General Reminder, installation view, Zagreb, 1999
predgovor: Geneva Anderson, Katalin Neray, Viktor Misiano, Dora Hegyi
prijevod: Branko Franceschi
Viktor Misiano
Posebna vrijednost ‘Općeg podsjetnika’
Iza svake izložbe postoji priča. Svaka odluka ima svoju motivaciju, tako i izbornikova. Ideja ove izložbe–duet Sugar i Leiderman – stvoren je pred nekoliko godina u Budimpešti u potpuno privatnom kontekstu. U ugodnom restoranu sjedili smo Janos Sugar, Katalin Neray i ja. Tijekom razgovora osjetio sam da nedostaje Yuri Leiderman. Osjećao sam da bi ga zanimao predmet našeg razgovora te da bi imao što dometnuti. Također sam osjećao da bi se njegova osobnost odlično uklapala u intimnu, povjerljivu i intelektualno napetu atmosferu koju smo nas troje uspostavili. Nadahnut ovim osjećajem odsustva, izjavio sam da bi se Janos i Yuri trebali upoznati, biti u dijalogu i na neki način napraviti zajedničku izložbu. Drugim riječima, ova se izložba nije pojavila kao profesionalni projekt, već kao ljudski čin. Da li je to pogrešno?Da li je to nešto što treba ostati skriveno, neizrečeno? Bez dvojbe, suprotno je generalnom kuratorskom pristupu i priznatim kriterijima profesionalizma umjetničkog sustava. Izložba treba promovirati ime, treba njegovati raspravu te zadovoljiti neke institucionalne strukture. Izbor umjetnika mora učvršćivati izvjesnu formalnu i političku logiku, na primjer – ravnotežu između muških i ženskih sudionika, između međunarodnih i lokalnih umjetnika itd. Koga briga ako sudionici izložbe uživaju biti zajedno, ako uspiju izgraditi prijateljstvo? Očito, danas to nije najvažniji moment i to je tako tužno. Ljudski odnosi i djeljenje osjećaja predstavljaju ogroman i produktivan izvor. Mi smo toga svjesni po zajedničkoj socijalističkoj prošlosti. Mi smo toga svjesni iz zajedničke sadašnjosti. Često sam čuo od umjetnika koji su se vratili sa neke značajne međunarodne izložbe: Iskreno, izložba nije bila nešto naročito, ali upoznao sam jednu osobu!
Po mom mišljenju, u svojoj dubini, duo Leiderman-Sugar odnosi se upravo na to. On predstavlja vrijednost pojedinačnog, a ne općeg, posebnog, a ne univerzalnog. On nije o umjetničkom procesu, već o umjetniku. Ili, preciznije, o dva umjetnika, o pokušaju njihova dijaloga, potrazi za zajedničkim točkama njihova rada. Na ovoj izložbi nema ničeg a priori, sve je nepredvidljivo, sve je u nastanku. Zbog toga nema čvrstog stava, jasne poruke koju je jednostavno shvatiti. Moramo razdijeliti ovaj intimni razgovor, moramo ući u njega. Ono što umjetnici od nas očekuju nije samo naše shvaćanje i prepoznavanje, već da s povjerenjem prigrlimo i njih i ovaj proces.
Geneva Anderson
Kako je dijalog postao trijalog, a svjedok sudionik
Sa mog stajališta to je zasluga Janosa Sugara. Otpočelo je onako kako se stvari uvijek događaju–prijateljski zahtjev tijekom telefonskog razgovora. Da li bih pregledala njegovu prepisku sa Y. Leidermanom, iznjela svoje dojmove i da li bih malo oblikovala? Svakako, bio je moj odgovor, pred više od godine dana. Prvi put kad sam pročitala njihovu razmjenu–shvatila sam povlaštenost svoje pozicije. Kao umjetnici koje je povezao kurator, Janos i Yuri bili su u procesu međusobne detekcije pomoću riječi stranog jezika (engleskog op.prev.), a ja sam bila autsajder i sudionik tog po prirodi privatnog dijaloga. Odmah su me se dojmile ideje, stavovi, pitanja, ali istovremeno imala sam osjećaj udaranja o koncept čvrstine ciglenog zida čije će probijanje zahtjevati značajan napor. Što li je Janos mislio pod malo oblikovati?–tekst se odvijao kvazi-logikom izmišljenih, prekrasno djelotvornih ili nedjelotvornih riječi. teške misli iznošene su kratkim nevezanim fragmentima, oba umjetnika konvergirala su krajnje suprotstavljenim pojmovima–racionalno/iracionalno, činjenica/fikcija, teorija/mit; osobno nisam vidjela djela o kojima su govorili, nisam poznavala Yuri Leidermana, bila sam u Kaliforniji, Janos u Budimpešti, Yuri u Moskvi–sve je trebalo obaviti e-mailom, najvažnije–što sam im ja mogla ponuditi? Njihov lakonski odgovor glasio je: Ovisi o tebi. I tako smo počeli. Njihova prepiska sastavljena je od margina i sirovosti: ne smije se doimati dovršenom već u stalnoj potrazi za otvorenim završecima. Bolje je da zadrži svoju Istočno europsku poetiku, nego da se ispolira u savršeno razumljiv engleski. Čitateljima treba biti dostupna, ali samo nakon napora– Janos bi rekao razumijevanje kao naknadna nagrada. Treba biti i neovisna od artefakata kao samodovoljni umjetnički rad.
Oblikovanje njihovog teksta/naša suradnja postala je proces ulaženja u naše okoliše, traženje i pridavanje vrijednosti—-pitanja—-razmjena—–još pitanja—–rafinirani odgovori—-i ispravljanje teksta! Ovakav proces intenzivne razmjene jedinstven je i vrlo kritičan, jer istovremno oblikuje i proizvodi stanje vaše svijesti, poseban stupanj svjesnosti. I kao kad bacite kamen u bazen, pojavilo se mreškanje. Što sam dublje ulazila u tekst, što sam više istraživala, savjetovala se sa stručnjacima—knjižničarima, filozofima—te uključivala prijatelje iz cijelog svijeta ispitujući ih o kemiji, katalizi, mitologiji, politeizmu, psihologiji, Toniu Kršgeru, Ruskoj kozmologiji, analitièkoj geometriji, Hladnom ratu, teoriji dizajna, meta-komunikaciji i brojnim malim, zbunjujućim stvarima poput značenja sintagme isisati iz prsta. Svi su se zainteresirali i otpočeli svoj vlastiti razgovor o ovom dijalogu. Bila sam zadivljena kako su nakon više mjeseci pamtili i mogli mi citirati ulomke o pišanju jaraca, radiant-floated moments, nonsense models i tako dalje. Moj se stav prema projektu izmjenio, aktivnije sam se uključila, a isto su učinili i Janos i Yuri. Odluka da se objave neki moji komentari (koji se normalno ne bi pokazali) i tako dijalog zamijeni trijalogom, značio je odluku da se otkriju događanja iza dijaloga. Priča o stvaranju umjetnosti, Hegelov Aufheben…
Dopisivanje autora odredilo je izbor radova. Od 1996. u cilju odredjivanja parametara zajedničke izložbe njih dvojica razmjenjuju, upoznaju i dijele svoje ideje pomoću elektronske pošte. Slozžli su se da obojicu zanimaju nerazumljive-neprotumačive (besmislene) strukture te da su spremni preuzeti odgovornost za odsustvo konteksta iz čijeg će se nedostatka naknadno stvoriti nevidljive korelacije. S tim u svezi treba pogledati njihovu korespondenciju koja je objavljenu u katalogu izložbe.
Yuri Leiderman bavi se stvarnim događajima ili naslijedjenim historijskim znanjem (npr. avionske nesreće, grčki mitovi, drevni posmrtni običaji) te ih razvija (na ovoj izložbi, prikaz eskimskih tetovaža-putokaza ili pojave nalik crtežima nadahnutim vrućom poezijom). Njemu osobenom fantazijom pripovjedača, Leiderman stvara novu vrstu logicčog poretka u kojem je sve povezano sa svime ostalim. Njegov Lobytangi je mitološka vrsta psa. Napravljen je od papira te se može povećati, kako se da vidjeti iz animiranog filma sličnog imena, stvorio se niotkuda u veličanstvenoj veličini životinje iz legende. Slična je i bajka o Tlin civilizaciji – na izložbi je predstavlja beba sa ježevom glavom i nogama rode što putuje svijetom u divovskim čizmama koja osvaja cijeli univerzum: U 586434. godini Diseminacije, civilizacija Tlin probila je granice Prstena i preplavila cjelokupnu Galaksiju. Rad nazvan Nestali tim memorijal je nogometnom klubu nestalom u avionskoj nesreci. Drzac posmrtne urne na rasteru povrsine zida emanira centrifugalnu silu. Osjecamo da ce se ukazati disperzirana nogometna momcad, a uistinu se da razabrati jedino lopta dobro poznatog uzorka. U svom radu YL trazi dokaze da se bilo sto na ovome svijetu moze dogoditi na razlicite nacine te da su uzroci stvari mnogostruki, ali smatra da postoji samo jedan nacin na koji to nesto moze postati stvarno.
Prema Janosu Sugaru, najvaznije je uhvatiti buducnost u sadasnjosti jer to vodi ka savrsenstvu. Iz tog razlog on nastoji misliti u buducnosti, pa onda kad se ta tocka u vremenu ostvari on je vec spreman sa odgovorima na pitanja koja nije moguce postaviti u sadasnjosti. Sugar bi rekao da preduhitriti rociste ili stvoriti sadasnjost od buducnosti, znaci anticipirati buducnost. Dorucak logosa odnosi se na slijedece: kad dodje vrijeme objeda, umjetnik je u stanju proizvesti odgovore. U radu Prakticna transparentnost, sastavljenom od idiosinkreticnih repetirajucih elemenata – prostorni (zadnja svijetla automobila) i projecirani zarezi, plave kocke, crni kvadrati, negativi, zicana gnijezda, numerirane kugle – Sugar dopusta kratak pogled na nerazaberivu koherenciju. Nemilosrdnim ponavljanjem dovodi do ekcesa i ujedno predstavlja svoju poruku na najjednostavniji moguci nacin. Energiju simultano ulaze i cuva.
Izlozbeni prostor razdijeljen je slobodnim stupom. Uslijed trokutastog oblika poda postoje dvije glavne strane: na jednoj dva TV-a prikazuju po video od svakog autora (J. Sugarov Ariadne Unemployed (1996.) I Y. Leidermanov Lobytangi (1997.). Na drugoj strani, u nisi prozetoj mirisom iz dvaju urni, svaki od njih smjestio je po jedan od multipla napravljenih posebno za ovu izlozbu – Y. Leidermana Lobytangi, a J. Sugara aluminjski odljev. Kroz ova dva objekta smjestena u nenamjerno stvoreno mjesto ukopa, njihove razlicitosti I slicnosti susrecu se i postaju podjednako vidljive. Par pasa od tankog papira produkt je fantazije, dok je izdrzljiv aluminijski odljev objektivizacija negativnog, nista u plasticnom obliku bonbona. Jedan je prolazan, dok je drugi trajan. Ipak oni su prakticno spojeni u jedinstveno umjetnicko djelo, kao da je medju njima uspostavljena neka zagonetna snaga; a istovremeno unutar njih kao da je otjelotvoreno izvjesno prijanjanje.
Radovi vrse svoj utjecaj na izlozbu poput citata ili sinopsisa, postavljeni na istaknutim polazajima u prostoru. Shema medjuovisnosti izlozenih djela ne tezi izravnoj transmisiji znacenja (komunikaciji se ne tezi zbog nje same – Medij je poruka), vec nas autori nastoje na nesto podsjetiti, oziviti dogadjaje zapretene u kolektivno nesvjesnom koje nismo u stanju oblikovati.
Yuri Leiderman rođen je 1963. godine u Odesi, Ukrajina. Diplomirao je 1987. godine na Institutu za kemijsku tehnologiju u Moskvi. Od 1982. godine sudjeluje na neformalnim izložbama suvremene umjetnosti u Moskvi i Odesi. Jedan je od osnivača konceptualne umjetničke grupe Inspekcija medicinskih hermeneutičara, koju je napustio 1991. godine. Sudjeluje na brojnim međunarodnim izložbama. Stalni je suradnik Moscow Art Magazine i časopisa Kinoart. Živi u Moskvi.
Janos Sugar studirao je od 1979. do 1984. godine na Odjelu kiparstva Mađarske likovne akademije u Budimpešti. Od 1980. do 1986. godine sudjeluje na izložbama i performansima Indiga. Od 1984. godine sudjeluje na mnogim nacionalnim i internacionalnim izložbama gdje izvodi performanse, projecira filmove i video radove. Između 1990. i 1995. predaje na Film Studiju u Budimpešti. Od 1990. predaje umjetnost i teoriju medija na Odjelu Medija, Mađarske akademije likovnih umjetnosti u Budimpešti. Izlagao je na Documenti IX u Kasselu, 1992. Objavio je knjige: Minus Pathos (Budimpešta, 1998.). Sudjelovao je u rezidencijalnom programu Artslinka na Cleveland Institute of Art, 1994. Dobitnik je stipendije na Experimental Intermedia, New York, 1998. i 1999. godine. Njegovi filmovi prikazivani su u Anthology Film Archives u New York-u 1998. Živi u Budimpešti.