Kada sam za HDLU, za izložbu 5 + 5 pod naslovom „Simbolički govor boje“, 1989. u Ljubljani, između ostalih odabrala i radove Vesne Pavlaković učinila sam to fascinirana nekom vrstom nestalnosti njezinih plavetnih kadrova koji se iskazivahu istodobno kao figurativni i kao apstraktni. Tada sam uočila da ova umjetnica mlađe generacije doslovce ispire sloj po sloj vlastite slike sprežući gotovo do podvojenosti intuitivno i analitičko. Stoga njeno slikarstvo sadrži svojstva ekspresionističkog i primarnog, prikazivačkog i bespredmetnog. Prikazivačkog zato jer u jednom od slojeva čuva daleki eho odraza, a kad kažem bespredmetnog, onda to nikako ne treba tumačiti u povijesnom smislu te riječi. Bespredmetno u ovom slučaju označava bilješku intuitivnog, imaginativnog toka svijesti doslovce otetu ništavilu. Najnovijim radovima ponajprije onima izvedenim kombiniranom tehnikom akvarela i olovke Vesna Pavlaković inzistira na podvojenosti što se, sada, očitava u samom koncipiranju slike. Ti su kadrovi doslovce sastavljeni od dviju polovica. Na primjer, jedna polovica bi se mogla tumačiti utjecajem Pollocka ili ranog Ashil Gorkog, a druga utjecajem Hartunga ili čak Luccia Fontane. Uz napomenu, Vesna ne perforira papir već iznenadnim „rezom“ olovke bilježi moguća mjesta perforacije. Zapravo, nije riječ o podvojenoj već udvojenoj slici koja relativizira unifikaciju trendovskog i individualnog iskaza, relativizira spoznaju apstraktnog u slikarstvu i napokon ukazuje na lomna da ne kažem krhka mjesta perceptivnog.
Nadalje, iskaz Vesne Pavlaković nije moguće vrednovati u kontekstu kolektivnih generacijskih skloništa kao što je to bila Nova slika ili hrvatska transavangarda niti se priklanjala pomaku ka apstraktnom ekspresionizmu odnosno gestualnosti sredinom osamdesetih. Prije bi se njen cjelokupan opus mogao pojašnjavati osobnim interesom za analitičko odnosno za primarno ali ne slikarstvo nego za primarno u mediju slikarstva. Njen osebujan postupak, proces „ispiranja slike“ do nekog od primarnih slojeva koji čuva „daleki eho odraza“ možemo tumačiti i kao tematiziranje apstraktnog. Na tom tragu u 90-oj ona nastavlja bilježiti „sva prva gledanja“ vođena unutrašnjim seizmografom, rastačući ono što u slikarstvu krivo imenujemo kao iracionalno. Netko će, s pravom, primjetiti da je slikarstvo Pavlakovićeve (od ulja do akvarela s tragom olovke) blisko onome što u književnosti nazivamo tokom svijesti, uz jednu napomenu, to je također slikarstvo koncentracije. Recimo da je to ono mjesto u kojem se sva iskustva viđenog „umjetničkog gledanja“ i „gledanja umjetničkog“ sabiru u umjetničinoj ruci, u trenutačnoj i besprijekorno mišljenoj gesti vođenoj seizmografom imaginacije.
Vesna Pavlaković se prema „Estetičkoj teoriji“ Theodora W. Adorna (poglavlje „Imginacija i refleksija“) približila onome što Adorno naziva „diferencijalnim elementom slobode usred predodređenosti“. Citiram: „Ako svako umjetničko djelo podrazumijeva sklop vjerojatno apoteričkih problema, to ne bi dalo ni najgoru definiciju imaginacije. No, kako je u biti imaginacija sposobnost da se (u) umjetničkom djelu odrede počeci i rješenja, početak i kraj, alfa i omega, možemo je nazvati – diferencijalnim elementom slobode usred svega određenog.“ Tako slijedeći Adornovu misao o imaginativnom, a ono se u skladu sa predrasudama iskazuje kao praznina koju tek treba artikulirati radom, umejtničkim djelovanjem, dolazimo do mjesta gdje je fiksirana sama bit imaginacije. „U samodovoljnosti nehotičnog umjetnici osjećaju ono što ih razlikuje od diletantizma“, zaključuje filozof. A slike Vesne Pavlaković su, poglavito u ovom najnovijem ciklusu, satkane od takove „samodovoljnosti nehotičnog“. S tim u skladu ona je odabrala i „najbržu tehniku“ (najbržu za bilježenje toka svijesti) – akvarel, sprežući ga, u najhrabrijoj verziji nehotičnog, sa stakatiranim tragovima olovke – na onoj drugoj polovini slike. A već sam rekla, tako udvojena slika relativizira generacijsko unificiranje usklađeno s kulturnom industrijom, isto tako i samounifikaciju, zatvaranje pojedinaca, umjetnica i umjetnika u kodove vlastitih manirizama. Ili je ipak to inzistiranje na „samodovoljnosti nehotičnog“ kao jedinom polju slobode u Vesne Pavlaković doseglo razinu manire, ne slikane koliko mišljene manire? Je li moguće odgovoriti na ovo pitanje? Zapravo, u povodu ove izložbe, koja je pred mene postavila kompliciran zadatak ulaženja u tuđi tok svijesti, mogla sam krenuti od asocijativnog inzistirajući na rastočenim oblicima konjanika u plavetnilu zaumnog pejzaža što se, bez sumnje, dade razaznati u jednom dalekom ehu odraza nekih slika Vesne Pavlaković. Ali radeći na ovom ciklusu, slijedeći „samodovoljnost nehotičnog“, umjetnica je napravila mali ali presudan pomak u apstrakciju, a to je nešto kao pomak konjanika u beskraju.
predgovor: Lilijana Domić
ŽIVOTOPIS
Vesna Pavlaković rođena je 1955. godine u Zagrebu. Godine 1978. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti u klasi prof. Nikole Reisera diplomirala je 1982. godine (profesori: Ferdinand Kulmer, Dalibor Parać, Ivo Friščić). Od 1986. boravi u Norveškoj na Statens Kunstakademi u Oslu. Godine 1987. boravi u atelieru Statens Kunstakademi u Parizu te u Cite Internationale des Arts u Parizu. Ponovno boravi 1988. godine u Norveškoj u Oslu i u Bodou. Od 1983. godine Vesna Pavlaković održala je 27 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Godine 1997. dobitnica je nagrade „Harmonija“ (aut. Branko Ružić) na 1. Festivalu akvarela u Splitu. Živi i radi u Zagrebu, Utješinovićeva 8, tel. 1/2332657.
