Festival vizualnih i audio medija/Momjan
Prezentacija Festivala 2004.
Visura aperta 04 održana u kolovozu 2004 u Momjanu započela je slikarskom izložbom Hrvoja Mitrova Principi. Mitrov istražuje jezik slikarskog medija ujedinjujući aplikacije, sobo-slikarski otisak koji nastaje kroz kretanje valjka i slikarski potez unutar pravokutno izduženih i pročišćenih slikarskih kompozicija. Principi nisu toliko upadljivi i na prvi poged čitljivi kao oni s prošlogodišnje izložbe Momiano 03 Viktora Daldona u kojima autor osim slikarskih koristi i druge materijale, zadire u sferu drugih medija – grafita, knjiga, poruka i znakova s kutija upotrebnih predmeta , no svojim suptilnijim slikarskim senzibilitetom i Mitrov nam ukazuje na proširene mogućnosti slikarstva.
Fotografija je na momjanskom festivalu zastupljena ponajviše u radovima mlade zagrebačke umjetnice Maje Rožman koja fotografiju koristi kao jedan od medija unutar svoje medijski višejezične kolekcije uspomena. Memory Keepers je niz kutija koje autorica postavlja na zid poput slika ili fotografija. Kroz staklenu površinu pregledavamo sadržaj kutija kojim dominiraju fotografije s portretima njenih prijatelja. Svakog od njih odvaja u zasebnu kutiju uspomena, punu različitih sitnica, pisama, voznih karata, poruka i sl.
U svim radovima nastalim u Momjanu ponovo koristi fotografiju prisutnu na eksperimentalan način i u autoričinom filmu „Two in the bush“prikazanom u sklopu festivalskog programa koji kao i eksperimentalni film Ane šerić „Target“revitalizira celuloidne trake podvrgnuvši ih različitim likovnim tretmanima, nakon čega ponovo dobivaju pokretni filmski oblik. Upotreba scratch tehnike krakteristična je i za dijapozitive s fragmentina momjanskih prizora, koji su nakon intervencije, bili spremni za ponovno vraćanje u kontekst – projekciju u momjanskom eksterijeru. Prikazivački koncept momjanskog festivala čije su projekcije i instalacije vezane uz otvorene prostore, napuštene ruševne kuće i ulice naglo je u završnom izložbenom dijelu promijenio još jedan vanjski, prirodni faktor – kiša, te su dija projekcije rađene za vanjski zid momjanske kamene kuće, premještene na ogledalo u toilette. Taj mali mračni prostor i dvostruka projekcija nastala upotrebom ogledala iznenada su promjenile karakter i doživljaj rada.
Ana Šerić predstavila se dislokacijom urbanog zagrebačkog sadržaja pod nazivom „Urbanism“koji se sastoji od dinamičnog video zapisa i i statičnog dijapozitiva s motivom prometnog znaka-zebre. Video zapis s tramvajske stanice na koju stižu putnici djeluje začudno prebacivanjem u momjanski ambijent kojim se još jednom podsjeća da se doživljaj događaja i predmeta mijenja obzirom na kontekst. Na festivalu je prikazan i rad Ane šerić „Zagreb kak imam te rad „. Video zapis s tržnice koji kroz autoreferencijalne probleme video medija istražuje odnos fotografije i videa, statičnog i pokretnog , gdje se stop frame tehnikom naglašava autonomnost jednog medija unutar drugog.
Ana Hušman poznata momjanskoj publici kroz nagrađeni video rad „Kuća „, koji je dobio nagradu za najbolji rad prikazan na festivalu, predstavila se video radom „Meršpajz“kojeg karakzerizira krupni plan i vizualno upečatljiv jezik stop frame animacije. Audio zapis u off-u prati krupne kadrove pripreme jela uz osnovna pravila o kućnom bontonu domaćice. U video radu koji je nastao u Laboratorio Momiano 04 „Comunita“bavi se kao i u ranijem radu „Kuća“vremenskim i prostornim preobrazbama arhitektonskog prosora. Video koristi različite elemente fotografije, legende i sjećanja starog susjeda Dantea koji je kuću poznavao prije renoviranja kao kuću obitelji Gianollo i danas kao kulturnu instituciju „Comunita degli Italiani „. Arhitektonska preobrazba postaje subjekt video rada kojeg karakterizira gotovo dokumentarni pristup. „Kuću“i „Comunita“povezije off naracija i strukturalistički pristup, naročito uočljiv u kruženju kamere „Kućom „. Arhitektura i dokumentarnost prisutni u radu „Comunita“pronalaze značajno mjesto u suvremenoj umjetničkoj teoriji i praksi satkanoj od složenog sustava kulturološkin informacija koja umjetničkoj teoriji i kritici proširuje na sveobuhvatnu teoriju kulture.
Nicole Hewitt kustosica i sudionica Laboratorio Momiano, predstavila se i ranijim radovima prikazanim u festivalskom programu. Radom „Contesa di Momiano“nastalim u Momjanu Nicole Hewitt pokazuje interes za povjesno društvenu kreaciju-legendu o momjanskom balu. U ovaj projekt Nicole Hewitt ulazi zajednički sa stanovnicima Momjana, sudionicima workshopa, a ponajviše s djecom. Autorica na osnovu priče koju je čula od dvoje momjanskih stanovnika (koje su i same različite) kreće u istraživanje transformacija koje priča doživljava prepričavanjem. Sudionicima festivala ispričala je legendu i dan kasnije zatražila je od istih da joj je ispričaju. Sa dva izvora priče su doživjele promjene nastale selektivnim pamćenjem i subjektivnom nadogradnjom. Ispričane priče izložila je u pisanom obliku. Izloženi tekstovi su proizašli iz nad texta, u kojem su izmjenjeni gotovo svi elementi, likovi i imena. Legende su dalje mijenjale kroz subjektivne filtere pamćenja. Autorica i djeca napravili su kartonsku kazališnu scenu – kartonski kaštel, dvorjane i glazbene istrumente kojim su pokušali rekonstruirati događaj, odnosno legendu koja počinje ovako… „ na vrhu brda u kaštelu živjele su tri sestre, a jedna od njih -ona najljepša, najbolja i najpametnija postat će Contesa di Momiano…“ U svoj rad Nicole Hewitt unosi lokalno i slučajno, a inzentitet rada je pojačan time što rad ne računa s daljnim prikazivanjem. Nicole Hewitt prikazala je rad „In dividu“koji ispituje integritet i stabilnost stvari razlažući ih na osnovne elemente i ispitujući njihovo porijeklo. U radu „Most“dokumetira nastajanje mosta kroz niz fotografija koje povezivanjem grade film. „Most“glorificira proces rada – građenje mosta i nastajane filma kroz niz fotografija, propitujući film i njegovu dokumentarnost. Prikazani rad Nicole Hewitt „Valcer“bavi se simuliranjem povjesno-društvenog konteksta Beča. U filmu „In Between“kombinira gotovo dokumentaristički live action sa stop frame animacijom. Film ispituje status odbačenih stvari i tranzicijske procese koje one prolaze. Mladi slovenski kipar Rok Bogataj predstavio se „proširenom skulpturom“„ Fontana“. Rad se satoji od drvene geometrijske trinaestokutne konstrukcije fontane koja se satoji od konstruktivnih-nosivih greda, bez ispune površina. Video zapisom kao dijelom skulpturalne instalacije problematizira skulpturu kroz pitanja dječaka koji je pratio njeno nastajanje. Pitanja dječaka ispituju smisao, funkcionalnost i formalne probleme skulpture, a rad Roka Bogataja komunikativnosti kiparskog suvremenog diskursa.
Naoko Takahashi i Fabrizio Manco ujedinjuju u svojim radovima jezik performancea i videa, na momjnaskom festivalu predstavili su se svojim ranijim radovima, te su u momjanskoj produkciji realizirali dva video rada i jedan video-performance ujedinjeni u video triptih. U radovima nastalim u Momjanu mjere uz pomoć libela i metra, istražuju problem granica medija prvenstveno odnos i veze videa i performancea, pokušavajući izmjeriti udaljenosti i granice različitih sustava, medijima te međuljudskim odnosima. U video radovima autori označavaju distancu koju ljudi međusobno uspostavljaju. Video-performance započinju video projekcijom na vanjskom zidu crkve Sv. Martina u Momjanu, gdje mjere odnose veličina arhitektonskih elemenata prikazanih na projekciji. Performance Mjerenja sa zida na kojem se vrši projekcija proširuju na prostor izvan projekcije i publiku. Problem komunikativnosti medija i njegova ograničenja prisutna su i drugim radovima posebno u video radu Naoco Takahashi „Singing in the Sun“gdje vidimo da autorica pjeva, ali video ne bilježi glas.
Visura aperta počevši od slikarstva koje u sebi sadrži druge medije ili se na njih referira, preko fotografije i videa u raznim oblicima njihovog međusobnog odnosa i načina komuniciranja s drugim medijima: skulpturom, performanceom ili svakodnevnim upotrebnim predmetima, arhitekturom, ambijentom i historiografskim podacima i legendama u svoje radove asimilira lokalno kroz prostorne i vremenske kategorije. Momjanske radove proizašle iz pejzaža, momjanskih pogleda iz unutrašnjosti prema moru i načina komuniciranja mjesta i njegovih stanovnika, a naročito djece Momjana karakterizira topli, intiman ton. Stvarni doživljaj radova teško je prenjeti iz prirodnog okruženja i konteksta i zbog njihove fizičke vezanosti za arhitekturu, stanovnike i ambijent. No, univerzalnost radova na razini forme i njihova kvaliteta pridonose razumijevanju lokalong i u uvjetima selidbe u galerijski prostor.
Festivalski žiri Evelina Turković i Branka Benčić nagradio je autore Naoko Takahashi i Fabrizio Manco za video-performance, Roka Bogataja za proširenu skulpturu Fontana, Anu Hušman za video rad Comunita, te Nicole Hewitt za sveukupni rad prikazan na festivalu.
kustosica: Davorka Perić Vučić Šneperger
