnim lukovima, ambijentalizirani su radovi upućeni konkretnom toposu galerije smještene u staklenoj kasno modernističkoj poslovnoj zgradi. Objedinjujući dva različita i međusobno suprotstavljena iskustva, iskustvo suvremene umjetnosti opuštene (i vedre) geste – nastale u preokretu vlastitog slikarskog iskustva i kao mali hommage Ivanu Kožariću – te iskustva kanona klasične umjetnosti u konceptualnom okviru Albertijevog pojma slike kao otvorenog prozora u svijet (harmonije), ovi su radovi u potrazi za istančanom pomirljivom linijom strukturalnih dodira. Reducirajući temu luka na ikonički znak u stanju njegove dovršene unutarnje tenzije (polukružni luk), a plohu slike na monokromnu, ne-ekspresivnu površinu slobodne geste kao, primarno, verifikacije (slikarskog) prisutstva, uspostavljena je istovjetnost pojedinačne slike -predmeta i njenog okvira. Okvir, tj. sam rub slike, preuzeo je ulogu arhicrteža, a oslikana površina – unutarnjeg prostora. Dovršena polukružnim lukom kao svojim rubom, slikarska ploha, monokromna i aikonička, trenutno postaje ikonička, oživljavanjem višeslojnih značenjskih polja u ambivalenciji slikarske površine kao otvora i prodora i kao predmeta. Samostalno ili složena u serijama, diptisima ili triptisima, na bjelini galerijskog zida ambijentalizacijom oživljava prikrivene slojeve sublimiranih povijesnih racionalizacija, otvarajući se poput prozora, bifora ili trifora. Dominantni smjer prema iluziji otvaranja samo je naizgled potenciran vedrinom ceruleum-plave boje, mediteranske i aleksandrijske, koja jednako pokriva sve oslikane površine, jer je pikturalnost površine obilježena (i individualizirana) prije svega raznovrsnošću (neprikazivačke) slikarske geste.
U ritmu vremena, ovo konceptualno semiološko slikarstvo (M. Šuvaković) dotaklo je, minimalizacijom, pomirljivo vrijeme (neo)modernističkih manirizama. Nakon zgusnutih zrcalnih slika za kraj stoljeća, neprozirno zlatnih i srebrnih, koje su rovinjsku crkvicu-galeriju sv.Križa re-sakralizirali u svojevrsni unutrašnji hram, plave slike na zidu galerije kao da obilježavaju ambivalentno stanje temporalnog odmorišta. Doista, zadnji dani stoljeća protječu plavo.
Razvijajući se iz ranijih okvira vremenovanja toposa(1988.), u projektima-cjelinama povezanim s mjestima složene osobne (i profesionalne) egzistencije, rascjepljene i fragmentirane, opsesivno bavljenje temom luka kao civilizacijskim kodom čija ikonika spaja krajeve i otvara prostor, izrazito je u relaciji s vremenskim lukovima u kome su nastajale pojedine cjeline. Re-konstruiranje unutrašnje dinamike baroknih trijemova (Požega, Galerija Hajdarović), raspoznatljivog znaka posve određenog povijesnog toposa, postaje izvan-vremenovano (pročišćeno različitom stilskom mjerom) i posvojeno u osobni znak. U unutarnjoj tenziji monumentalne uravnoteženosti tek se razabire da luk može nestajati u stranu, da se udvaja, da njegovi nosači nemaju tla, a da prostor ostaje zatvoren. Još je izrazitiji egzistencijalni naboj prisutan u pulsirajućoj i titrajućoj gestualnosti gradbene forme polukružnih portala, ekspresivno ponavljanih u zgusnutim serijama, iscrtavanim ugljenom na beskonačnim svicima papira, u dugom vremenskom slijedu i na različitim mjestima. Izvan-vremenovanje je ovdje dostignuto emancipacijom ikonike polukružnih lukova portala kao gestualnih arhicrteža u opreci s ikonografijom vanvremenskih vrata nebeskog Jeruzalema iz Apokalipse, a simetrično ikonografskoj interpretaciji kamena iz Mondseea Branka Fučića. Njihova ambijentalizacija u sklopu cjeline Vrata grada u Prostoru proširenih medija (Zagreb, Dom HDLU) tako je postala sidrište značenja protoka vremena, neuhvatljivi punktum temporalis, ali i blagotvorno označavanje posvojenog toposa. U relaciji s tim, Fenestra aperta jednako blagotvorno obilježava – i prostor i vrijeme.
(predgovor: Zlatko Uzelac)
SONJA BRISKI UZELAC r. u Beogradu gdje je diplomirala na Likovnoj akademiji i na Filozofskom fakultetu, te doktorirala s temom iz teorije avangardne umjetnosti. Adresa: Zagreb, Zvonimirova 54, tel/fax (01) 46 47 703.
