Lako je pratiti strukturalnu i formalnu genezu instalacije „Mreža“ iz slikarskog opusa izraelske umjetnice Tamar Dubrovsky. Gledajući sa neutralne pozicije kritičara, tranzicija se spontano odvila kroz tek nekoliko koraka. bez naziva, kombinirana tehnika na kromo papiru, 1991. detalj Slike Tamar Dubrovsky ba štine ono najbolje od apstraktnog ekspresionizma: snažan kolorit, izražajnu gestu i ritualni intenzitet izvedbe. Na pro šlogodi šnjoj retrospektivi Jackson Pollocka u londonskoj Tate galeriji upravo je filmski zapis njegovog slikarskog plesa oko polegnutog platna izazvao najveće zanimanje publike. Osobno sam imao prilike vidjeti i video zapis slikarskog napada Tamar Dubrovsky na prazno platno. Proces je odlučan, suveren, bez uzmaka. Očito formirana u vremenu kad je slikarstvo akcije bilo jedna od dominanti slikarske produkcije, Tamar Dubrovsky njegovu je estetiku upregnula u osobni umjetnički credo s rezultatom koji joj sasvim sigurno omogućuje solidan životni standard.
Kroz neprekidno ponavljan slikarski ritual za našu rekonstrukcije geneze autoričinih instalacija, iskristalizirala su se dva bitna elementa. Sama procedura rada dovela je do rasta pigmenta u zamjetne nakupine, doslovno fizičko osvajanje treće dimenzije; a repeticija ukrižavanja poteza organizirala je kompoziciju ili njene dijelove u svojevrsne mreže nagla šene prostornosti, što će se vremenom emancipirati u dominantni motiv Tamarinih slika. Iako do danas u slikarskom dijelu rada ostaje vjerna bujnom koloritu, u kasnijoj fazi autorica razvija monokromni crtački opus u kojem se ukrižena struktura u potpunost razotkriva. Ostao je jo š samo jedan problem, osvajanje prostora izvan slike.
Točan trenutak u kojem je i ta ideja konačno krenula u realizaciju nemoguće je odrediti, a rekonstrukcija je zasnovana na autoričinoj izjavi. Ponikla iz tradicionalnog medija, Tamar je upravo u papiru prona šla nositelja prelaza u novu umjetničku disciplinu. Izabrala je izrazito tanak, ali čvrst papir kojeg izraelska industrija voća koristi za zamatanje naranača. Pokazao se najpogodnijim da ga energično stiskanje dlanovima uz dodatak ljepila oblikuje u tvrde, lagane, 40-tak centimetara dugačke valjkaste forme. Tisuće ovakvih, autoričinim rukama napravljenih elemenata, postali su gradbena osnova njenih instalacija. Struktura je nasljeðena iz slikarskog opusa. Elementi se križaju, spajaju plastičnim vezicama u titanske mrežolike objekte koji ovješeni o strop izložbenih dvorana tendiraju apsolutnom gutanju prostora. Struktura se dokazala maksimalno fleksibilnom. Njena lakoća omogućuje ovjes o bilo kakvu povr šinu, a komprimirana elastičnost papirnatih elemenata jednostavno širenje u prostor. Do danas je instalacija izvedena u prostorima zapremine vi še stotina kubnih metara ili visokim vi še katova. Nagla šeno organički izgled elemenata, te fleksibilnost konstrukcije, instalaciji pridaju zlokoban izgled pomahnitalog tkiva. Iz serije „radovi na cesti „, akril/ papir, 1999 Novi izazov autorici paradoksalno je postavio kompaktan, nevelik prostor Galerije Miroslav Kraljević.
Iako do ovog trenutka, 9 dana pred izložbu, ne znam točan izgled instalacije, u svojoj je kreativnoj reakciji na prostor Tamar Dubrovsky predložila da se na pod galerije postavi zrcalo. Osim što će se galerija optički pro širiti i instalacija se prvi put zrcalno ogledati, postav će omogućiti uvijek intrigantnu i vi šeznačnu interakciju udvajanja objekta i odraza. Upravo svoðenjem instalacije na aktualnu lokaciju dotakli smo se nivoa njene interpretacije. Znakovito je da pri svakom novom instaliranju instalacija mijenja ime: „Tangle“ (Zapleteno) naziv je postava u Musrara Art Center, Jerusalem, 1998; a „Adding and Subtracting“ („Dodavanje i oduzimanje“) u HaMumheh, Alternative Space, u Tel Avivu, 1999. Ma koliko izgledalo da ovi nazivi jasno proistječu iz fizičke strukture instalacije mogu se i ščitati i kao odraz, reakcija ili komentar najblaže rečeno složene stvarnosti Izraela. Dok smo se odlučivali za naziv postava u Galeriji Kraljević, prvenstveno sam se vodio fizičkim planom izložbe, bez obzira na to ili upravo radi toga što je s onim dru štvenim planom prejednostavno napraviti paralelu.
Na naziv „Mreža“ ili kako to na engleskom puno preciznije definira riječ web koja za razliku od net nagla šava organičnost, odlučio sam se, osim iz evidentnih strukturalnih razloga, i stoga što je pojam mreže jedan od ključnih pojmova dana šnjice. Umreženje pretpostavlja interakciju dijelova koji upravo aktivnim suodnosom uspostavljaju cjelinu kao novu kvalitetu. Nije samo riječ o informatičkoj sferi, već i o pretežućim suvremenim koncepcijama koje cjelokupnu stvarnost promatraju kao organski razvoj struktura do njihovog iscrpljenja. Možda primjer Tamar Dubrovsky omogućuje i davanje odgovora koji nije direktno vezan za njezin rad, a uključuje razvoj njenog opusa kojim smo ovaj predgovor i započeli. Bez obzira što sasvim jasan strukturalni princip objedinjuje sve segmente opusa, njegov interpretativni potencijal na slikama i crtežima nikad nije propitivan. Formalni aspekti Tamarinog slikarstva odnosili su prevagu. Jednom kad je isti strukturalni princip iz tradicionalnog medija transponiran u instalaciju, automatski se nametnulo i ščitavanje konteksta djela. Da li možda tu leži odgovor na pitanje za što se velik broj umjetnika vi še ne zadovoljava tradicionalnim, već se okreće novim medijima. Pomodnost, za koju su često optuživani, nije u pitanju. I publika i autori od umjetničkog djela očekuju ne što vi še od jednoznačnog estetskog dojma. Discipline poput umjetnosti instalacije, koje su se u takvom ili zbog takvog duhovnog ozračja razvile – samim svojim ustrojstvom nameću vi šeznačnost i umjetnicima i publici. Komunikacija postaje sve slojevitija, nivoi se isprepliću, umrežuju u potpuno neizvjestan i stoga svima uzbudljiv kompleks.
Predgovor: Branko Franceschi
