Stvarajući ciklus radova kojima se predstavlja na ovoj izložbi, Tomislav Buntak krenuo je od intimnih crteža iz bilježnica, nastalih unazad pet-šest godina, i iznašao način kako da ideje iz tih crtarija prenese na medijski sličan, ali za galerijsko predstavljanje atraktivniji način. Prvi put u slikarskoj karijeri Buntak, autor diskretne intimističke i poetske vokacije, odan umjetnosti koja nastaje u kontemplaciji i meditaciji, očitujući visok stupanj autorske svijesti o samosvojnosti i transparentnosti crteža kao medija i, akrilnim olovkama – zlatnom i srebrnom – crta na grundiranu platnu.
Uživa u manualnosti vlastita rada, a crtež, kao elementarni trag ruke, ovdje je zadobio status autonomna i dovršena umjetničkog rezultata, bez ikakva lingvističkog “prekršaja”, osnova je njegove morfologije. To mu – formalno gledano – otvara mogućnost da obogati i usložnjava narativne strukture i kompozicije, osjeti specifičnost nove teksture te da se, ulazeći u obilje detalja, što mu je, dok je slikao na platnu, bilo teže postizati, bolje ostvari kao akribičan, sugestivan, tankoćutan i nadasve narativan crtač. Crteži ostvareni u zlatnoj i srebrnoj boji, uravnotežujući se, stvaraju zanimljivu kompoziciju profinjenih, imaginarnih, pastoralnih krajolika, prepunih poetske vizije, bogatih narativnih struktura i naglašena alegorijskog podteksta. Zlatnom bojom slikar znalački ostvaruje žive stvorove, ljude, životinje i biljke, pa i neke alatke kojima se služe ljudi, a srebrnom sve ostalo, pri čemu se stvara dinamičan, ali skladan odnos tih dviju boja. Samo s dvjema bojama Buntak ostvaruje i prostornost slike. Toplija zlatna nameće se i stvara prednji plan slike, a hladnijom srebrnom slikar postiže dubinu i uopće tzv. drugi plan kompozicije, povučen u daljinu i dubinu, pri čemu je posebice atraktivno impostiran motiv šume, krošanja i grana. Voluminozni oblaci, također česta pojava stražnjeg plana slike, omogućavaju brojne inačice i varijacije pejzaža.
Na motivskoj ravni zlatna boja metaforički apostrofira nazočnost, u izmaštanim, idealiziranim, fantastičnim i arkadijskim prostorima, okupanim svjetlom, “zlatnih ljudi”, inicijalne skupine od po tri izdužena i naga aktanta, bizarne voluminoznosti, hipertrofiranih, dugačkih nogu, koje simboliziraju njihovu sklonost kretanju, svladavanju golemih udaljenosti. Oni su zamašnjaci i akceleratori Buntakove čvrste, transparentne i nadasve zanimljive priče i omogućuju njegov pokušaj odašiljanja poruke. U ruci drže štap, metaforu putovanja, koji u slučaju pogibelji ili opasnosti može poslužiti i za obranu. štapom se onome koji negdje zapne može pomoći ponovno osoviti se na noge i nastaviti put. često puta i ljudske izduljene sjene markiraju pokret i značenje kinetičnosti za Buntakovu priču/poruku.
“Zlatna trojka” često je predstavljena na vrhu hridi, planinske vrleti ili brda, a s vrhova se kao na dlanu obaseže veličina svekolikog prostora, ostatak svijeta u nizinama, rasut u enklavama. Budući da ga sagledava iz šireg rakursa, trojka može bolje razumjeti svijet u nizinama i gudurama, koji – tako usitnjen, zatvoren i izoliran – nema svijest o sebi kao cjelini. Zbog smanjene komunikacije (uzrokovane ksenofobijom, kompeticijom, konkurencijom, konfrotacijom, kontestacijom?) i otežana protoka informacija, postojanje drugih enklava možda se tek naslućuje. Ti se proplanci mogu iščitavati i kao Olimpi, brda najbliža Bogu, istini, čime kao da je na osebujan način reinterpretirana kršćanska predaja o tri mudraca.
Enklave napučuju odreda nagi mladi, naočiti, ljupki i pastoralno senzualni ljudi u odličnoj kondiciji – pršte od zdravlja, snage, energičnosti i ludizma. Ženski likovi ostvareni su tako da gube ponešto od svoje putenosti i zato se ne izdvajaju iz harmoničnog, idealiziranog i idiličnog svijeta Buntakove arkadije.
U prozračnim arkadijskim i idiličnim predjelima i u potpuno samodostatnim i samozadovoljnim zajednicama ljudima društvo čini konj – kroćen da bi čovjeka transferirao kroz prostor i vrijeme – pas, vjeran pratitelj od čovjekovih pećinskih početaka, stada drugih ukroćenih životinja i ptice. Tu kao da se utjelovljuje romantičarska ideja o potrebi čovjekova sjedinjenja s prirodom, s impulzivnom i instinktivnom neposrednošću života, dakle o iskonskom životu izvan današnje civilizacije. Mnogi su, ne zaboravimo, još davno žudnju za Arkadijom iščitali kao, u krajnjoj konzekvenciji, žudnju za Bogom. Svaka je enklava sjajno uređen svijet u malome, prepun pulsirajućeg života, hedonizma, vedrine, prpošnosti, ludizma i optimizma. Tu je hijerarhijski sve precizno postavljeno – čovjek, primjerice, jaši na divovskom grifonu, čime očituje svoju nepovredivu supremaciju, ali divlje mačke mirno spavaju u hladovini jer je već njihovom predimenzioniranošću naglašeno kako su u toj enklavi one kraljevi zvijeri. Uz obale očigledno mirnog i toplog mora lovi se riba, ali se izlovi onoliko koliko to dopuštaju zakoni i mjera same prirode – iz prirode se uopće uzima točno onoliko koliko je zajednici potrebno za održanje. Kao kad su u pitanju goleme lignje koje je naplavilo more, zajednica se u samoodržavanju zadovoljava i onim što joj podare ćudi prirode. Ocjenjujući ih valjanim stvorovima, Buntak ljude ne šalje na nebo, nego – s izuzetnim smislom za ravnotežu kompozicijskih planova – u priču uvodi i anđele, bića koja se odupiru sili gravitacije.
Nerijetko su tu i izmaštana, bastardna bića, golemih dimenzija i bizarna izgleda. Golemošću vlastita fizisa, snagom koju zrače, glomaznim proporcijama, formalno gledano, očuđuju i kompoziciju crteža, ali su pritom i kontrast upokojenosti ostatka živih stvorova u miljeu. Ti se golemi stvorovi, često ostvareni kao ptičurine, u arkadijskom svijetu doimaju umrtvljeno, pospano, kao da se odriču vlastite supremacije. Iz njihove nezgrapnosti ne samo da ne zrače pogibelj niti opasnost, nego se čak daju i ukrotiti i od čovjeka instrumentalizirati za njegove potrebe. To potvrđuje dojam da je svaka enklava specifična i uređena po vlastitoj, jedinstvenoj logici. Enklave u koje Buntak smješta dijelove svoje priče/poruke, svaka svojom posebnošću, svekoliki pojavni svijet čine neunificiranim i šarolikim. “Zlatna trojka” putuje i nailazi na druge ljude i životinje, a Buntakova se kompozicija zna obogatiti i trećim elementom – pridošlicama, skupinom ljudi pristiglih i iz neke još udaljenije enklave. Ponekad se, kao karakteristična činjenica, nerijetko i u istoj kompoziciji, pojavljuje lik koji, poput svetoga Kristofera, na svojim leđima nosi dijete. Iako je okoliš u kojem obitavaju ljudi što ih trojka susreće na putovanjima nedirnut i premda je zadržao nepomućenu arkadičnost, u široj ljudskoj sredini, među ljudima koji, razbacani po enklavama, napučuju tu arkadiju, kao da je došlo do kataklizme koja ih je međusobno udaljila, čime je privremeno urušen sklad svijeta. Ljudi bi se, zbog gorućih i zaoštrenih antropoloških nedoumica – možda je poruka Buntakovih crteža – više morali okretati svojoj sudbini, što predmnijeva i intenzivniju i ozbiljniju uzajamnu komunikaciju. Tri “zlatna” aktanta, dakle, u svakoj zajednici u kojoj se zateknu na putovanjima nastoje sugerirati uspostavu komunikacije s pridošlicama i upozoriti na činjenicu da je svijet tek mozaik enklava. Među stvorovima trojka pokušava usađivati potrebu da putuju, upoznaju svijet oko sebe, susreću druge ljude i ostale stvorove i tako otkrivaju prednost povezanost i iznova upoznaju smisao suživota, čime bi se među njima ponovno mogli uspostaviti prava ljudskost i sklad suživota, nakon čega bi im životi bili ispunjeniji.
“Zlatna trojka” kao da sugerira i to da je komunikacija mogućnost koja donosi višu dimenziju ljudskosti, što bi trebalo doprinijeti emocionalnom ispunjenju, svekolikoj realizaciji subjekta, čovjekovu zadovoljstvu što je živ, patetično rečeno sreći kao najvažnijoj komponenti života, zahvaljujući kojoj se i sam život može podnijeti i prihvatiti. Time Buntakova priča, reklo bi se, poprima i religijsku dimenziju. Zbog svega toga ta trojica dugonogih muškaraca odgovaraju našim predodžbama o trojici mudraca koji imaju, i srčano ga odrađuju, svoje za mnogošto presudno poslanje, sveti zadatak – uklopiti svijet u harmoničan mozaik. Ti “zlatni ljudi” žive u svakom, pa su tako mogući i nadasve potrebni i u našem vremenu.
U Buntakovu ciklusu opažamo određene stečevine eklektičkog postmodernizma. Na značenjskom planu to je ugledanje na “lektiru”, na odavno ispričane (klasične, eshatološke, povijesne, mitološke, simboličke, moralizatorske, religiozne, kršćanske) priče i iskorištavane literarne predloške. U trenucima neuklonjenih i još uvijek opasnih kriza umjetnosti danas je sve naglašenija i sve nazočnija svijest o tomu da je u slikarstvu sve rečeno, da su sve slike naslikane, a sve plastičke mogućnosti odavno iscrpljene. Stoga se u svijetu odavno prestalo razmišljati o slici kao ekranu mimetičkog, manirističkog i eklektičkog prikazivanja narativnih fragmenata. Umjetnici svih medija i žanrova tijekom povijesti umjetnosti samo prepričavaju ispričane priče. Sve su priče, dakle, odavno ispričane, uvriježene i općeprihvaćene i u njihovu se sankrosanktnost više i ne dira. I Buntaku je od samih autorskih početaka bilo jasno da više nema umjetničke priče izvan i mimo postojećih konteksta i da je pripadništvo određenom povijesnom diskursu neminovnost svakoga umjetničkog odabira.
To, međutim, u konačnici rezultira opetovanim najavama, poput, primjerice, Arganove, o smrti ne samo slikarstva, nego i umjetnosti uopće. Buntak se a priori slaže s činjenicom da i njegova priča pripada konglomeratu već postojećih priča na istu temu i ne ustrajava na tome da sam mora podastrijeti neku novu inačicu ispričanih priča, niti stvara pod imperativom nekog dosad nepostojećeg otkrića. Druga činjenica koja Buntakove crteže veže za postmodernistički eklekticizam jest bliskost autorove svijesti s globalnom pojavom nestajanje utopističke vjere u prevratničku ulogu umjetnosti i njezinu predodređenost da bitnije preobrazi fizičku i duhovnu okolinu, da mijenja postojeći i stvara bolji svijet. Danas će svaka umjetnikova aspiracija – posebice u našoj sredini – da pomogne odvijanje bilo kakve promjene u realnosti postojećih, širih i užih, socijalnih okvira biti doživljena kao izrazito naivna jer je potpuno neizvediva u realnosti. Umjetnici, su, naime, u svakom društvu manjinska skupina, izdvojena iz svijeta životne prakse, izolirana u svijetu vlastitih opsesija i nadasve isključena iz procesa društvenog odlučivanja.
Ispričao je priču staru možda i tisuću godina, a s tradicionalnošću priče usuglasio je pristup i vlastite ambicije. U nemogućnosti da utemelje neki novi idealističko-utopijski projekt, slikari – kao što je to i u Buntakovu primjeru – alibi za prepričavanje zavređuju iskrenim energetskim nabojem utjelovljenim u rukopisu, registrima personalnih tragova i očišta, riječju u utjelovljenu ductusu. Buntakova priča, nastala iz subjektivističkih nemira i jedinstvene autorske osjećajnosti, svoj alibi najvećma ima u vremenskom “tajmingu”. Ona “sjeda” u pravo vrijeme, u doba kada se duhovna kriza netom iščezla fin de sieclea intenzivno nastavila, ako ne i intenzivirala i u novom tisućljeću, u vremenu religijske i ideološke indiferentnosti, nedostatka bilo kakve iskrene stožerne moralne ideje vodilje, poremećenih vrijednosti, izokrenutosti, izopačenosti beščašća, strmoglava pada ljudskosti i komunikacije u današnjem konfliktnom i na sitne, anksiozne čestice razbijenom i razdrobljenom svijetu i u sveopćem kriznom stanju doba u kojem živimo. Njegova priča o tome da harmonija u ljudskoj okolini nije ni blizu harmoniji u njegovu okolišu, o potrebi uspostave nove duhovnosti među ljudima, koju afirmira minucioznim i atraktivnim crtežima, aktualizirana je, dakle, u današnjem kritičnom stupnju ljudske civilizacije i u recentnoj epohalnoj krizi.
Neće biti rijedak ni recipijent koji će u Buntakovim arkadijskim krajolicima – za sebe – prepoznati činjenicu da umjetnost može postati zamjena za stvarnost, bolje reći paralelna stvarnost – duboko osobna strategija duhovnog opstojanja i preživljavanja. Sličnu autorsku motivaciju, ali s većom nepomirljivošću sa zatečenim stanjem u suvremenoj umjetnosti, recipiramo i na jezičkom, medijskom, operativnom i izričajnom planu. Iako mu, dakako, nije potreban nikakav odvjetnik ni zagovaratelj njegova pristupa u liku likovnog kritičara, možemo naglasiti da je Buntaku, kao osviještenu autoru, savršeno jasno da odavno – još od druge polovice prošlog stoljeća – više nije djelotvorno načelo “lingvističkog darvinizma” kao metafore za neprestano kretanje plastičkih umjetnosti u smjeru inovacija po svaku cijenu. Dapače, od tada pa do danas u umjetnosti, posebice otkako su se, u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, istutnjile sve eksperimentatorske etape i eskapade, ni jedna solucija, pa tako ni medijska, nije povlašteno nova, ali jednako tako ni zastarjela.
Dakle, unatoč tomu što se u svijetu deklarativno tvrdi kako se današnje slikarstvo tek batrga u sebi kao zatvorenu autoreferentnom i autorefleksivnom sustavu, Buntak, čini se, drži da kao autor još uvijek, i to bez ikakva formalnog radikalizma, manualno, dapače, pukim šrafiranjem, crtežom, najstarijim, najtrajnijim, tradicionalnim i arhaičnim medijem, linijom koja teče, slaže se i objedinjuje u narativnu figurativnu kompoziciju – može izraziti spontano, izravno, izražajno i s još koliko-toliko relevantnim porukama.
Na formalnom planu znakovita su i druga decentna ugledanja i referencije na povijesne slikarske pojave, scenografije, dramaturgije i druga rješenja iz stripa, klasičnog i recentnog, filmova gotovo svih žanrova i iz svih razdoblja, subkulture uopće, ali nadasve brojnih slikara klasičnoga pejzažnog slikarstva iz različitih i vremenski vrlo udaljenih stilskih razdoblja, u prvom redu onih koji su slikali pastoralne pejzaže. Stoga će recipijentu-eruditu ovi crteži biti poticajni i za uočavanje sličnih iskustava iz prethodnih slikarskih pojava mimikrijski utjelovljenih u njima.
Ta su neskrivana ugledanja posebice uočljiva kad su u pitanju formalna i kompozicijska rješenja poput odnosa likova i pejzaža, istraživanja planova prostora slike, posebice iluzije dubine, čak i kad se radi o igri sjenama šuma, koje trasiraju i sugeriraju da se prostor sveudilj i nezaustavljivo širi u dubinu i širinu – u neki drugi dio miljea – i iluziju trodimenzionalnosti, čime Buntak kao da odvažno zanavlja klasičnu pravilnost dubinske perspektive. Na imaginativnom planu, čini se, radi se o želji da arkadijski prostor potencijalno raste do beskraja. Jednako tako, ovi crteži, prepuni tragova odanosti crtačkom zanatu i metijeru uopće, svjetlosti, mnogo duguju i dosadašnjim igrama sa svjetlosti i sjenama poznatim iz povijesti umjetnosti, od Masaccia i Piera della Francesce – majstora koji su prvi u likovnim umjetnostima shvatili važnost i mogućnost uporabe i plodonosna tretmana svjetla i sjene – preko Correggia i Vermeera, pa sve do modernih majstora kista. Na prostore u kojima se događaju odsječci Buntakove priče svaki put različito pada svjetlost, pa se i crteži pod različitim osvjetljenjima različito očituju – od gotovo nevidljivih obrisa do potpune transparentnosti. Neki su dijelovi crteža oštri i jasni samo gleda li ih se iz određenih kutova. Intrigantne su i optičke igre: kod određenih kutova gledanja zlatne i srebrne plohe odsijavaju, pa bijela boja pozadine postaje tamnijom od zlatnih i srebrnih ploha i cijeli se crtež doima kao da je ostvaren u negativu.
Buntakovu priču iščitavamo kao pokušaj, usuglašen sa svijesti o opisanoj sudbini i položaju plastičkih umjetnosti u vremenu i svijetu u kojem živimo, da se što sugestivnije i što iskrenije i morfološki komunikativnije očituje i afirmira vlastita osjećajnost, senzibilnost, poetičnost, osobno očište, ali i da se – bez obzira na (ne)svrsishodnost i utilitarnost te prakse – očituje vlastiti etički i estetski stav. Jedini imperativ koji u sebi kao autor nosi jest da iz sebe u svakom trenutku treba izvući ono najbolje i najviše što u sebi nosi.
Ivica Župan
ŽIVOTOPIS
Tomislav Buntak rođen je 24. travnja 1971. godine u Zagrebu. Godine 1997. diplomirao je slikarstvo , nastavnički odjel, na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Miroslava šuteja. Adresa: Bulićeva 3 , 10 000 Zagreb, Mandrovićeva 8, 10 000 Zagreb Tel: 01/ 4616 – 614
SAMOSTALNE IZLOŽBE
1993. Zagreb, Knjižara Moderna vremena 1994. Zagreb, Galerija Miroslav Kraljević ( zajedno s G. Bakić i D. Krašković) 1995. Zagreb, Galerija Nova Zagreb, Trgovačka banka d.d 1996. Zagreb, Galerija SC Zagreb, Galerija Izidor Kršnjavi, šPU ( zajedno s G. Bakić, S. Ljubić i A. Vlahov) 1997. Zagreb, Galerija Knjižnice VN 1998. Zagreb, Galerija Arteria 2000. Velika Gorica, Galerija Galženica Grad Hvar, Gradska vijećnica čakovec, Centar za Kulturu Zagreb, Galerija događanja, KC Peščenica 2001. Zagreb, Galerija hrvatskih studija Križevci, Galerija Matice Hrvatske 2002. Rijeka, Klub Gal Zagreb, Galerija Spektar ( V. Bužančić) 2003. Zagreb, Galerija Miroslav Kraljević
SKUPNE IZLOŽBE
1992. Zagreb, Florart Rijeka, Moderna galerija Rijeka, HNK “Ivan Zajc” Zagreb, HNK Zagreb, MGC Gradec, Izložba ALU “Rat u Hrvatskoj” 1993. Zagreb, Galerija SC, “Piktoplastike” Zagreb, galerija Zvonimir ,”Likovna stvaraonica” Zagreb, Dom HDLU, Cro-man za Dubrovnik 1994. Zagreb, Galerija VN, Izložba ALU 1995. Zagreb, Galerija Arteria , 5 mladih autora 1996. Zagreb, Dom HDLU, XXIV. salon mladih Zagreb, MUO, Lion GRAND PRIX 1997. Zagreb, Galerija Arteria, Autoportreti 1999. Zagreb, Kabinet grafike, trijenale crteža 2000. Sarajevo, Collegium Artisticum, Ambijent 90. Rijeka, Moderna galerija, Ambijent 90. 2001. Zagreb, Umjetnički paviljon, Razmeđa Zagreb, SC, Artiljerija 2002. Rijeka, Kocepcija II, Bienale crteža Zagreb, Trienale crteža Zadar, Plavi salon , Moderna galerija Koprivnica, Novo za novo, Galerija Koprivnica ( zajedno sa G. Bakić, K. Kovač, D. Stojnić, V. šantak) 2003. Poreč, Porečki annale Koprivnica, Drava art annale
NAGRADE
1994. Zagreb, Rektorova nagrada Sveučilišta u Zagrebu 1996. Zagreb, Nagrada XXIV. Salona mladih 1997. Zagreb, Nagrada Zagrebačke banke
