Posljednja izložba, instalacija, 1987. – 1999. : 3. – 12.5.1999.
U galeriji je postavljena dijagonala tako da spaja dva suprotna kuta prostora. Dijagonala je drvena letva čiji je središnji dio obložen slikarskim platnom u čvrstu, crno obojenu nakupinu konusnog oblika. (drvena letva 800 cm, slikarsko platno, akrilik, lak, žica)
13.-16.5.1999.
Na sredini poda galerije postavljeno je četvrtasto slikarsko platno (300 x 300 cm), obojeno u žuto. Tijekom 4 dana autor odjeven u crno nepomično leži usred platna. Na odgovarajuće mjesto postavljen je tekst: “Kada bih nestajao sa ovoga svijeta, volio bih da se to dogodi u prirodi sa puno sunca.” Osam metara dugačka drvena dijagonala, tijelo zaglavljeno u galerijskom prostoru, nepomično i nedjelatno – koja spaja dva suprotna galerijska kuta prvi je dio Posljednje izložbe Zorana Pavelića. Njezinu je postavljanju, kao što je danas čest slučaj, kad smo svjedoci i rukopisa s najprivatnijim potkama i porukama, čak i snima, zacijelo kumovao i kakav intiman poticaj, ali da ona nastoji govoriti i o fenomenu posljednje izložbe, posvjedočuje činjenica kako s dijagonale u konusnu obliku visi i ozbiljno je i teško pritišće oko nje omotano ono što stereotipno držimo slikarskom priborom – slikarsko platno, juta, lan, preparirani i nepreparirani, natopljeni crnom bojom i čisti – ono što nazivamo alatom autora plastičkih umjetnosti.
Tako kompletiranom dijagonalom Pavelić nastoji objektivirati kreativan zid, zapreku, skramu kako tu za umjetnika tragičnu pojavu – privremenu ili trajna karktera – naziva Ivan Kožarić, stvaralačku krizu s čijom pojavom od samih početaka osviještena djelovanja računa svaki umjetnik, s tim što ga dodatno ugrožava i užasava činjenica da ne zna kad će ona nastupiti – već na samom početku djelovanja, vrlo brzo, kasno, u autorovim poznim godinama…
U drugom dijelu Posljednje izložbe Pavelić podastire oprečnu duhovnu podlogu, obrat – tijekom galerijskog radnog vremena u crnom odijelu leži na žutoj kvadratnoj prostirci, pri čemu je posebice znakovit opozit crno, s dijagonale, i žuto, s prostirke. Simbolička značenja crne poznata su, a njezina suprotiva žuta ovdje, među ostalim, transkribira životnost, aktivizam i optimizam, a povijesne reference vode nas i do Maxa Heindela i njegovih spisa The Rosicrucian Cosmo-conception i Cosmogonia, koji se uzimaju za polazišta u tumačenjima opusa Yvesa Kleina, a po kojem zlatna (i sve slične boje, pa i žuta), uz niz alkemijskih konotacija, predstavlja najviši stupanj duhovnosti – stapanja duha i prostora.
Posljednoj izložbi koja je, svjestan je toga Pavelić, i ta ga činjenica očito konsternira, u načelu izvjesna, ali, drži on, ne i neumitna, sučeljava se svojim fizisom, praxisom, energijom, čije pričuve impulzivno ćuti u sebi, dakle iskušavanjem egzistencije. Galerijski prostor pokušva impregnirati vlastitim nematerijalnim senzibiliztetom, krizi koja je u perspektivi, koja visi i nad njegovom artističkom sudbinom, sučelit će se afirmacijom, kako bi rekao Yves Klein, svoga “vitalnog tijela”, pobuđivanjem zagonetnih i nedokučenih strana svoga bića, manipulirajući tjelesnom snagom i kleinovskom “nematerijalnom energijom”, voljnim naporom, nagonom, prijenosom energije tijela, načelom “kolanja krvi” i “principom otvorene rane, kad se krv stalno osjeća”, kako kaže Kožarić, transcedirajući i transformirjući sve te zapretene energije u kreativnost.
U dualnosti ove izložbe ima određene paradoksalnosti, baš kao u Kleinovu karizmatskom Letu u prazno, koji nam se u problemu što ga Pavelić ovdje otvara nameće kao neizbježna asocijacija. U Kleinovu slučaju umjetnika na legendarnoj fotomontži doista vidimo u samoubilačkom skoku, ali uzlazna putanja tijela kao da poništava mogućnost pada. Klein je – ponesen divljom nadom, samopouzdanjem, ufanjem u mogućnosti vlastita tijela i u manipulaciju vlastite energije – uvjeren da može poništiti čak i gravitaciju i poletjeti, a i Pavelić kao da entuzijstički dijeli njegov optimizam. Da Posljednja izložba govori o problemu artističke smrti i uskrsnuća, pa tako i samorealizaciji, opstojnosti, djelotvornosti ili peseudodjelotvornosti u spriječavanju kreativnih kriza, potvrđuju recentni Pavelićevi performancei stajanje, koje je trajalo satima, pod mediteranskom žegom, u sva četiri kuta dubrovačke Galerije Otok, beskonačno sjedenje i ispijanje čaša punih vode u zagrebačkoj Galeriji gradskoj… I ova izložba – vrijeme će to, uvjereni smo, potvrditi – najavljuje Pavelićevo daljnje bavljenje vlastitim tijelom, a sve to čini i činit će kako do posljednje izložbe nikad ne bi došlo.
(predgovor: Ivica Župan)
ŽIVOTOPIS
1961. rođen u Osijeku. 1988/91. osnivač neformalne grupe Močvara. 1998. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu
