predgovor Klaus Blanc:
Svijetlo od tamnog se polako odvaja, pred našim očimapostepeno nastaju sjenke tijela i predmeta: Ranjivo, prepuno dirljive putenosti, prolazeći poredprkosnih parola na zidovima koji se ljušte, mladog boksača nešto odvlači u tamu.
„La Esperanza“, „Nada“: Fotografije Wolfa Bowiga iz jednog kubanskog boksačkog kampa.
Sa svjetlucavim tropskim svjetlom iza leđa, neusiljenomusredotočenošću provlači vezice kroz rupice začarano svjetlucajućih sportskih cipela- jedan ljubazni div samozaboravno čeka svoju borbu.
Slike sjena prepune magične, melankolične ljepote.
Izvješća zapadnih medija o Kubi kreću se rutinskimputovima svijesti: Čamci s izbjeglicama, ljudi sa štedljivo racionaliziranomhranom, ugnjetavanje i despotizam.
Svakog sata CNN-kultura emitira stravične vijesti o ovomotoku u Karipskom moru koji su svi zaboravili.
Pregrijane utopije, nekadašnje nade u revolucionarnimodel razbile su se o tvrde činjenice gospodarske depresije, političko ugnjetavanje iprogone.
Ikone revolucije, koje su na Zapadu već odavno mutirale upop-zvijezde, na Kubi još uvijek sveprisutno ukrašavaju tužnu svakodnevnicu ulica itrgova. Izmakle svakom povijesnom značenju, njihova imena u potrošačkoj abecedisvjedoče o obratu odnosa: Che kao Chevignon.
Na Kubi uhranjeni turisti u Che-majicama sa svojim foto ivideo kamerama vrebaju iscrpljene Kubance kako čekaju u redu.
„U suprotnostima leže nade“ glasio je moto B. Brechtaza njegovog izgnanstva u Danskoj.
Fotografije s Kube njemačkog fotografa Wolfa Bowiga, triformalno ali i sadržajno krajnje različite fotografske perspektive na ovaj tropski otoki njegove ljude, daju naslutiti presjek socijalne stvarnosti koja izmiče ishitrenomocjenjivanju i kategoriziranju. Ove fotografije izvještavaju o socijalnoj stvarnosti kojumi na Zapadu iz navike nazivamo propalom.
Lišene unaprijed stvorenih istina, bez razigranihimpresija, bez ispraznih nadanja u revoluciju, slike Wolfa Bowiga, njegova serija izboksačkog kampa „La Esperanza“, gradskih dvorišta i zaboravljenih kutova Havane,preko kubanskih seljaka svojim poetski škrtim slikovnim jezikom nadilaze binarni kodopažanja zapadnih medija.
Bowigovi fotografski radovi impregnirani su skromnomsuzdržanošću njegova formalnog umijeća honoriranog brojnim međunarodnim nagradama. Oni dobivaju na snazi kroz strpljivost i usredotočenostkoje on poklanja onome što mu stoji nasuprot. Ljudi koji usprkos svakodnevnoj borbi zaživot ne nestaju iza maske bezimene žrtve. Na njegovim fotografijama ljudi nisu šifreunaprijed smišljenih opažanja, nisu žrtve ili počinitelji, ne predstavljaju nitisocijalizam, niti nadu, niti očaj. Oni su djelatni subjekti u svojoj ljupkosti idostojanstvu.
Tijela vaccerosa obilježena teškim radom još uvijekisijavaju ponos prevladanog ropstva. Wolf Bowig često koristi široki kut pa takofotografiranom objektu otvara prostor u kojem se ovaj može sam suvereno definirati kaopojedinac. Slap prljave vode od čišćenja koji precizno pada nizkatove zgrade u nekom gradskom dvorištu opisuje tako socijalni radijus mladih Kubanki.
Oprezno, višemjesečno približavanje ljudima i njihovimživotnim uvjetima tipično je za Bowigovo djelo.
Vrijeme je za njega odlučujući preduvjet pri nastajanjuistinske fotografije. Fotoreporteri koji jure oko globusa s jednog kriznog područja nadrugo, neprestano u potrazi za ekskluzivnom fotografijom, osobnu senzibilnost žrtvovalisu profesionalnom pritisku i cinizmu pa previđaju ono bitno.
Ovakav stav povezuje Bowigove fotografije današnje Kubes njegovim prijašnjim radovima. Bile su to fotografije iz zaboravljenih gradskihdvorišta vlasti, iz područja obilježenih netom utihnulim borbama i ratovima za kojesvjetska javnost pokazuje još samo vrlo malo interesa.Posljednjih godina su to bila prvenstveno fotografska izvješća iz rasutog,agonizirajućeg Afganistana, ali i reportaže iz Alžira i ratom zahvaćenih područjabivše Jugoslavije. Fotograf i čovjek Wolf Bowig poklanja bratsku i sućutnupozornost bezimenima, „prokletnicima ove Zemlje“, kako ih je Franz Fanon opijen revolucionarnom nadom jednom nazvao. Istinitost i kvaliteta mnogih njegovih fotografija napajaju se upravo s tog izvora.
Kubanska revolucija je vođena za obespravljene i bezimene, obećala im je ljudskiju budućnost, ulila im je nadu. Stoga za njih nema drugog historijskog opravdanja ni drugog mjerila do ispunjenja tih obećanja. Fotografije s KubeWolfa Bowiga nam bez uzbuđenja sugeriraju ovakav zaključak.
prijevod: Snježana Rodek
ŽIVOTOPIS
Wolf Bowig, rođen u Hannoveru, 28.3.1964. studirao matematiku i filozofiju u Berlin od 1/93 reportažna fotografija 1993. Lourdes, Bosna 1994. Pakistan 1995. Kuba 1996. Afganistan, Pakistan 1997. Afganistan Od 1996 član je LOOKATPHOTOS/švicarska osnivač i član Reporters sans frontiers/njemačkasekcija
IZLOŽBE
Hannover, Galerie Chim Hamburg, Museum fur Fotografie Munchen, Zentrum Gasteig Hamburg, Munchen, Frankfurt, Berlin, Koln, 100 fotografija za slobodu tiska/sReporters sans frontiers Hannover, Berlin/Afghanistan, Zagreb, Kulturno Informativni Centar Zagreb, Galerija „Miroslav Kraljević“, Kuba itd.
NAGRADE
1995.- Fuji Euro Press Award/Feature 1995.- Fuji Euro Press Award/Feature 1995.- Grand Prix du reportage humanitaire/CARE France 1995.- awarded work at the international panorama award/Linhof, Germany 1997.- nominiran za Njemačku fotografsku nagradu/DG BankStipendium
Kao fotograf radi za: Stern, DU, Neue Zuricher Zeitung, Facts, schwarzweiss, taz, Time Asia, Liberation, ElPais magazine, Weltwoche itd.
IZLOŠCI
„LA ESPERANZA I“, crno-bijela fotografija,1995. „LA ESPERANZA II“, crno-bijela fotografija,1995. „HAVANA I“, crno-bijela fotografija,1995. „HAVANA II“, crno-bijela fotografija,1995.
