ALBUM NEPOSTOJEĆIH STARINA
Umjetnost Tomislava Čeranića, čak i onda kada se je utjecala „anarhiji“ fragmenta u strukturi kolaža, uvijek je iskazivala potrebu za redom, pravilnošću, harmonijom, subordinacijom dijelova u cjelini. Predstavljajući ciklus kolaža L’age d’or 1996. godine zamijetio sam kako ovaj autor više pomiruje nego što suČeljava stvarnosne (kolažne) fragmente, iskazujući izrazitu sklonost redu u kojemu nema mjesta za ispade materijske grubosti i utjecaj sirovih krhotina stvarnosti. Otmjen ton klasične slike imali su Čak i radovi izvedeni u nadrealistiČkom slogu i oni koji su zazivali ludičko nasljeđe avangarde. Pritom je izostajala tipična modernistička polemičnost, a vladala distancirana nekonfliktnost. U njegovoj se slici nije polemiziralo nego dijalogiziralo s prošlošću, bilo da je ona anakrona ili avangardna, a umjesto vehemencije geste vladao je tihi ushit „tehničkog crtača“ kojemu je najvažnije savršeno posložiti dijelove u cjelini i do kraja kontrolirati postupak njihova usklađivanja. Njegovi su crteži, još više od kolaža, isticali prirođenu sklonost akribiji detalja koji su do u tančine gradili prizor načinom pažljivog arhitekte svjesnog potrebe da se sve unaprijed isplanira kako bi se buduće zdanje čvrsto osovilo na noge. Za razliku od onih crtača kojima su detalji pomoćno sredstvo u službi cjeline koju zatajno grade, kod Čeranića oni su percepcijski jednako važni kao i masivna kontura nastala njihovim spajanjem. Ponekad imamo dojam kako nam pažnju zarobljava upravo taj akribični detalj, i kako tek zagledanjem u mikrostrukturu možemo dokučiti makroplan. Jer stabilnost nekog graditeljskog fragmenta kao da zavisi od svakog kamena ili opeke koji je ugrađen u njegov do kraja isplanirani volumen.
Ciklus crteža olovkom Star City (2001./2002.) jedna je od onih Čeranićevih posveta detalju koju, opkoračujući stoljeća, možemo smjestiti među djela arhitekata i ilustratora prošlosti kojima je posebno stalo da im crtež opstoji kao samostalna, do kraja definirana i do najsitnijih detalja razložena crtačka tvorba. Čeranić čak i ne krije tko su mu bili uzori, te koristi fragmente njihovih arhitektonskih projekata kako bi ih uklopio u osobnu graditeljsku fantaziju. Prije bi se, doduše, moglo reći kako crtač ne pretendira na izvedivost svoga projekta, kako ga ne zamišlja kao sutrašnju palaču, crkvu ili stambenu građevinu, nego mu je konačni cilj njihov uvjerljivi arhitektonski život na listu papira i u retro-imaginaciji kojom oživljava prošlost. Naime, zaokupljen izvedenim i neizvedenim projektima arhitekata 18. stoljeća Etinne-Louis Boulleea i Nicholasa Ledouxa, ilustracijama arhitektonskih zdanja i arheoloških rekonstrukcija Giovanni Battiste Piranesija i fantastiČnim ilustracijama Atanasiusa Kirchera (1), Čeranić podiže zdanje Star Cityja, utopijskog grada stvarnog u plastičkim i arhitektonskim detaljima, a fantastičnog kao funkcionalna cjelina. No taj grad nije neki visokotehnološki organizam budućih stoljeća (2), nego grad budućnosti kakav se je ukazivao u mašti graditeljskih fantasta 18. stoljeća. Naime, obraćajući se arhitektima i ilustratorima koji su u vremenu rokokoa predstavljali opreku prevladavajućem stilu i ukusu „galantnog stoljeća“, Čeranić se priklonio nekoj vrsti utopije koja je nastala na tadašnjem retro-principu. Boullee Ledoux Kircher i Piranesi anticipiraju, naime, umjetnost koja će se kroz klasicistički revival oglasiti stoljeće kasnije, rekonstruiranjem zaboravljenog antiČko-renesansnog graditeljskog sloga. Zamišljajući u 18. stoljeću memorijalno zdanje posvećeno Newtonu, Etienne Boullee projektira nikad izvedeni kenotaf u obliku planetarijuma, kupolastog zdanja koje podsjeća na aterirani svemirski brod. Potom zamišlja gigantsku baziliku Bibliotheque du Roi koja bi pod svojim sfernim svodom, podno beskrajne kolonade stupova, čuvala ukupnu knjišku memoriju svijeta. Boulleeovi projekti crkvene arhitekturte jednako su monumentalni, s prevladavajućom simetrijom i pravilnim izmjenjivanjem sfernih, cilindričnih i piramidalnih oblika. Stoljeća kasnije nadovezala su se na Boulleeov momunetalizam pokušavajući ga dimenzionalnom persuazijom još više nadmašiti, primjerice u kilometarskim građevnim projektima Speerove arhitekture Trećeg Reicha i Sovjetskim partijskim projektima dvadesetih godina prošlog stoljeća. No Boulleeova arhitektura očišćena je od ideologijskog sadržaja i ne slavi nikakvu trenutačnu politiku, nego joj je ponajprije, kao i Nicholasu Ledouxu, do osuvremenjivanja graditeljske čistoće egipatsko-antiČke arhitekture. Stoljeća koja slijede dat će im za pravo obnavljajući upravo takvu tradiciju kao uzor suvremenici oČišćenoj od nefunkcionalnog ukrasa, one plastiČke pretilosti koja se je u baroku i rokokou gušila pod teretom ukrašavanja. Piranesijeve arhitektonske rekonstrukcije antiČkog svijeta, njegove skrupulozne analize detalja i pobrojavanje svakog kamena ili arheološke krhotine, kao da su i Čeraniću dali sigurnost da se samo preko detaljnog uživljavanja u strukturu, može dosegnuti istina o čudu statike koja na okupu drži dijelove veličanstvene cjeline neke građevine. StjeČe se dojam kako ni jedan kamen u strukturi zdanje nije suvišan i kako bi nedostatak i najmanjeg ozbiljno ugrozio stabilnost cjeline.
Čeranićeve gradnje u ciklusu Star City, dakle, sadržavaju u sebi popudbinu spomenutih graditeljsko-ilustratorskih uzora. Čak je moguće vidjeti i izravni arhitektonski uzorak ohlađene i otmjene starine koja se citira na tzv neo-neo principu (3). Neo-neo umjetnost, kako navodi M. Šuvaković, „je umjetnost uživanja u raskoši završenih i mrtvih stilova“. Nema sumnje da „smrti“ arhitektonskog sloga kojega iz 18. stoljeća prenosi do nas, nije svjestan i Čeranić. Autor nam, naime, ne sugerira kako bismo trebali graditi po uputama Boullea ili Ledouxa, nego je prije opčinjen duhom svećane ozbiljnosti, rezidencijalnosti i monumentalizma, jedne trezvene megalomanije svojih uzora. Opsjednut svjedočanstvom moći ove arhitekture, on ne razmišlja o njezinoj utilitarnosti. I, kako nas dalje poučava, ona je uklopljiva u samo još jedan postmoderni album nepostojećih starina. Jer ni u svom vremenu nije bila više od teško izvedivog projekta. Smještajući ovu arhitekturu u zrakoprazni prostor levitacije Čeranić podupire njezinu uporabnu nesvrhovitost, izvlačeći je iz konteksta praktiČne svakodnevice i korisnosti, kako bi u bestežinskom stanju mogla dodirivati oblake fantazije.
VINKO SRHOJ
(1) Riječ je o ilustracijama u knjizi Latium Atanasiusa Kirchera s prikazom rekonstrukcije vile rimskog vojskovođe Kvintilijana Varusa u obliku zigurata, postavljene u suvremeni francuski vrt. Tu je, kao referentna točka, i Kircherova knjiga Turis Babel, eklektički antičko-renesansno-barokni pokušaj rekonstrukcije Babilonske kule. Čeranićeva slika Star City (fig. IV.) u jezgri iz koje se radijalno nižu kupolaste arhitektonske gradnje, sadržava izravni citat Kircherova vizije unutrašnjosti našega planeta. (2) Takvi projekti nastajali su i u Maljevičevu graditeljsko-dizajnerskom laboratoriju UNOVIS poČetkom 20. stoljeća, gdje kao ilustrativan primjer valja izdvojiti lebdeće orbitalne gradove Ilije časnika. (3) Pojam neo-neo označava djela postmoderne (i postkonceptualne) umjetnosti okrenuta prošlosti nekih tema, formi i stilova koji su i u svom vremenu predstavljali povijesnu neo inaČicu (primjerice obožavanje antike kod Boulleea, Ledouxa, Piranesija i u klasicizmu).
BIOGRAFIJA
Tomislav Čeranić rođen je 1971. godine u Šibeniku. Diplomirao je Povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tomislav Čeranić was born 1971. in šibenik, Croatia. He graduated History of Art from the Faculty of Fine Arts in Belgrade.
SAMOSTALNE IZLOŽBE
1986. Stari Grad, Galerija Jerolim 1995. Zagreb, Salon Galerije Karas 1996. šibenik, Galerija Sv. Krševan Zadar, Gradska loza 2002. Zadar, Gradska loza, Star City Zagreb, Galerija Miroslav Kraljević, Star City
SKUPNE IZLOŽBE (izbor)
1986. Split, Dioklecijanova palaČa, Art ljeto 86, Mikromegas (s V. Jankovićem) 1987. Zagreb, Salon Galerije Karas, Quinteto 1990. Rijeka, Zagreb, Ljubljana, Maribor, Suvremeni hrvatski i slovenski crtež 1990. Marseille, Bienalle des jeunes createurs d’ Europe de la Mediteranee Zadar, Gradska loža, XIII.plavi salon 1991. Zagreb, Kabinet grafike HAZU, XIII. zagrebaČka izložba jugoslavenskog crteža 1999. Zadar, Galerija umjetnina Narodnog muzeja, XV. plavi salon Zagreb, Kabinet grafike HAZU, II. hrvatski trijenale crteža Sibenik, Galerija Sebastijan, 12 pletera, (s V. Jankovicem) 2002. Zagreb, Kabinet grafike HAZU, III. hrvatski trijenale crteža Zadar, Plavi salon, XVI triennale hrvatskog slikarstva
NAGRADE 1987. Zagreb, Otkupna nagrada Sveučilišne i nacionalne knjižnice na 19. zagrebačkom salonu mladih 1989. Zagreb, Velika nagrada za grafiku i crtez na 21. zagrebačkom salonu mladih 1990. Split, Nagrada Slobodne Dalmacije za mlade likovne stvaraoce 1999. Zagreb, Nagrada za crtež na II. hrvatskom triennalu crteža
