Od početka devedesetih umjetnost Vlade Zrnića, slikara s diplomom venecijanske Likovne akademije, sve se više okreće pokretnim slikama. Njegove izložbe postaju sve rjeđe, ambiciozne filmske produkcije zamjenjuju video projekte, njegova redateljska vještina postaje sve zapaženija i na koncu nagrađena. Iako je Zrnićeva primarna ljubav za slikarstvo potisnuta u drugi plan, naglašena vizualna kvaliteta njegovih filmova ukazuje na slikarske korijene i senzibilitet. Oni se u filmu „Ulična događanja braće Brkan“ očituju kroz sposobnost dešifriranja i uživljavanja u vizualni kod tuđe kreativnosti. Zrnić se, naime, odvažio na rizičnu atrakciju oživljavanja fotografija kultnih zadarskih fotografa Ante i Zvonimira Brkana – i uspio! U nagrađenom pak filmu „Mirila“ svoju likovnu kultiviranost nepobitno je dokazao umijećem reduciranja prikaza prirode na potpuno apstraktne sadržaje i to isključivo elementarnim postupcima snimanja – kadriranjem i zumiranjem. Zrnićevi iskoraci u likovnost obogatili su dokumentarni oblik obaju filmova promišljenim i nenametljivim autorskim uvidom, čiji je rezultat upravo suprotan egoističkim eskapadama uobičajenim za naše filmove s umjetničkim pretenzijama.
Koliko god da je u Zrnićevom filmskom opusu vidljivo njegovo slikarsko zaleđe, u predgovoru izložbi više nas zanima koliko je iskustvo rada na filmu utjecalo na djela koja je Zrnić zadnjih godina namijenio za svoja prorijeđena galerijska predstavljanja.
Gledajući opća kretanja današnje umjetnosti, vidljivo je da se različite tehnologije izvedbe i mediji prezentacije pokretnih slika najlakše i najradije uklapaju u široke gabarite umjetnosti instalacija. U sklopu tog postupka, a u svoja dva zadnja galerijska postava, Vlado Zrnić istražuje simultano prikazivanje/projekciju i time interakciju nepokretne i pokretne slike. Instalacija „Dvorište“ (1998.) izvedena je prošlog lipnja za izložbu zadarskih i amsterdamskih umjetnika „Zvijezda Danica“ u zadarskoj Galeriji umjetnina. Snimak izlaza iz Nacionalnog parka Paklenica projeciran je cijelom površinom bijelog zida zamračene prostorije. Zrnić je izabrao najefektniji kadar: između surih litica blješti dijelić morske površine obasjan zrakama zalazećeg sunca.
Na podu, par metara ispred projekcije, smjestio je monitor sa video snimkom psa čuvara dvorišta vezanog lancem. Čuvarevo užurbano kretanje gore-dolje „po žici“ naglo se prekida posjetiteljevim neopreznim približavanjem radi kojeg će foto-ćelija aktivirati sekvence prijetećeg laveža i režanja. Čim posjetitelj odstupi i produži, isti mehanizam „smiruje“ psa čuvara. Tumačenje rada, na kojem se sada nećemo zadržavati, u mnogočemu ovisi o srazu dvaju slika: projekcije slajda i video zapisa, različitosti njihovih formata te njihovom rasporedu unutar planova postava.
Instalacija „Uspavanka“ premijerno postavljena u Galeriji „Miroslav Kraljević“ doslovno spaja pokretnu sa nepokretnom slikom. Projicirane su kao jedinstvena cjelina pa je našem pogledu ponuđena svojevrsna pokretno-nepokretna slika. Jasno je da će usklađivanje dihotomije ove hibridne kompozicije biti osnovni kreativni izazov i problem. Zrnić ih spaja po okomici. Trećinu formata zauzima pokretni dio projekcije koji prikazuje odsjaje sunca na morskoj površini što prateći njegovo nebesko gibanje ulaze i potom izlaze iz statičnog kadra. Nepokretni dio projekcije snimka je interijera gdje u zgusnuto-crvenom ozračju ljetnog popodneva leži djevojka. Prizor je svjetlošću, opet po okomici, podijeljen na dva jednaka dijela: svjetliju polovicu sa prozorom i komodom prepunom predmeta te na zagasitocrvenu polovicu sa središnjim motivom djevojke obnaženog poprsja, koja tek što ne utone u san.
Za usklađivanje ovih formalno nejednakih dijelova Zrnić je razvio složenu igru zasnovanu na istovremenosti različitih oblika percepcije. Potencijalnu prevagu kinetičke atrakcije spriječio je svodeći pokretni dio slike na trećinu kompozicije, reducirajući njene kolorističke valere na sivo-modru gamu gotovo apstraktnog svjetlucanja i usporavajući njeno kretanje do samog privida. Nepokretni dio projekcije dvostruko je veći i koloristički zgusnut, ali da ne bi prevagnuo prepolovljen je svijetlošću, rastvoren u dubinu i ispunjen detaljima. Formula je pronađena u odnosu površina projekcije 1:2, gdje pokretno-apstraktni dio zauzima dvostruko manje mjesta od nepokretno-figurativnog dijela i tu se približavamo tradicionalnom slikarskom rješenju – pravilu zlatnog reza. I najintrigantniji motiv slike, djevojku golih grudi, Zrnić precizno uvodi u kompoziciju u točki koja je određuje kao centralnu upravo ovim najstarijim obrascem ljepote.
Sagledavajući „Uspavanku“, radi uvođenja teme akta gotovo lascivnu u sklopu Zrnićeve senzibilne poetike i osobne suzdržanosti, doima se kao da on u nestabilnosti suvremenih tehnoloških postupka želi fiksirati trenutak što po prirodi stvari neminovno odlazi u nepovrat. Prolaznost trenutka, još u tradicionalnom slikarskom mediju, prvi su fiksirali impresionisti. Vladu Zrnića ne zanima fizički nivo stvarnosti ili prikaz njenog rastakanja pod snopom fotona u superiorni kozmički relativitet boje. Zanima ga onaj nadrealistima drag trenutak tonjenja u san, u kojem se ego, njegovo sada i ovdje, stapa sa sveprožimajućom duhovnošću i otvara nadiranju svjesno potisnutog libida. Pokretni dio slike nositelj je njenog formalnog i smislenog objedinjenja. On je prikaz one luminozne materije koja se u snimci interijera intenzivno osjeća kao prisustvo izvan prostora sobe, a na simboličkom nivou on znači stapanje sa metafizičkim planom egzistencije, nesputanim manifestacijama energije u kojima se duhovni aspekt stvarnosti prožima sa svojim fizičkim pandanom.
Auditivna komponenta instalacije (zvuk dvaju udaljenih radio stanica) još je jedan generator senzacije udaljavanja od svjesnosti i tonjenja u san. Činjenica je da je film postao neodoljiv izazov, a zadnjih godina gotovo moda među likovnim umjetnicima. Da li su tome uzrok formalna obilježja filma poput veličine projekcije filmske slike, mogućnosti snažnog kolorita i njegovog suptilnog crno-bijelog pandana, njegova multimedijalna priroda ili potencijal prenosa poruke kao što je širina auditorija i utjecaj zasnovan na mitskom ustrojstvu filmske industrije ili pak sve zajedno? Peter Greeneway, isprva student slikarstva, u potpunosti se posvetio filmu i postao kultni režiser. Art superstarovi Robert Longo („Johnny Mnemonic“, 1995. TriStarPictures) i Julian Schnabel („Basquiat“, 1996. Miramax Films) napravili su komercijalno isplative izlete u produkcijama velikih studija. Cindy Sherman svoju je umjetničku slavu izgradila posuđujući iz bogate riznice filmskih klipova koji su u međuvremenu postali planetarno kolektivno nesvjesno, da bi prošle godine prikazala svoj prvi cjelovečernji igrani film „Office Killer“(1997).
U malim hrvatskim okvirima autohtona filmska industrija gotovo i ne postoji, ali mitska aura filma zbog toga samo sjaji još snažnije. Mehanizam filmske umjetnosti u Zrnićevim djelima oslobođen je glamuroznog ustrojstva. Modaliteti filmske ekspresije u njegovom su opusu upotrebljeni jer su najbolji mogući transfer vizije. Vraćajući se na osnovno pitanje predgovora možemo konstatirati da je iskustvo u filmskom mediju Vladi Zrniću nametnulo potrebu da i u galerijskom predstavljanju ostvari totalno iskustvo filmske projekcije; jedinstvo slike, zvuka i pokreta. Ako se ono za potrebe analize izuzme, „Uspavanka“ je po svojoj prirodi bliža slikarskom mediju. Nema trajanja, niti priče. Tek jedan krajnje usporen trenutak kako bi posjetitelji imali vremena doživjeti onaj beskrajno malen isječak stvarnog vremena i prostora u kojem se njen događaj odvio. Vlado Zrnić u svojim je zadarskim kronikama izveo još jednu uspješnu rekonstrukciju.
Branko Franceschi
ŽIVOTOPIS
Vlado Zrnić rođen je je 1959. godine u Sarajevu. živi i radi u Zadru. Diplomirao je slikarstvo 1989. godine na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Postao je članom zajednice umjetnika Hrvatske 1993. godine. Od 1997. godine predavač je na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu, Odsjek vizualnih komunikacija.
SAMOSTALNE IZLOžBE I PROJEKCIJE
1991. „Anatomija 10“, Galerija PM, Zagreb, Hrvatska 1995. „Čežnja ka plavom“, Nadada Galerie, Kopenhagen, Danska „Checkpoint“, Moderna galerija, Zagreb, Hrvatska „The Edge of the War Zone“, London Film Coop, London; Velika Britanija OSTranenie ‘95, Dessau, Njemačka 1996. „Real Life“, Aktuelle video Kunst aus Zagreb, IFA-gallerie, Stuttgart, Njemačka Alpe-Adria film i video festival, Trst, Italija Video forms, Clermont-Ferrand, Francuska 11th Edunburgh Fringe Film & Video Festival, Edinburgh, škotska Videonnale 7, Bon/Bonn, Njemačka Electronic Undercurrent, Danish National Gallery, Kopenhagen, Danska Kortfilm festivalen, Jar, Norveška 1998. Hrvatski film i video, New York, SAD „Uspavanka“, Galerija „Miroslav Kraljević“, Zagreb, Hrvatska
