Svaka slika Zdravka Pala, formalno gledano, plošan je i dvodimenzionalni prostor čija se podloga tretira kao cjelovita površina intervencije, kao polje totalne akcije, umutar kojega Pal u spontanim, nagonskim, hedonističkim i violentnim slikarskim eskapadama istražuje formalne odlike samoga slikarstva. Tu se propituju pitanja prostorne organizacije slike poput odnosa između prvoga i drugoga, uvijek otvorena, plana slike. Pala, čini se, konkretno zanima koliko toga pozadina, kao već gotova slika, može podnijeti, koliko podlogu, plastički, značenjski i koloristički, vlastitim osjećajem za mjeru, trenutačnim raspoloženjem i igrom slučajnosti, može napučiti. Kao da želi dokučiti kada će to napučivanje sadržajem prerasti u prenapučivanje i donijeti prevagu – značenjsku i estetsku – znakovlja nad pozadinom. Dakako, zanima ga i suodnos plohe i mrlje, tvari i znaka, opća atmosfera slike, intrigantan suodnos kromatike i lineamenta…
U Palovu prosedeu ključnu ulogu ima boja i način na koji je tretirana u prostoru slike, tj. način pražnjenja slikarove akumulirane energije. Prostor Palove slike nastaje geometrijskom podjelom slikarskih površina na različito obojene vodoravne ili okomite monokromne plohe – dvije ili tri – koje potom premazuje drukčijim monokromnim premazom, zatim dobivene materičke namaze i premaze drobi i omekšava agresivnim struganjem širokom špahtlom i tako ih dezorganizira do nestabilnih i nestabilnih bikromatskih struktura, sjajnih i neočekivanih polikromnih učinaka i pikturalnih događanja. Tako nastaju teksture koje se reljefno prostiru diljem polja slike, dinamizirajući slike pulsirajućim ritmom. Na slikama čiju prostornu organizaciju čine okomite linije dezorganizacija i entropičnost struktura vidno je manja, poglavito u donjem dijelu slike. U svakom slučaju, drugi plan slike, ta pulsirajuća pozadina – iako rješavajući je kao slikarski problem Pal svoj posao nije dovršio – osjetljiva je opna koja najprije apsorbira, a potom i emitira slikarovu senzibilnost i njegovu jedinstvenu slikarsku energiju. Već je načelo Transavangarde, utemeljeno u kasnim sedamdesetima prošloga stoljeća, u slikarstvu svjesno zaobilazilo zahtjev za homogenošću jezičkih činitelja i usuglašavanja elemenata slike. I Pal se danas – rukopisom duboko ukorijenjenim u posmodernističku emancipiranost od svih regula što ih je poznavalo slikarstvo 20. stoljeća – rukovodi sviješću da je jedino što mu preostaje pokušaj ostvarivanja vlastita slikarskog identiteta. Njegov rukopis stoga i može biti strukturiran od niza disparatnih fragmenata koji se mogu, ali i ne moraju, stopiti u određenu koncepcijsku cjelinu. Kao slikar, Pal, dakle, uživa u nekoherentnosti, heterogenosti i disparantnosti elemenata, u neusuglašenim vezama zanakova u prostoru slike, ne suzdržava se od spojeva po mnogo čemu disparatnih fragmenata, elemenata i detalja, u svom se izvođačkom postupku u određenoj mjeri koristi i posljedicama slučajnih odluka, improvizacijama pa i automatizmima, a sve to govori da njegovo slikarstvo ukazuje povjerenje apsolutno subjektivnim odabirima, izborima kojima kao prepreka ne stoji ni jedna pretkoncepcija. Jednako se tako Pal, aplicirajući sadržaje na senzibiliziran drugi plan slike, lišio semantičkih obveza, narativnoga i literarnoga, imaginativnoga i fiktivnoga, metaforičkih i simboličkih referenci… On je, kako rekosmo, slikar impulsa, bujne i sočne materije boje te vehementne i pokrenute gestike. Ali, iako se uporno libio simbolizacijskih, nije se oslobodio psihološke referencijalnosti. Naime, na bikromatsku površinu Pal redovito aplicira spontane zapise, najprije za odgonetanje zahtjevan širok i snažan gestualni potez, ostvaren špahtlom u zgusnutoj teksturi, kojemu potom, mahom u srednjem dijelu slikarske površine, dodaje proizvoljno i čudno znakovlje, fragilno ali uzgibano crtovlje visokih kromatskih frekvencija, vibriranja i podrhtavajućih linija boja cijeđenih izravno iz tube ili štapićem nanošenih na podlogu. Dodaje, reklo bi se, enigmatične grafizme, hermetične, nečitke crtarije, kakvih nema u rječniku simbola, koji nemaju povijesnu ni blisku nam metaforičku, simboličku ni literarnu vrijednost. Receptoru se prepušta dešifriranje postavljene ikonografske enigme. Ti impulzivni gestualni zapis i grafizmi – kao fragmenti individualna i subjektivna doživljaja svijeta – mogu svjedočiti autorova različita duhovna i psihička stanja i (raz)otkrivati unutarnje prostore autorove osobnosti, primjerice konfliktuoznu energiju kakvu više-manje posjeduje svaki autor. Čitamo ih, dakle, kao zapise slikarove psihomotoričke energije, pulsirajuće piktograme i psihograme nekih njegovih unutarnjih stanja, kao Palovu potrebu da očituje neurotičnost i frenetičnost vremena i zemljopisnoga prostora u kojemu kao slikar djeluje. Uznemirenost i psihotičnost koju možemo iščitati na ovim slikama nipošto nisu čudna raspoloženja – umjetnik je uvijek bio najosjetljiviji i najuznemireniji pojedinac, najiskreniji i najrječitiji seizmogram onoga što svekoliki društveni organizam osjeća u današnjemu, čovjeku sve neprihvatljivijem svijetu.
Ti su konstitutivni elementi strukture dinamični planovi slike, dinamiziraju, vitaliziraju i nadasve koloristički obogaćuju pozadinu, s tim da između prednjega i drugoga plana slike nema polemičnosti. Na takvoj se konfiguraciji slike, što je najvažnije, u mjeri koja imponira, u dirljivu pokušaju revalorizacije manuelnosti u slikarskom mediju, ostvaruje i afirmira Palov slikarski temperament, tu znaci i gesta, zapravo izmjena muževne i eksplozivne geste i bolećiva, fragilna i impulzivna lazurnog namaza, profinjene slikarske tvari i intimistički senzibilna i senzualizirana tkiva stvaraju osobnost uistinu nadarena i autentična kolorista, s tim da njegovo slikarstvo uistinu svjedoči i o famoznome „užitku u slikanju“ i potvrđuje ga kao rasna slikara s izvjesnom artističkom budućnosti. Palovo slikarstvo eksplicite ne postavlja pitanje smislenosti štafelajnoga slikarstva u našem vremenu, ali implicite – energijom, hedonizmom, razigranošću, kolorističkom raskoši, erosom, rafinmanom, poletom, otpimizmom i užitkom u samom slikanju koji je neskrivan i nedvojben – kazuje da za takvu zapitanost nema mjesta niti se slikaru čini potrebnim razmišljati o sudbini i budućnosti slikarstva kao tradicionalne disipline.
Ivica ŽUPAN
8. – 27. 05. 2003
Životopis
Zdravko Pal rođen je 11. listopada 1976. u Virovitici. Godine 2002. diplomirao slikarstvo na zagrebačkoj ALU, u klasi prof.Igora Rončevića. Godine 2001. izlagao je na izložbi studenata likovnih akademija u splitskom Salonu Galić, 2001. i 2002. na manifestaciji Pasionka baština te na izložbi desetorice mladih zagrebačkih slikara u požeškoj Galeriji Hajdarović. Godine 2002. sudjelovao je na zadarskom 16. trijanalu hrvatskog slikarstva – Plavi Salon.
