Kako mu kao kapetanu duge plovidbe ne bi bio ugrožen autoritet pred posadom koja ne shvaća da i mornar može osjećati potrebu i za umjetničkim izražavanjem, Zlatan Dumanić tijekom „vijađa“, crtajući i pišući, oslobađajući svoju zapretanu energiju i ublažavajući psihološka stanja koja određuju njegovu hipersenzualnu narav, najčešće plavom kemijskom olovkom, po stranicama sitnoga džepnog bloka, koji kriomice može vaditi iz džepa i brzo ga sklanjati natrag, potajice vodi brodski dnevnik. Uočivši u sadržajima tih dnevničkih zapisa – koji za autora u određenoj mjeri zacijelo imaju katarzično i terapeutsko značenje – vrijednosti koje zaslužuju da budu pokazane publici, kustosi i galeristi nagovorili su ga da pronađe način njihova predstavljanja, pa on stranice blokova – kako ih ne bi morao trgati iz bloka – xeroxisira, pritom ih uvećavajući, na dugačke role fotokopirnog papira, a odabir iz obilna dnevničkog materijala – dvije role, jednu dugačku deset, a drugu petnaest metara, nastale tijekom istoga „vijađa“- predstavlja na izložbi „Brodski dnevnik“.
Uvećani fotokopiranjem, sitni crteži dobivaju novu dimenziju i poprimaju drukčiji grafizam – više se ne doimaju kao crteži kemijskom olovkom, nego kao da su ostvareni suhom iglom. Rukopis se razvija u širokom rasponu između posve simplificirana do bogata i barokizirana. Čest je slučaj da na istoj stranici autor pored složene i grafički bogate priče docrta i sitniju i medijski jednostavniju kontrastnu podpriču, čime afirmira svoj stari postupak spajanja različitoga i njihova sjedinjenja u crtežu kako bi stvorio novu vrijednost i nov sadržaj, ali sve što Dumanić nacrta originalno je i redovito nastaje izvan tradicionalnih kategorija, prosedea i paradigmi crteža kao tradicionalnog medija plastičkih umjetnosti. Krucijalna dimenzija koja iznad svega odlikuje sadržaje dviju rola jest bilokacija: autorova neutažena potreba da istodobno bude na dva mjesta: na brodu, gdje zarađuje za život, i kod kuće, gdje se tada, u obitelji – kao suprug, ljubavnik, otac i očuh – realizira kao osoba, pa linije koje fotokopiranjem nastaju na roli papira razdvajajući stranice dnevnika kao da postaju zidovi ložnice i ostalih prostorija splitskoga stana u koje autor smješta sadržaje erotskih i ostalih maštarija, a dobiva se i dojam postmodernoga zijeva/hijata na kojemu ustrajavaju teoretičari postmoderne. Nekonvencionalni crteži, često puta ostvarivani i spajalicama i ostalim neslikarskim priborom koji autoru u određenu trenutku na brodu stoje na raspolaganju, što potvrđuju Dumanića kao vješta, intrigantna i duhovita crtača, čista su i izravna umjetnička forma kojom duboko osobno, u iskrenoj samoanalizi, očituje unutarnji patos, svjedoči kleinovski „govor čiste emocije“, jedinstvenu i bujnu, vrtložnu ljudsku i umjetničku prirodu, složenu psihološku konstelaciju, vehementna psihološka stanja, erotskim viškovima koncentriranu osjećajnost, previranja i tenzije izazvane razdvajanjem od ukućana, tjeskobe, nerealiziran libido, uzavrelosti, anksioznosti, riječju psihograme, „mapu“ autorove nervature, dakle svekoliku kroniku njegove ljudske subine. Ne mareći za moguće malograđanske i malomišćanske moralističke komentare publike, Dumanić očituje i subjektivna, najdelikatnija i najintimnija bračna i uopće obiteljska iskustva, pa role obiluju rekonstrukcijama ljubavnih iskustava, ali i izmaštanim ljubavnim scenama u kojima autor projicira ono što očekuje od supruge, ljubavi i putenosti, gdje dominiraju autorovi uvijek drukčiji autoportreti – ostvarivani iz različitih rakursa, koji se kreću u širokom rasponu od hiperrealističkih do karikaturalnih prikaza vlastita lika – u korelaciji s likom supruge, najčešće obnažene, ali i odjevene u skupocjene haljine, pored koje su ispisani deklarativni i verbalno eksplicitni tekstualni iskazi, uvijek s erotskim porukama supruzi s kojom je u autentičnu ljubavnom odnosu, od kojih su najćudoredniji oni poput „Ljubavi, pamtim tvoja kolina“, „Ljubavni duh je samo u najčišćoj ljubavi“. Nazočni su i likovi pastorke („Tessa u kanočalu“) i sina. Prikazujući sina (dijete tada staro samo nekoliko godina) s velikim spolovilom i stidnim dlačicama, autor očituje i neke svoje neskrivane macho projekcije. Tu su i plan broda, pokušaji prenošenja pejzaža kojim brod prolazi, ispisi pojmova vezanih za putovanje na jezicima krajeva kroz koje tanker prolazi do svoga krajnjeg odredišta, prizori iz Biblije, preko kojih kao da tematizira – otklanja ga i priznaje – postojanje grijeha… No pored intimne, „Brodski dnevnik“ ima i širu ljudsku dimenziju: svojim nerijetko tugaljivim raspoloženjima ruši stereotip koji barem dvadesetak godina „ne važi“ o izuzetno atraktivnom hedonističkom i avanturističkom životu pomoraca, s ludim provodima i prijateljicama u svakoj luci, koje se mornaru nerijetko pridružuju i u kabini mu prave društvo za „vijađa“.
Život današnjih pomoraca, poručuje „Brodski dnevnik“, daleko je od negdašnjega razuzdanog života; danas brodovima gospodare osamljenost, osjećaj napuštenosti, nostalgija, neuralgičnost, anksioznost, žudnja za ženom i obitelji, seksualna i svaka druga frustracija, navlastito socijalna. Autorova je snažno izražena socijalna frustracija – očitovana, primjerice, čestim pojavljivanjem na stranicama dnevnika skupih ženskih oprava, toaleta i drugih mornarovoj zaradi gotovo nedostupnih dobara za kojima žeđaju žene pomoraca dok ih čekaju na kopnu – među ostalim povezana s činjenicom da već desetak godina na svjetskom tržištu pomorske radne snage pada cijena rada uzrokovana pojavom pomorskih kadrova iz siromašnih azijskih i afričkih zemalja te iz bivšega europskoga socijalističkog bloka. Na svijetu danas ima oko 850.000 pomoraca i 410.000 pomorskih časnika, a trenutačno stanje je takvo da nedostaje oko 20.000 časnika, dok ostalih pomoraca ima oko 200.000 viška. Primjerice, norveška brodarska grupacija „Bergesen“ izračunala je da bi otpuštanjem oko 600 norveških i britanskih časnika do kraja 2002., a zapošljavanjem časnika iz siromašnih zemalja, uštedjela oko 22 milijuna dolara godišnje. U utrci za profitom brodovlasnici nastoje ukrcati što jeftiniju posadu, pa ima i slučajeva da na nekim brodovima mornari plove samo za smještaj i hranu! Gotovo ništa bolje nije ni na brodovima koji viju zastave Azerbajdžana, Ukrajine i nekih arapskih zemalja koji su zbog nevjerojatno niske cijene prijevoza brodskog tereta i iz naših luka istjerali domaće brodove – na tim brodovima zapovjednik ima plaću oko 200 dolara, a svi ostali članovi posade zajedno ni toliko. Međunarodni sindikat pomoraca bori se protiv takvih brodovlasnika nerijetko na način da zaustavljanjem njihovih brodova pohlepne brodovlasnike prisili na humaniji odnos prema pomorcima, odnosno da s pomorcima potpišu ugovore dostojne čovjeka, to više što danas nije nimalo rijetko da netko plovi godinu dana a da za to ne dobije ni centa, pa se slobodno može reći da su mnogi današnji pomorci galioti s matrikulama. U listopadu 2001. trajao je Europski tjedan akcije protiv podstandardnih brodova koja je provedena u 28 europskih zemalja, uključujući i Hrvatsku. Tom je prigodom pregledano 520 brodova i naplaćeno (zapravo od brodovlasnika utjerano) 370.000 dolara zaostataka. Takve akcije tjeraju brodovlasnike na nešto korektniji odnos prema pomorcima, posebice stoga što svako zaustavljanje broda u luci brodovlasniku donosi poprilične troškove i probleme. Stanovnici visokorazvijenih svjetskih zemalja danas se nerado odlučuju za plovidbu jer i od rada na kopnu mogu lijepo živjeti, što si hrvatski pomorci ne mogu dopustiti jer za njih na kopnu ne bi bilo posla. Osim toga, današnja je inačica kapitalizma pomorca dovela u situaciju da ga poslodavac često i helikopterom, poput vreće „provište“, dopremi na palubu broda i da ga nakon isteka ugovora istim helikopterom jednako „vrećasto“ vrati na kopno, pri čemu se često dogodi da mornar šest mjeseci ili čak godinu dana ne siđe s broda u luku, u kojoj mu se cijeli boravak iscrpi u rutinskim poslovima iskrcaja i ukrcaja tereta, koji su se u međuvremenu usložili jer poslodavac štedi na posadi., pa ono što su nekad, primjerice, obavljala trojica mornara, sada obavlja tek jedan. Smanjenje broja posade, među ostalim, znači i povećanu osamljenost mornara, koju sretnici poput Dumanića rješavaju vodeći brodski dnevnik, a koja se kod drugih možda pretvara i u traumu. Na taj način „Brodski dnevnik“, osim intimnoga, poprima i šire ljudsko značenje jer zapravo govori u ime 850.000 svjetskih i 30.000 hrvatskih pomoraca s matrikulom koji, uglavnom na „strancima“, kao najbolji hrvatski „izvozni proizvod“ (koji godišnje zarađuje oko pola milijarde dolara), plove svijetom, ali i u ime nekoliko tisuća hrvatskih građana koji, samo na putovnicu, kao bijelo osoblje plovi brodovima.
predgovor: Ivica Župan
Životopis:
Zlatan Dumanić rođen je 26. siječnja 1951. u Splitu. Bivši je zapovjednik broda od 300 BT ili veće, s najvećim pomorskim kvalifikacijama. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split od 1986. Dosad je dvadesetak puta samostalno izlagao, sudjelovao je i na velikom broju skupnih izložaba, održao je niz multimedijalnih akcija, performancea i programa te izdao velik broj autorskih izdanja, knjiga, pjesničkih zbirki i libreta. Autor je jednog murala u Žrnovici. Savjetnik je Organizacijskog odbora splitskoga Međunarodnog filmskog festivala za film, video i nove medije. Živi i stvara u Splitu, Rodrigina 2, mob. tel. 098-582-060.
