predgovor Branko Franceschi:
Vlasta Delimar u svom radu osvaja prostor događanja bilo da je riječ o njenim pojedinačnim djelima, čije ih aplikacije i dogradnje pretvaraju u instalacije, ili o performanceima i ambijentalnim izložbama. Ambijent u Galeriji „Miroslav Kraljević“ razvija se iz najrijeđe korištenog galerijskog prostora. Zidovi, pod i donja polovica prostora su prazni. Ako prostor galerije podijelimo na četiri horizontalna pojasa, od cjelokupne zapremine ispunjen je samo njegov treći pojas odozdola, odnosno drugi odozgora. Posjetitelj će po ulasku glavom i gornjom polovicom tijela doslovno ući u izložbu te će dalje šetati nadrealnom putanjom između ženskih nogu koje vise sa stropa poput stalaktita ili će se, budući je riječ o najlonkama, kretati kroz manje erotičnu scenografiju dvorišta u kojem se suše čarape.
Mogućnost oprečnog ili podvojenog tumačenja najintrigantnija je osobina stvaralaštva Vlaste Delimar. Radeći sa svojim tijelom i neštedimice ga pokazujući, predstavila se mnoštvom naizgled kontradiktornih uloga: prijateljica i ljubavnica, majka i bludnica, domaćica i vamp, nevjesta i raspuštenica, kućanica i vojnik; svakodnevna i glamurozna, duhovita i vulgarna, bestidna i čedna, erotična i groteskna. Performanceom je kuhinju predstavila kao bojno polje na kojem se u ime preživljavanja svakodnevno ubija, a domaćicu i majku kao egzekutora u ime opstanka. Na izložbama je sterilne galerijske prostore pretvorila u senzualne interijere pune čipke, tila i sjaja ogledala kojima iznosi više muke nego zadovoljstva svog ženskog bića i sudbine. Cijelokupnu mnogolikost Vlasta Delimar jednostavno razriješava maksimom „žena je žena je žena“.
Najlonske čarape autorica je izabrala jer su ambivalentan ready made objekt par excellence. Njihova industrijska bezličnost veća je nego u bilo kojeg serijskog proizvoda visoke potrošnje namijenjenog ženama, ali ih zato boja puti, naglašeni obris noge i stopala, finoća i providnost tkanja te slutnja haltera visoko smješta u hijerarhiji fetiša. Masovna proizvodnja i uporaba odličan je okvir da se umetanjem svojih fotografija iskaže osobna priča kao sveženska. Crno-bijele fotografije iz kućne radionice, ublažene gustim, omekšavajućim rasterom čarapa i razmještajem poticajnih za kretanje kroz izložbu, sažeto iznose autoričin curriculum vitae kroz zbroj svih njenih gore navedenih transformacija te likove muškaraca s kojima je djelila kreativni stav i strast. Rasporerd čarapa u pravilne nizove ističe tematsko sužavanje fotografija po dubini, od javne sfere kod ulaza galerije ka intimnoj na kraju prostora.
Sama organizacija prostora uvećan je prikaz fuzije „javnog“ i „intimnog“, prisutnih i u najmanjem radu Vlaste Delimar. Sve dok se golo tijelo prikazuje kao simbol intime, a ne kao prirodna datost njeno će djelo biti aktualno i prevratničko. Nagost je upravo zbog proskripcije malograđanskog morala i licemjerne osude na konvencije komercijalne umjetničke proizvodnje stekla ikonoklastički potencijal, naročito kad je autor slučajno žena koja usput beskompromisno ruši sve stereotipe muškog, a time i civilzacijskog poimanja ženstvenosti. Od mnogih osoba koje se pojavljuju na fotografijama ove izložbe jedina žena je sama autorica. Da li zbog isključivanja ostatka ženske populacije iz njenih dijela, neugodnosti i zahtjevnosti takvog rada ili stava kojim na podjednakoj distanci drži machiste i feministe, Vlasta Delimar nema nijedne sljedbenice među suvremenim hrvatskim umjetnicama iako je tijelo kao izražajno sredstvo zadnjih desetljeća „in“ u svim granama umjetnosti. Možda izabrana, ali u svakom slučaju hrabro izborena ekskluzivnost, Vlastu Delimar je zarana dovela na istaknutu poziciju suvremene hrvatske umjetnosti, a ovu izložbu još jednim njenim korakom u osvajanju prostora slobode za nas.
Životopis:
Vlasta Delimar rođena je 1956. godine u Zagrebu. Završila je školu primijenjene umjetnosti u Zagreb 1977. godine. Živi i radi u Zagrebu.
