predgovor: Vjenceslav Richter
Pravac, – linija u prostoru koja ne mijenja smjer, bušeći kontinuum u oba smjera bez kraja. Ova misaona kategorija, u praksi neostvariva, možda je najčišći, najljepši spoznajni proizvod ljudskog uma. Njegova moralna čistoća, bezobzirna fanatičnost, njegova nadbrzina, (on je već tamo kuda je usmjeren) njegova nedodirljiva nepotkupljivost, ako se dobro razmisli, mora izazvati poštovanje, respekt, da ne kažem ljubav. Horizontala, vodoravna linija, evidentan je prirodni fenomen, svojstven našoj planeti, njenom obliku i ponašanju vode na njoj. Horizontala, dakle, nije proizvod našeg apstraktnog mišljenja, ona je proizvod našeg opažanja, relativno uspješna simulacija, s pretenzijama da odglumi pravac. Nije tajna da je horizontala zakrivljena. Osim kada se tretira kao apstrakcija oslobođena svojih prirodnih svojstava. Ona je prihvatljiva svojom „grešnošću“ koju razumijemo, ali s kojom smo se sprijateljili i s kojom surađujemo od davnina. Njena prećutna potkupljivost nam odgovara i u općem sistemu uračunatih pogrešaka, ona je naš pouzdani potporanj. Međutim, pravac,…taj ne može biti paralelan s horizontalom! On ju može sjeći u dvije točke, ali najradije, ako već mora, tangirati će je, i odmah se od nje distancirati kako ne bi morao imati s kompromislerima daljnjeg posla. Slobodni pravci u prostoru mogu igrati najluđe igre, neizmjerne su njihove slobode, i njihove mogućnosti.
O tome možemo samo razmišljati.
U ravnini, njihova je sloboda znatno smanjena.
U pretežnom manipuliranju pravcima (dužinama) očituje se domanacija pravog kuta i svih njegovih derivata. U prikazanim radovima, pravog kuta nema. Iz beskonaene množine anonimnih pravaca, za potrebe ovdje predstavljenog malog opusa, osmorici su data imena: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, a njihova je adresa, ma gdje se nalazili, 10, 20, 30, 40, 50, 60, 70, i 80. To je broj stupnjeva kojeg ovi pravci zatvaraju s tangentom na horizontalu. Mala serija od šest crteža potječe iz razmišljanja i prijedloga da se krug podijeli na 512 stupnjeva. Alat koji ovu podjelu čini operabilnom jeste nov trokutni par koji čini dostupnim svaki željeni kut od jednog stupnja na dalje.
Adrese ovih kutova su za postojeći sustav, osim pravog i onog od 45 stupnjeva, u prikazanom sustavu nepoznate.
Detaljno pojašnjenje ove problematike nalazi se u knjizi „Izazov nasljeđu“ izdanje kuće CERES.
DRUGO LICE ORTOGONA – ZA VJENCESLAVA RICHTERA
predgovor: Darko Schneider
Knjiga se otvorila i njezinu heterogoniju treba protumačiti. Prostor dvaju ili više nepravokutnih trokuta, vrijeme njihova višeosovinskog rasprostiranja. Poticaj proročanskog prihvatiti, i varku, i svaku zabludu, samo ne slučajnost. Jer ona ne postoji! Inače, sve bilo bi dopušteno i moguće, i sve bilo bi uzaludno.
Postavljene su granice mišljenja postale nepremostivom preprekom zamišljanju, jer zanemareno je uvodjenje. Kazali bismo, ustanova inicijacije! Priprava za čitanje ukinuta vremena od kojeg toliko smo se odvojili da zaboravljen je svaki postupak upućivanja. Razotkrivanje koje bi put otvorilo. Sitna naputa za prohodnost ili ključ koji će nekima u konačnici biti pružen. Rijetki su, naime, na ugaru znanja povijesnog čovjeka probudili svoju sumnju i obrat predvidjeli. Ah, da, i uz konzervu počesto uzmanjka upravo taj zlosretni ključ, razlog posve dovoljan da se u nutrinu ne zagleda i od svega se odustane.
Zamišljen nad stanjem u kojem ljudi umiru, a zamisli ostaju besmrtne, Richter je u ispitivanje i izvodjenje krenuo. Od iskustva do složenosti i jednostavnosti proricanja. A riječ je o pravom, nekom zbiljskom i životnom kutu naspram mrtvom. Nepravu kutu, o kojem ništa nemamo reći; o njemu se šuti, i daleko je od naših očiju. Na njegovu promoviranju treba raditi! Mislio je, jedno treba prepoznati, drugo za obrtanje pripraviti. U odgovarajućoj jasnoći činjenica i slutnji, koje se medjusobom i ne razlikuju. Raspoznaju se na raščišćenoj ravni. Na pomacima sustav izgraditi. Zasnovati i stvoriti slikarstvo! Zašto ne? Sliku prirode povezanosti i kulture rasutosti, koje će sastavljača uputiti u razgratanje tame i znakovitost svjetla svemira. Jednostavnost svijeta razvezati i povezati u novome skladu. Pripravi novospoznata reda. Izbor odista nije širok, ali je zato dubok. I blizu je dok priziva smisao skrivenoga i razmiče razmjere svoje dotadašnje neslobode. Ikonu uminuća transcendencije! Zanemarenu žudnju! Osobitost filozofskog, vjerskog, političkog stajališta, koje trebalo je priču o padu ili krivnji okameniti i tako ortodoksiju potvrditi.
A vječnost, vječnost je pravi trenutak za čitanje, i sav je svemir polje za slikanje. štivo i slika koje nadilaze svaku svršenost. Tako su se vode našle na jednoj i kopno na drugoj strani: plavo i zeleno. Providno i nerazvidno! Ponad svega nebo koje se zrcali i ne ponavlja se: simetričnost postojanja i nepostojanja, humak i stupa uspona ili uzlaza. Čisto zamišljanje! Od krhotina svijet sastaviti, za koji već odavno ne nalazimo uporišta ni u prošlosti, ni u budućnosti. Osim u duhu mladenaštva! Posljednjem od mitova izgubljene stvarnosti.
Doista, u legendi se ponekad nađe objašnjenje ili čak naputak kako treba nešto čitati. Priču povratka u neko prethodno i potisnuto vrijeme. Vjerojatnost njegove nestvarnosti ohrabriti, i – možda – već nadomak smo tajnovitu obratu ili magiji.
Odredimo li – kao prvo – da sve beskonačno je veliko ili maleno, i – kao drugo – da jedno je isto. Proreknuto, i ono loše i ono malo bolje uredjeno, i da od svega toga razumijemo tek neznatan njihov dio. Kad radi, Richter započinje izvana, od prostorne slike i taj temeljni oblik djelovanja pokušava neizgubiti. Sadržaj odrediti, bez kojeg oblik ni postojao ne bi. Još nedavno, bilo je to valovito i vrtložasto tkanje pobudjeno privlačnošću i odbojnošću; sada je lepezasta tvorevina koja se zrcali i gore i dolje, širi se i lijevo i desno.Vezuje se uz središte i djeluje uokrug. Jedno koje ne računa na svršetak! I radeći tako, zaokupilo ga je kretanje, koje se pretvorilo u crtež-apstrakciju i apstraktnost koja je uzvratila uvjerljivošću i odbrojivošću prvotnog oblika. Polazeći od odgonetke ili brojevne zagonetke. I ponekad od beskonačnosti. Koja se pružila i nudi se, na koju čovjek ne pomišlja jer ne želi otići, ni ikamo stići. Ni proslaviti se naborima koji su papirom se rasprostrli. Čineći tako jedno iz drugoga, slijed i niz, ili djelo za djelom. U izvedbi, kazao bih, u pojedinačnosti i broju, geometrijskoj osobitosti, složenosti i prožetosti, krhkosti i ispunjenosti uzbudjenjem, dopuštajući svjesnosti da se i postojanjem iskaže. Jer mogućnost je izraza povezana s pitanjem iskaza. Crtom obzorja koju nebo dodiruje! U točki svog jednokratna susreta. Ovdje u središtu, ondje se već u beskonačno izvija. Čudna li dopuštenja, ili još čudnije milosti! I ne samo zbog postupka ili zadivljenosti pred novootkrivenim izračunom, nego u pronadjenom razlogu da beznadje sve ne proguta. Njega i sve okolo njega. Smjelo treba razmišljati i tako vlastito postojanje stjecati. I pred vječnim sudištem opravdati.
Pitanje otvaranja prema snagama drukčijeg promišljanja za Richtera je suobraćanje s drugom stvarnošću. Njezinu jednostavnost zamišljati. A vi pitate: je li se svijet prvo zatvorio, tako da više gotovo nitko na njegovo otvaranje ne pomišlja, ili se to pokretljivost duha zlosretno izgubila. Pa je tako i onaj rečeni ključ za otvaranje netragom nestao. S vremenom se izgubio i na nj’ se zaboravilo. I druga je slika postala još udaljenija, čak i svaku žudnju druge stvarnosti čovjek je u sebi otklonio. Obilje se u oskudici potrošilo!
I pomislio je: gle, kako istinito je da u smrti nema zbilje, jer ona je sahranjena s tijelom, spaljena i posve neupotrebljiva, već ostaje samo duhovno Ja. Koje nosi malo blijeda,sjećanja na okoliš i prirodu, ali ne i na oskudicu i obilje, ili išta slično iskušanu svijetu. Slika je novo stanje! Iz tangente, iz točke doticaja ili sjecišta njome se upravlja. Slobodna od svijeta, oslobođena od grijeha. Tako se jedan oblik u drukčije udioništvo prenio. Tako se drugi između bezbroj odijeljenih galaksija traži. Među istovrsnostima se prepoznaje. Čudan neki sabor razmjenitelja još čudnijeg iskustva, jedan od drugog različit, jedan drugome nalik unutarnjom euritmijom probudjenom sviješću. Nešto iz preobrazbe zvijezda? Pojavi se i opet se izgubi! Sažme se, kako bi se raspršilo. Od znanoga prema nepoznatome. Od hipostaze hipoteze o hipotenuzi, od prvog do drugog lica ortogona.
A sada, vratimo se slikama Vjenceslava Richtera.
Životopis
Vjenceslav Richter rođen je 1917. godine u Drenovi. živi i radi u Zagrebu. Po zanimanju je diplomirani inženjer arhitekture. Aktivan je na područjima urbanizma, arhitekture, skulpture, crteža, grafike, slikarstva, scenografije i teorije. Dobitnik je 25 nagrada za arhitekturu, likovno stvaralaštvo i životno djelo. Izlagao je na niz izložbi među kojima se ističu: Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb (1964), Albright-Knox Gallery , Buffalo (1968), Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb (1968), Staempfly Gallery , New York (1968), Galerie Semiha Huber , Zurich (1969), Biennale , Venezia (1972), Neue Galerie am Landesmuseum , Graz (1972), Galerie 58 , Rapperswill (1972), Galleria del Naviglio , Milano (1973), Galleria all Centro , Napulj (1973), Galleria Visconti Milano (1976), Galleria La Loggia , Udine (1977).
U Galeriji „Miroslav Kraljević“ Vjenceslav Richter izlaže pet grupa radova: Defile osmorice 1 – 8 (70×50 cm), Leteće piramide 1 – 5 (100×70 cm), U kontinuumu svaka je točka centar 1 – 5 (100×70 cm), „Kakotomeni kakoto?“ 1 -5 (100×70 cm), Grupa 512 1 – 6 (50×35 cm); izvedene pastelom na papiru 1993/94. godine.
